17. novembar 2016.17. nov 2016.
MAKSIM MILOŠEVIĆ, STUDENT ZAVRŠNE GODINE FAKULTETA DRAMSKIH UMETNOSTI ““ SMER POZORIŠNA I RADIO REŽIJA

STVARAJMO BOLjI SVET ZA SEBE I DRUGE

Maksim Milošević, prema proverenim podacima, prvi je Šapčanin koji je upisao Fakultet dramskih umetnosti na smeru Pozorišne i radio režije. Student je završne godine fakulteta i, prema njegovim rečima, ne planira da upisuje master i dalje studije, jer ne želi da se bavi naukom, nego praksom zbog koje se odlučio za rediteljski poziv. U klasi je profesorke Alise Stojanović, za koju kaže da je bez premca kada je prenošenje znanja na studente u pitanju. Prvi Šapčanin budući režiser je i dalje onaj skroman dečko kakvim ga znaju njegovi drugovi i prijatelji, šaljivdžija i šmeker, ali sada dovoljno odrastao da spozna čarobni svet teatarskog života.
Maksime, otkud, uopšte interesovanje za režiju?
- Moje interesovanje za pozorište i režiju je došlo preko glume. Pohađao sam Školicu glume „Veselo majmunče“ koju je vodio glumac Ljubiša Barović. Pripremali smo razne predstave, pa i školske. Na inicijativu profesorke srpskog jezika Snežane Kornaros, koja me je zainteresovala za režiju, odlučio sam da pokušam da upišem Fakultet dramskih umetnosti. Nas četvoro je primljeno na smer Pozorišne i radio režije, a sada nas je ostalo troje koji smo na završnoj godini akademije. Imam utisak da su moje kolege mnogo pre mene znale čime će se baviti u životu, stoga sam od početka morao da grabim i iskorišćavam svaku šansu koja mi se pruži.
Veoma brzo si ušao u tu „mašinu“. U Šabačkom pozorištu te pamte da si kao srednjoškolac sedeo na probama i gledao kako nastaju predstave pod „palicom“ velikih režisera koji su ovde radili. Tvoja prva predstava ugledala je svetlost dana u aprilu ove godine.

- Moja prva predstava je premijerno izvedena 7. aprila u Ustanovi kulture „Vuk Karadžić“ u Beogradu. To je koprodukcijska predstava ustanove i Fakulteta dramskih umetnosti. Zove se „Ukalupljivanje ““ Tragedija loptanja u Srba“ i rađena je po tekstu Strahinje Madžarevića. Premijera je dobro prošla, i predstava se nalazi na stalnom repertoaru pozorišta Vuk. Ponosan sam što nam je data šansa da predstava, za koju sam uradio režiju, otvori prvi jesenji pozorišni festival, „Drvo koje život znači“ u Drvengradu na Mokroj Gori koji je osnovao Emir Kusturica.
Režiser je „čovek iz senke“. Aplauze, uglavnom, poberu glumci na sceni?
- Svi smo mi na početku svesni da smo ljudi iz senke. Profesorka Alisa Stojanović nam je, već na prvim predavanjima ukazala na to da budemo svesni da kada uradimo dobru predstavu, aplaudiraće se celoj ekipi, a sa druge strane, ako je loše, krivac će biti isključivo režiser. To je veliki teret, ali sa druge strane to je nešto prelepo iako nosi veliku odgovornost sa sobom. Tu je i neopisiv osećaj da stvarate jedno umetničko delo u kome učestvuje velika broj ljudi, okupljenih oko jedne ideje. Na kraju, mislim da je delo veće od bilo koje pozicije, i da samo u jednom procesu, lišenom bilo kakve hijerarhije, može da se napravi dobra predstava.
Režiseri često menjaju adrese, nisu vezani za jedno pozorište. Kuća bez adrese.
- Posao zove i to nosi neku posebnu draž ovog posla. Rad sa različitim glumcima na različitim mestima. Ali moram da kažem da, kada se završi rad na jednoj predstavi, on ne prestaje. Predstava kroz izvođenja i društvene okolnosti dobija dodatni kvalitet jer promišljamo kako da je unapredimo. Predstavu gledam kao na malo dete koje raste i razvija se vremenom.
Srpsko pozorište i film dobilo je jednu mladu generaciju glumaca koja se dokazala i na platnu i na daskama koje život znače. Kakva je situacija na drugim smerovima Fakulteta dramskih umetnosti, mogu li oni iznedriti nove i kvalitetne dramaturge, scenariste, režisere i druge „ljude iz senke“?
- Po mom mišljenju veliki problem imamo sa novim piscima. Svake godine ih imamo šest-sedam koji završe fakultet. Oni apsolutno ostaju u senci nečega što ja još ne mogu da odgonetnem. Njihovi komadi ostaju u fiokama fakultetskog arhiva. Najžalije mi je zbog te činjenice. Na inicijativu prof. Alise, prošle godine smo na klasi, za završni rad na trećoj godini, imali dogovor da radimo praizvedbe mladih dramaturga. Odatle i ideja da radim tekst „Ukalupljivanje - Tragedija loptanja u Srba“. Mladi glumci uvek nađu svoj put, što u predstavama, filmovima, serijama, reklamama, u voditeljskom poslu na televizijama. Filmski reditelji kao i pozorišni rade, pa ukoliko se nekome svidi njihov pogled na svet, možda i dobiju šansu za neku režiju. Ne znam koliko sam kompetentan da govorim o ovim stvarima, ali i ne želim, pošto FDU ima dosta smerova, a ja ne znam šta se u svakoj od ovih oblasti trenutno dešava.
Da li je to dovoljno da dođe do kvalitetne smene generacija kada je u pitanju kompletan milje koji pokrivaju dramske umetnosti?
- Lično, ne znam kada će doći do smene generacija, koja je nezaobilazan proces. Trenutno imamo jedan novi talas pozorišnih reditelja predvođenih Snežanom Trišić, Milanom Neškovićem i Igorom Vukom Torbicom, koji najviše rade u Beogradu. Nadam se da će domaći teatri biti otvoreni i hrabri za nova čitanja tih reditelja i dati im šansu, i mnogim drugim, kao što je nekada Šabačko pozorište to uradilo sa Nikitom Milivojevićem, Kokanom Mladenovićem i drugim, tada, mladim režiserima.
Da li je srpsko pozorište na prekretnici između klasičnog i modernog evropskog viđenja teatra?
- Sada ću biti jako subjektivan. Mislim da je Nemačka trenutno vodeća zemlja kada je pozorište u pitanju. Nikoga ne čekaju da shvati šta to oni rade niti da pođe za njima. Koliko smo mi trenutno spremni da shvatimo šta rade i da na taj način čitamo pozorište, nisam siguran. Publika u Srbiji, siguran sam, ima sluha za to što se u Evropi dešava, i to predstavlja, za mene lično, veliko ohrabrenje, ne znam samo koliko joj naše pozorište trenutno nudi.
Kriza publike je evidentna u celoj Srbiji. Kako je vratiti u teatar, pogotovo mlade ljude?
- Često sebi postavljam pitanje kako da privučem publiku u pozorište. Kako napraviti nešto zanimljivo, ljudima kojima su sve informacije na klik od njih. Sve se jako brzo dešava. I vi sad treba da napravite neku predstavu koja će, na primer, na sat i po odvojiti ljude od svega toga. Mislim da kada masa bude osetila da u pozorištu može da se pročisti i da ostavi iza sebe taj svet, i svoje vreme posvete umetničkom delu, samim tim sebi, publika će se vratiti u pozorište. Teško je, ali će do toga svakako doći, jer tempo kojim trenutno savremena civilizacija živi daleko je od našeg unutrašnjeg, prirodnog.
Komercijalizacija pozorišta, za ili protiv?
- Za, pod uslovom da komercijalizacija ima viši smisao.
Tvoja predstava u Šabačkom pozorištu?
- Voleo bih da gostujemo u Šapcu. Ipak je ovde moja najstroža publika.
Da više slušamo jedni druge, da imamo više razumevanja i strpljenja. Da budemo blagi. Da ne grabimo sve samo za sebe. Samo tako ćemo uspeti da shvatimo da sve što se oko nas dešava i nije baš tako. Tada ćemo uspeti da stvorimo bolji svet za nas i za sve one koji će tek doći na ovaj svet. Nemamo pravo da budemo sebični, poruka kojom je Maksim Milošević, naš sugrađanin završio ovaj intervju. Ovakva viđenja sveta treba tražiti i u njegovim budućim delima, koje će kao mlad režiser na pozorišnim scenama, pokušati da usadi onima koji će ih gledati. I uspeh je zagarantovan. A Šabac će, sigurni smo, veoma brzo, moći da se ponosi prvim režiserom čije će predstave puniti sale teatara širom Srbije, pa i šire. Maksime, srećno na tom putu!
B. Ivetić

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa