15. decembar 2016.15. dec 2016.
NEMA DISANjA BEZ LjUBAVI
RAZGOVOR SA UMETNICOM ANOM SOFRENOVIĆ

NEMA DISANjA BEZ LjUBAVI

Harizmatična dramska umetnica i pevačica govori o paralelnim karijerama u muzici i glumi, otvoreno o iskustvu depresije, o ljubavi
U Kulturnom centru je, proteklog četvrtka, održano poetsko veče. Poeziju Vaska Pope i delove iz eseja „Alhemija sitničarnice“ Čarlsa Simića govorila je poznata srpska umetnica Ana Sofrenović. Publici u prepunoj sali, koja je sa velikom pažnjom slušala Popine stihove na srpskom, engleskom i francuskom jeziku, glumica je zahvalila na „božanstvenoj tišini“.
Scenska „kilometraža“
Vi ste multitalentovana umetnica, osvedočena glumica i pevačica, bavite se istraživanjima na polju glasa i alternativne scene. Kako ste i kada otkrili svoje darove?
- Između treće i četvrte godine, shvatila sam da imam glas koji budi pažnju, što je velika moć za jedno malo dete. Žestoko sam se služila svojim glasom kroz život i pevala mnogo duže nego što sam glumila. U glumu sam ušla sa šesnaest godina, preko Teatra Levo, specifičnog amaterskog pozorišta koje je vodio slikar Milan Vuković. U alternativnim predstavama koje je radio, reč, slika i zvuk imale su istu važnost. Uživala sam u tom pozorištu, zato što sam mogla da iskažem sve svoje darove, i muzički, i plesni i dramski, pun teatarski vokabular koji se koristio. Veoma rano sam se kalila u jednom takvom izrazu. Kada sam upisala Akademiju dramskih umetnosti, dogodila se promena. Uživala sam kroz scenski pokret sa profesorom Karajicom koji je božanstven čovek i umetnik, bili su tu i elementi onoga što sam upoznala kroz Teatar Levo, kroz balet, pokret, tehniku glasa, ali, realno, reč je bila glavna. Prijalo mi je, ali sam se osećala sputano, jer je samo jedna moja linija „radila“. Kasnije, kad sam ušla u posao, trudila sam se da održim motivaciju, ali, nije bilo jednostavno. Uvek sam se bavila i muzikom, nisam dozvolila da mi izmakne. Prosto sam sa muzikom kroz iskustvo i dan danas mislim da je moje scenska „kilometraža“ mnogo duža u muzici, nego u glumi.
Vaš prvi angažman je song „Kaži zašto me ostavi“, uvodna pesma istoimenog filma, koju ste upečatljivo, sa velikim emotivnim nabojem, otpevali?
- Ljudi su po liku u spotu i toj pesmi zapamtili film, što se nekada, vrlo retko dogodi. Ta pesma je došla u jednom vrlo specifičnom trenutku, kada su se pojavile velike teškoće na našem tlu. Od svega što imam postavljeno na internetu, ona je jedna od najgledanijih, ima stotine hiljada pregleda. Jedan od komentara koji sam videla, da je to himna nestale generacije, jako me je pogodio. Mnogi muškarci su mi priznali da, iako nikada ne plaču, nisu mogli da zadrže suze kad su čuli tu pesmu. Izvođenje je emotivno i slojevito, moj prvi profesionalni rad, a snimili smo je za dvadeset minuta. To je pesma jednog daha i iz drugog puta je „izletela“.
Vaša prva velika uloga je u filmu „Ubistvo s predumišljajem“?
- To je prelomni trenutak u mojoj karijeri, koji mi je donelo nagrade, gde su me prepoznali kao ozbiljnu glumicu. Pre toga sam igrala kabare, markirali su me kao glumicu koja peva i kojoj je muzika u prvom planu, a gluma u drugom. Nakon filma, stvari su se preokrenule, dobila sam status dramske umetnice na koju se računa, pa je usledio niz uloga u “Balkanskim pravilima“, „Nebeskoj udici“, „Našoj Engleskinji“. S obzirom da je moja fizionomija dosta specifična za ovo tle, drago mi je da je u tom periodu bio jedan talas scenarija u kojima sam ja bila pravi izbor. Uloge koje sam ponela su i najveće filmske uloge koje sam odigrala. I kod Puriše sam dva puta bila u filmu „Tango je tužna misao koja se pleše“ i „Dva“. Drago mi je što sam imala priliku da radim krupne stvari u filmovima koji se pamte.
Novi horizont
Odlazak u Ameriku, pre desetak godina, otvorio Vam je nove mogućnosti kada je glas u pitanju?
- To je drugi deo moje karijere, koji je započeo 2005. godine, kada sam se zaželela Teatra Levo, izmeštanje iz onoga što mi je nudio pozorišni repertoar. Kad sam suviše dugo na istoj, utabanoj stazi, polako mi se gase kreativni motori, gubim motivaciju. Moram stalno da menjam polja, mene to pomera i budi, takav sam tip, bar je do sada tako bilo. Počelo je sve od Amerike, od Meredit Monk, avangardne kompozitorke i vokalistkinje koja mi je otvorila jedna nova vrata glasovnih mogućnosti. Tu sam se prepoznala, jer sam uvek smatrala da imam kameleona u svom glasu koji ima mnogo likova. Posle toga sam istraživala sa drugim vokalistima, tražila ih po svetu, išla na radionice, pravila neki svoj amalgam znanja. U pitanju su tehnike koje su izvan zvaničnih, tradicionalnih tehnika pevanja, korišćenje i krika, i uzdaha, i smeha, i nekih čudnih zvukova koji su izvučeni iz raznih etno pevanja po celom svetu. Ima tu svega, ali je očišćeno od etno prizvuka i autentičnog zvuka koji pripada određenom narodu ili plemenu. Mnogo je vokalista po belom svetu koje sam otkrila, koji beskrajno istražuju i igraju se glasom. To je potpuno novi horizont, nova dimenzija koja mi se otvorila i, mada mi je uvek značilo da igram u filmu, teško mi je bilo da se vratim u predstave, jer sam u to vreme često putovala.
Vrhunac tog perioda je Vaše autorsko veče na 29. Beogradskom džez festivalu?
- To je bilo fantastično. Napravila sam amalgam nekoliko različitih projekata sa kojima sam radila i oformila četiri muzička sveta. Jedan je bio posvećen Vasku Popi, zapravo, istraživanje njegove poezije kroz igranje glasom uz klavirsku pratnju. Sve je bilo bazirano na improvizaciji, ali sa zadatom temom. U drugoj slici je bila dvadesetominutna improvizcaija na pesmu „Đelem, đelem“ sa perkusionistom i džez pijanistom. Treći deo je bio džez četrdesetih, koji je bio kao skinut sa ploče, nismo hteli ništa da menjamo upravo zato što je sve drugo ispomerano. Poslednju sliku je upotpunila gošća sa Islanda, vokalistkinja koja je odrasla imitirajući ptičje zvukove. Nas dve smo pevale uspavanke, ona najpoznatiju islandsku a ja „Tijo noći“ u jednom vrlo specifičnom aranžmanu sa tibetanskom činijom koja je proizvodila fine tonove. To je bilo moje muzičko putovanje kroz razne svetove i kruna jednog desetogodišnjeg perioda.
Nismo pametniji od ljubavi
Šta planirate u narednoj, trećoj fazi karijere?
- Želim da zrelost koju sada posedujem pretočim u jedan autentičan umetnički izraz. Da li će to biti u formi filma ili predstave, videćemo, mada je verovatnije da će biti predstava. To je nešto na čemu sada radim i nadam se da ću realizovati u narednoj godini. Uvek imam periode akumulacije, velike pauze u radu, verovatno zato što se toliko krećem u različitim pravcima i što se dajem. Do sada sam na svakih sedam godina imala svoj autorski rad.
Otvoreno ste pričali o teškom periodu života, javno ste i bez zadrške govorili o depresiji kroz koju ste prošli posle razvoda. Šta biste poručili ljudima koji se bore sa tom bolešću savremenog doba?
- Da postoji izlaz koji nije isti za sve, da moraju da ga pronađu, uz lekare i terapiju, ili uz alternativne metode, promenu stila života, da svako ima svoj mehanizam koji mora da otkrije, ali, mehanizam postoji. Depresija postoji u mnogim formama. Nedavno sam čitala o fisokofunkcionalnoj depresiji sa kojom ljudi besprekorno obavljaju svoj posao i funkcionišu savršeno, a niko ne zna da se oni ozbiljno muče. To je najopasnija forma, jer oni to kriju, što je veoma teško.
Posebno na Balkanu?
- Svuda kriju, ne samo kod nas. Postoje različiti stavovi kada je depresija u pitanju. To je neka vrsta procesa kroz koji ljudi prolaze, u kom zalaze u dubine i vijuge sopstvenog bića koje nisu najprijatnije. Kod mene je ona bila reakcija na veliku promenu u životu i to vrlo često to ide u paketu. Ono što je dobro jeste jedno upoznavanje sebe, produbljivanje, nova pažnja koju moram sebi sada da pružim i da tretiram svoj sistem sa mnogo više poštovanja. Prošla sam kroz oganj i moram da ispoljim ljubav prema sebi.
Jednom prilikom ste rekli „Mislimo da smo pametniji od ljubavi“?
- Ljubav je mnogo velika da bismo mogli da je dosegnemo na taj način. Ako smo dovoljno hrabri, ona nas ispunjava, mislim da smo njome nahranjeni svi, samo je pitanje da li dozvoljamo sebi da osetimo da protiče, da li smo to osvestili ili nismo. Ali, svi smo puni ljubavi, bez nje nema disanja.

Poruka za čitaoce “Glasa Podrinja”


Vašim čitaocima poručujem da se ne plaše života, ma koliko nepredvidiv bio, jer je, zapravo, sve vreme jako uzbudljiv i da čekaju, i kad se plaše neizvesnosti, da izdrže, da ne beže od njega i sačekaju da se pretvori u radost.

Mirjana Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa