9. mart 2017.9. mar 2017.
HALjINICA OD SOMOTA U VAGONU SMRTI
“VRTLOG UŽASA” U TEŠKIM SEĆANjIMA “TETA” NADE JURIŠIĆ

HALjINICA OD SOMOTA U VAGONU SMRTI

Nekada mržnju ignorišemo, ali se ona nameće, verujemo u dobrotu, a zlo nam odnosi sve. Čini nam se da smo pobegli od jednog, a susretne nas isto nečoveštvo samo u drugom obličju. Hoćemo da oprostimo, zaboravimo, ali nam ne daju
Mala Nada Mijatović odrastala je u staroj, situiranoj porodici Kozarske Dubice. Rano detinjstvo “šaralo” je uređeno dvorište, bašta koja je odisala ljubavlju u svakom detalju, a granice radosti nisu postojale. Bili su dragi gosti komšija na Bajram, Hristolovih na katoličke praznike i njihovi najbolji domaćini za Svetog Nikolu. Pomažući u porodičnoj bašti, Nada je slušala majka Darinkine priče o beogradskim balovima, maštala kako će jednog dana i ona biti na nekoj gospodskoj svečanosti u haljini krojenoj samo za tu priliku. Rano je ostala bez oca Branka, dok se brat Borislav nije vratio sa vežbe u Banjaluci u poslednjoj predratnoj godini. Prema zvaničnoj priči, on je preminuo, dok je zauvek ostala sumnja da je njegov život prekinut tuđom rukom. Kao najmlađe dete, svi su se trudili da što manje oseti posledice smrti najbližih, te je najveća životna nepravda za junakinju naše priče bila kada se na trpezi nađu kelj i keleraba.
- Zlo mi je bilo daleko od očiju i srca. Imala sam divno rano detinjstvo. U blizini naše kuće proticala je Una. Moja želja, molitva Bogu bila je da reka poplavi kelj i kelerabu kako ih majka ne bi spremala – seća se teta Nada.
NOĆ U KOJOJ JE “IZGORELO” DETINjSTVO
Ipak, srce deteta nije kucalo u grudima moćnih. Umesto ljubavi širili su mržnju, dušu hranili strahom. Dubica se našla u okvirima Nezavisne države Hrvatske (NDH). Jedne avgustovske noći 1941. negde oko jedan posle ponoći, pred vratima kuće Mijatovića pojavili su se ljudi u crnim uniformama i slovom U na kapama. Naredili su ukućanima da se spremaju. Čak i kada zlo stoji pred njim, dete ga ne prepoznaje. Dok je gledala surova lica vojnika kako žene i decu posmatraju preko nišana, nije osetila strah.
- Meni je izgledalo da idemo na put, setila sam se somotske haljinice koju sam dobila na poklon za Vrbicu i upitala majku mogu li da je obučem. Imala sam šest godina, nisam razumela da ima loših ljudi – izgovara Nada kao neko nevino opravdanje.
Na naredbu “crnih legionara”, krenuli su ka susednom selu i železničkoj pruzi. Verovala je da će se ubrzo vratiti kući, te se na uglu još jednom osvrnula kako bi domu rekla “doviđenja”, no već tada sav njen svet je goreo u plamenu, nestajale su uspomene, a stvari koje nije odnela buktinja, ustaše su razvlačile kao ratni plen.
Obučena kao za najsvečaniji bal, Nada je sa bratom i majkom ugurana u stočni vagon gde se jedva moglo disati od gužve. Stigli su u logor u Gradini. Kiša je počela da pada baš na silasku sa vagona i nije stajala četiri dana. Zaklona nije bilo, a nju je štitilo samo majčino telo.
- Onda sam prvi put videla ubistvo. Dočekao nas je jedan od najsurovijih ustaša Ljubo Miloš. Na ulasku su oduzeli sav novac i nakit od zarobljenika, ali jedna žena je sakrila novčanicu u opanak. Stražari su je pronašli i za primer svima, po Miloševoj naredbi, odmah je streljana. Telo su bacili u jamu punu kreča.
Zarobljenike su hranili neprosejanim kukuruznim brašnom koje nije mogao svako jesti. Bolesti su harale, jedini zdrav izvor vode bio je zdenac u okviru kompleksa. Uz sva stradanja, logoraši su, a da nisu znali, bili deo surove, bolesne igre.
- Majka me držala u krilu polusvesnu zbog visoke temperature i malih boginja. U jednom trenutku brat Vladimir mi je doneo parčence hleba ne veće od polovine prsta i gotovo providno. Sećam se maminog, skoro izbezumljenog lica od straha. Zaklela ga je da to više nikada ne uradi. Mi nismo, ali ona jeste znala da su u susednoj zgradi bile male ustaše obučavane da ubijaju. Hleb je bio mamac koji su oni bacali, a kada bi gladni logoraši krenuli da ga uzmu pucali bi nasumično.
Sve troje ubrzo su upućeni u radni logor u Austriji. Posle upoznavanja svih strahota “sabirnog centra” u Staroj Gradiški, taj put bio je gotovo nagrada. Dani na kiši u NDH, napravili su od austrijske štale prijatnu sobu. Osetili su ukus, bar donekle hranljivog obroka, a našoj Nadi najvažnije je bilo što su ostali zajedno. Dečja intuicija je čudo, predosećala je da sledi rastanak. Posle nekoliko meseci vraćeni su u NDH. Ubrzo su brata i nju odvojili od majke. Posle zla koje su joj naneli njegovi “saborci”, život joj je spasao jedan “domobran”.
POMOĆ NEPRIJATELjA I “LOGOR PRIJATELjA”
- Vodili su nas u koloni kada nas je susreo vojnik i pitao da li smo mi deca Branka Mijatovića, a odmah posle potvrdnog odgovora i “Ima li, deco, vas ko da spase?” Brat se setio naše snaje, Borislavove žene, Čehinje po nacionalnosti. Domobran je odmah otišao, saznao gde se nalazi i stupio u kontakt sa njom. Sutradan je došla po nas.
Snaja je bila iz Lipovljana, poznate porodice Švab. Po udaji za Borislava živela je u Dubici, ali se na nagovor svekrve, čim se zaratilo, vratila u Čehoslovačku. Tek posle rata Nada je saznala majčinu sudbinu. Psihički nije mogla da podnese odvajanje od dece i ubijena je u logoru.
Najpre su je odveli u Beograd kod sestre, no kako nije mogla da je izdržava, poslali su je u izbeglički dom za decu u Banji Koviljači. Nemaština je vladala na svakom koraku.
- Dobijali smo malo čaja i parčence proje za obrok, više se nije imalo. Pamtim dr Gašića koji nas je učio kako da peremo ruke pepelom skupljenim ispod oranije i održavamo, koliko je moguće higijenu.
Uskoro su se javili prijatelji njenih roditelja iz Šapca kako bi je usvojili. Pred svetom su se predstavljali kao ugledni domaćini, ali odnos staratelja prema deci bio je grozan. Kako Nada kaže, dolazak u Šabac bio je nastavak logora. Čim se sestra iz Beograda udala želela je da je vrati, ali su oni to sprečili. Posle osam godina muka, bukvalno je pobegla.
Rat je uništio detinjstvo Nade Mijatović, danas Jurišić, a kao što pamti prvi dan rata, iz sećanja ne nestaje ni poslednji. Čekalo se oslobođenje tog 23. oktobra. Iz dvorišta baka Mare Kovačević, kod današnje robne kuće, postojao je prolaz. Tu je susrela nemačkog vojnika, zakasnelog u povlačenju, toliko uplašenog da je zazirao i od devetogodišnje devojčice.
- Bio je tek punoletan, pripadnik “Princ Eugen” divizije. Pogledom me je zamolio da ne kažem ništa, znali smo i on i ja da bi ga ljudi linčovali kada ga sretnu. Razumela sam da me pita za most i samo sam mu rukom pokazala kuda da ide. Otrčao je. Ne znam da li je stigao. Nije prošlo mnogo, a most je miniran i srušen.
ZAR JE MRŽNjA VEČNA?
Životnog saputnika Nada je pronašla u poznatom fudbaleru Mačve, Partizana i Olimpije, Svetozaru Baći Jurišiću. Po profesiji šumarski inženjer, Baća je upućen u okolinu Zadra, mesto Starigrad. Oživeo je Nacionalni park “Paklenica”, a kao i u detinjstvu, “teta Nada” nije verovala da se zlo može ponoviti. Merila je svet prema svojim osobinama, sve proživljeno gledala kao istorijski izuzetak. Nažalost...
- Živeli smo mirno u Zadru, dolazili su prijatelji, glumci, sportisti. Ne znam šta se desilo sa tim gradom, pa je danas pojam mržnje. Kada smo se suprug i ja vratili u Šabac, poželeli smo 70–ih da odemo u Starigrad na jedno leto, ali smo dobili savet da nije bezbedno.
Bile su to 70. vraćala se imigracija, potomci vaspitani da mrze do kraja. Dok je slušala kako više niko iz ovih krajeva nije dobrodošao, u predeo koji je njen Baća oživeo, ponovo je počela teška unutrašnja borba sveta koji stvara plemenito srce i onog koji nam nameće stvarnost.
Dušan Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa