Info

13. april 2017.13. apr 2017.
POGREŠIO SAM SAMO JEDNOM
PRISEĆANjE SLAVIŠE SAVIĆA, SEĆANjE NA NAJTEŽE MOMENTE DA BI DRUGI UČILI IZ NjIH

POGREŠIO SAM SAMO JEDNOM

Kako se bliži punoletstvo, granice deluju sve dalje, snovi dostižni, nemoguće moguće. Život onda nije dar, već datost, zagarantovano stanje koje ima smisao ako ste stalno “na granici”. Ograničenja malo ko doživljava kao upozorenje, ona su izazov. Prevazići ih, postaje preduslov da bi dobili lažni status, ugled

Bio je 10. april 1993. godine, “ekipa” 18-godišnjaka okupljala se u centru Glušaca. Dvoje kola krenulo je put diskoteke “Bolero”. Ma kakav strah, ko još misli o bezbednoj vožnji, primarno je stići do dobrog separea u klubu. Za volanom jednog vozila sedeo je junak naše priče Slaviša Savić. Dozvolu nije imao, ali kao i većina seoske dece, rano je imao priliku da sedne za volan traktora i stiče neko vozačko iskustvo. Negde kod Mačvanskog Metkovića, te aprilske večeri delovalo je da ima prostora za preticanje, “napad sa boka”.
- Verovao sam da sam najbolji vozač, automobil je apsolutno pod mojom kontrolom. Jedino čega smo se pribojavali, bilo je da nas ne zaustavi policija. Kada dobijemo informaciju da je nema, obuzimao bi nas opasan osećaj apsolutne slobode. U jednom trenutku, zakačio sam travu, kola su proklizala i odmah od sluge, “mašina” postaje zao, najgori gospodar. Sleteli smo, prevrnuli se, a nas troje koji nismo bili vezani, ispali smo iz kola. U nekoliko trenutaka, smenjuju se nemoć, bol, mrak, kraj... naredni put oči sam otvorio u šok sobi bolnice u Beogradu, 7 dana kasnije – priseća se Slaviša.
Prvo je čuo medicinske sestre koje su mu pojasnile šta se dogodilo, naravno, ne i najgoru vest.
-To mi je bila jedina vozačka greška, ali još ne i potpun nauk. Značilo mi je kada sam čuo da su ostali iz kola stabilno i bolje. Nije mi bilo teško što sam vezan za krevet, što sam u bolničkom krevetu, sve je to delovalo prolazno, nekoliko dana, možda mesec, ko još misli o invalidskim kolicima? Moji drugovi bili su na eskurziji na Zlatiboru, ja nisam tamo, e to je izgledalo kao zaslužena, ali surova kazna univerzuma.
Mesec dana od nesreće, došao je trenutak da Slaviša čuje punu istinu o svom zdravstvenom stanju. Oporavak će biti dug i samo delimičan. Noge su trajno van funkcije.
- Kako da Vas pripreme za tako nešto, kada u glavi nemate ni teoretsku mogućnost sličnog ishoda? Od momenta “izricanja presude” u narednih nekoliko dana samo sam plakao. Morao sam biti jak pred roditeljima, no u samoći, stvarnost je “stezala omču”.
Počeo je novi “hod na granici”, ovaj put misaoni, a granica je bila život dalje ili mrak. Kada se najmanje očekuje optimizam se polako probijao, čvrsto se držeći za maštarski duh mladića iz Glušaca... idemo dalje...
- U to vreme, “Sokobanjska” puna je ranjenika sa ratišta. Mislio sam da je kraj sveta, a onda vidite da nije vama najteže. U tmurnim bolničkim prostorijama, čujete smeh pacijenata, vidite da izlaze uveče, voze kola. Tu sam gde sam svojom krivicom, odakle meni pravo da se predam, da svojom depresijom kvarim živote najbližih? Sve je drugačije, ali šta sada...
Roditelji se nisu pomirili sa trajnosti invaliditeta, ali su znali da se porodična kuća u Glušcima mora prilagoditi Slaviši. Prvi put je u dom na nekoliko dana došao pet meseci posle udesa, a nešto više od godinu dana trebalo je do konačnog povratka. Relativno brzo se osposobio, navikavao na nov život, međutim, morao je da pretrpi još koji “udar” života, da još koji put pobedi tog surovog protivnika.
- Nisam želeo život među četiri zida. Već sam se kolicima kretao po selu, gradu, a jednom prilikom, poželeo sam da svratim u kafić. Ipak, na ulazu stepenik od 30-ak cm. Nisam ga ranije primećivao, zašto bih, a sada je bio “Mont Everest”. Do nedavno, najvažnije bilo je imati “Levis” farmerke, neku novčanicu u džepu, a sada, u tim farmerkama, sa nekoliko novčanica, ne možete da se popnete 30 cm. Svi želimo nezavisnost, a onda ste zavisni u najjednostavnijim situacijama. Naravno, svako pomogne, no osećaj je gori od svakog bola.
Godine su prolazile, Slaviša se oženio, postao otac, a naredni put za volan je seo na prvom času obuke u prilagođenom automobilu. Sa drugim saputnicima iz kobne noći ostao je u dobrim odnosima, sa jednim se čak i okumio.
- Uvek kažem, Bogu hvala da samo ja trpim trajne posledice jer samo sam ja kriv. To je pravedno, a sve faze koje sam morao da prođem do sada, koje samo mene pogađaju, cena su mladalačke nepromišljenosti.
Savić je svom životu dao kvalitet, smisao, međutim njegova sudbina nije jedina, već samo jedna od. Tištilo ga je saznanje da postoje ljudi koji su se prepustili bolu. Život ih je vezao za kolica, a oni sebe za mrak. Od doma su stvorili zatvor za samoizrečenu presudu “doživotne robije”.
- Najlepši osećaj na svetu je svest da ste učinili dobro, plemenito delo. Svako razume osobe sa invaliditetom, ali sam verovao da ličnim primerom mogu dopreti do njih. Morate biti strpljivi i uporni. Pre 17 godina pokrenuli smo Udruženje paraplegičara Mačvanskog okruga, svi zajedno smo stvorili kredibilnu instituciju, relevantnog sagovornika, koja različitim aktivnostima podiže kvalitet života članovima. Svaki osmeh, elan je velika pobeda – konstatuje Slaviša.
Snaga volje je čudo, izgradi se kvalitetan život i kada je najteže. Tehnologija napreduje, pomaže, međutim za zdravlje alternative neće biti.
- Na sve se naviknete, a onda, dok dete odrasta, ne možete da šutirate zajedno penale, da trčite zajedno za loptom. Želim da mladi to shvate i nikada ne zaborave. Ako ni zbog čega drugog samo zbog tih trenutaka, nemojte iskušavati sudbinu. Za neke greške “popravnog” nema, učine se jednom, prvi i poslednji put.

NEKA MOJA GREŠKA BUDE NAUK MLADIMA
Zov altruizma poneo je našeg sagovornika pre tri godine, kada su iz nedelje u nedelju stizale vesti o teškim udesima koji su prekidali mlade živote.
-Toliko je kampanja o bezbednosti u saobraćaju namenjenih baš budućim vozačima, ali znam kako sam ja razmišljao u tim godinama. U glavama opijenim mladošću, to su glumački trikovi, veštačka krv, lutke i dobri glumci. Do njih može dopreti samo živ primer, koji pred njima priča svoj život i nesreću. Započeo je projekat “Još uvek vozim”. Moje koleg i ja predajemo u prvom licu. Ne upozoravamo njih šta je dobro, a šta loše, oni to znaju. Moraju da postanu svesni kakve posledice prete. Ja sam uradio to, pogrešio sam tu i dogodilo mi se to. Bio sam u njihovim godinama, bio sam kao oni, oni će doći u ove godine, ne želim da ih dočekaju fizički kao ja, da u njih “uđu” u invalidskim kolicima – apeluje Slaviša Savić.

D. Blagojević

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa