25. maj 2017.25. maj 2017.
180 GODINA ŠABAČKE GIMNAZIJE: DR PAVLE MILOŠEVIĆ

HIRURGIJA JE PRIMENjENA UMETNOST

Ukoliko biste sreli doktora Pavla Miloševića i imali privilegiju da ga upoznate, možda biste pomislili da je umetnik. Zapravo, on to i jeste. S obzirom da hirurgiju doživljava kao primenjenu umetnost, sa velikom ljubavlju bi vam pojašnjavao paralelu između nje i slikarstva. Ležeran i spontan u ophođenju, za sebe kaže da je veoma zahtevan u operacionoj sali i kao profesor na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu. Prošao je sve stepenice u Pokrajinskoj bolnici, od volontera do direktora, iako nije „nečije dete“. Poštovan i tražen, i od kolega i pacijenata, uradio je najviše operacija pankreasa u Srbiji. Kaže da su za dobrog hirurga presudni talenat, znanje i integritet. Doktoru Miloševiću ne možete da ne verujete. Znao sam da ću biti
hirurg
Po čemu pamtite đakovanje u Šabačkoj gimnaziji?
- Gimnazijske godine su najlepše četiri godine u mom životu. Naše odeljenje je bilo izuzetno kompaktno i jedno od najkvalitetnijih u poslednjih trideset godina. Od trideset i dvoje učenika, nas tridesetoro je završilo visoko obrazovanje, a dvoje višu školu. Naš razredni starešina, profesor Živojin Pantelić, izvanredan čovek, više je vodio računa o našem uspehu, nego mi i naši roditelji. Možemo da zahvalimo Šabačkoj gimnaziji na činjenici da smo naučili da učimo. Iako sam imao četvorku kod Kulona, na ispitu iz fizike na Medicinskom fakultetu dobio sam devetku, a da nisam ni otvorio knjigu. U sećanju mi je ostala profesorka Domna, za koju je škola bila vaspitno-obrazovna institucija. Bila je pravi pedagog, učila nas je do detalja, od ponašanja do znanja. Kod profesora Radovana Dimitrića, koji nam je predavao latinski jezik, naučili smo sve o Rimskom carstvu. Upadljivo sam se razlikovao u znanju latinskog od ostalih studenata u mojoj grupi na fakultetu. U Gimnaziji smo se divno družili, bavili se sportom, odlazili u Šah klub, uveče izlazili na korzo i stajali ispred „Stila“. I danas smo dobri prijatelji.
Odlučili ste da upišete Medicinu u Novom Sadu?
Obe moje sestre studirale su Medicinu u Novom Sadu. Tamo nam je živela tetka, a mi smo imali jednu radničku platu za nas troje, mada je svake godine neko imao republičku stipendiju zbog dobrog proseka. Mama nam je rano umrla i verovatno je tu koren naše potrebe da pomognemo nekom drugom, kad nismo mogli njoj. Neobično je to što sam znao da ću se baviti hirurgijom, samo sam to hteo. Kad sam završio studije i staž, odslužio vojsku, prvo sam došao u Šabac, ali, pošto sticajem okolnosti nisam dobio posao, vratio sam se u Novi Sad. Jedan od najpametnijih Srba s kraja dvadestog veka – Miloš Vasić, koji je takođe završio Šabačku gimnaziju, tražio je da ostanem u Pokrajinskoj bolnici, gde sam volontirao oko godinu i po dana i potom se zaposlio. Tamo sam, za trideset i pet godina, prošao sve stepenike od volontera do direktora i nikada nisam imao problem zato što nisam „nečije dete“. Specijalizirao sam abdominalnu hirurgiju, magistrirao i doktorirao u kontinuitetu. Uradio sam mnogo operacija po manjim centrima, a pre godinu i po dana otvorio sam privatnu kliniku Global Care Surgery.
Usavršavanje u Londonu
Za kratko vreme ste postali priznat i tražen hirurg?
Pomislio sam – ili sam ja dobar hirurg, ili je loša kontrolna grupa. Zato sam, osamdeset i osme godine o svom trošku, otišao u London na prvu specijalizaciju. To iskustvo me je usmerilo na hirurgiju pankreasa, jetre i žučnih puteva. Posle sam u više navrata odlazio u London na godišnje mitinge i trudio se da prenesem to znanje kod nas. Kada je došla mlađa generacija na odeljenje Hirurgije u Klinički centar u Šapcu, pozvali su me da im pomognem. Divno sam sarađivao i družio se sa generacijom sjajnih hirurga - Jokovićem, Nenadićem, Popovićem... Dolazio sam u kontinuitetu desetak godina i sad povremeno navratim, mada mnogo ređe, jer oni odlično rade. Uvek mi je zadovoljstvo da dođem u Šabac.
Šta je za Vas hirurgija? Kako biste predočili našim čitaocima Vašu ljubav prema toj grani medicine?
Hirurgija je primenjena umetnost koja podrazumeva ozbiljno znanje. Ona je kao slika, hiperrealistična i egzaktna, sa detaljima poput onih na platnima Paje Jovanovića. Polazi od nečega što je veoma često nepoznanica, a na kraju se svodi na nešto što izgleda potpuno jednostavno. E, to je savršenstvo. Čak sam i neke prijatelje slikare ubedio da se razumem u kompoziciju. Mi hirurzi imamo neku sliku, početnu koncepciju u glavi, koja mora da rezultira nečim konkretnim.
Nije svako rođen da bude hirurg, to podrazumeva talenat?
Tako je. Postoje ljudi koji imaju znanje i umeće da ga prenesu, ali ne znaju da ga primene. Ta mentalna konekcija sa izvođačkim delom neophodna je za hirurga. Teško je to objasniti, ali pretpostavljam da ima veze sa karakterom, potrebe za donošenjem odluka, hazarderstva, povišenog adrenalina, možda malo sujete, koja je dobra ako je kontrolišete. Svega po malo. Vidite, to je kao u sportu, postoje oni koji vole kolektivne sportove, i mi koji volimo individualne. Ja sam se bavio gimnastikom u Gimnaziji.
Svako ima pravo
na istinu
Govorite kao „neko ko je zadovoljan u ovom svetu i ovim svetom u sebi“?
Jesam, iz mnogih razloga, privatnih i poslovnih. Stigla su i neka priznanja koja su me dodatno motivisala. Moji sinovi su bili studenti generacije, bez pritiska, samo uz podršku da znanjem mogu biti drugačiji. Moja čuvena rečenica je da je budala lako biti, ali ako čovek želi da se razlikuje, (prosečnost se dešava), nisu potrebne nikakve mahinacije, ni svrstavanja u stranku, niti bilo kakvu organizaciju, može uspeti kao pojedinac, ukoliko ima kvalitet i integritet. To su dve stvari koje su hirurgu potrebne, osim znanja i talenta. Ljudi moraju da vam veruju. Ako nema poverenja, to je vidno i stvara nemir pacijentu.
Vaša vera u samog sebe rezultira poverenjem pacijenata u Vas?
Tako je. Oni veruju da znam šta radim. Posebna je veza hirurga i hirurškog bolesnika. Takva veza se ne ostvaruje ni u jednom drugom kontaktu, osim kod psihijatra i njegovog pacijenta. Hirurg koristi agresivne metode lečenja, a poveriti nekome da o vašem životu odlučuje na takav način, nije mala stvar. E, zato je važno imati integritet i ne obmanjivati pacijenta. I kad je istina tragična, ona može da ima svoju formu, ne mora da bude surova i da ostavi pacijenta bez nade, ali niko ne bi trebalo da bude uskraćen za istinu.
Vi ste redovni profesor na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu?
Jesam i zahtevan sam kao profesor, tražim znanje. Od pre četiri godine član sam Medicinske akademije Srpskog lekarskog društva. Tu priču „izgurale“ su moje kolege, ja sam samo podneo molbu i biografiju na jednom listu papira. Potpuno sam posvećen hirurgiji. Kad izađem sa operacije, ako sam potpuno ubeđen da sam pomogao pacijentu, uopšte ne osećam umor. To je adrenalin o kom govorim. Slobodno vreme posvećujem porodici. Supruga mi je takođe lekar, mikrobilog, a dva sina su krenula mojim stopama, jedan je hirurg, drugi će uskoro završiti specijalizaciju Nemam malograđanske porive za lovom, ribolovom, nisam promiskuitetan, imam prijatelje iz osnovne i srednje škole, sa fakulteta i to je to. Ne može čovek imati mnogo prijatelja.
Vi ste hirurg koji je na našim prostorima uradio najviše operacija na pankreasu?
To su najteže operacije u hirurgiji, zato što je pankreas organ koji je pozicioniran na nezgodnom mestu, ima vrlo specifičnu topografiju, posebnu vaskularizaciju i nerve... Sva oboljenja pankreasa su opasna – akutna upala je smrtonosna, hronični pankreatitis zovu dobroćudna bolest sa malignim tokom, karcinom pankreasa je jedan od najzloćudnijih tumora u organizmu, a u ozbiljnom je porastu. Hirurgija se danas izvodi maksimalno i sa minimalnim komplikacijama, ali rezultati se nisu poboljšali poslednjih decenija. Mislim na lečenje pre i posle operacije.
Pomoć drugome – zadovoljstvo za ceo život
Koja su vaša najveća zadovoljstva kada je posao u pitanju?
Nažalost, najveća zadovoljstva hirurg oseti u najvećim izazovima za pacijenta, kada reši tešku situaciju, koja je vezana za urgentna stanja. Pre svega, povrede malih ljudi. Ta mogućnost da pomognete nekome proizvodi veliko zadovoljstvo za ceo život. Ali, ne postoji mala i velika hirurgija, nego ona koja donosi rezultat. Nedavno mi je drugar rekao: „Imam kilu, moraš me operisati“. Ja mu odgovorim: „Dobro, to nije bolest, bruh je stanje, rupa u preponi“. On kaže: „Izvini što nemam karcinom pankreasa“ (smeh). Postoji problem i mogućnost da se on reši.
Kako razmišlja čovek koji se svakodnevno susreće sa radikalnim situacijama kao što je mogućnost smrtnog ishoda? Da li je to promenilo Vaš odnos prema životu?
Ne postoji mogućnost da se čovek navikne na prisustvo smrti, ako je na strani života. Ali, mora biti racionalan. Mi jesmo oni koji mogu više od drugih da pomognu, ali postoje limiti. Ne bi trebalo postaviti sebe u ulogu Boga. Ako čovek sve učini kao kompetentan, na pravom mestu i u pravom trenutku da sve od sebe, bez rezerve, onda ne može sebi nešto da prigovori. Borba je maksimalna za svakog pacijenta. Ima jedan fazon: Kakva je razlika između Boga i hirurga? Bog nikad nije poželeo da bude hirurg (smeh). To je malo vulgarizovano, ali hirurgija traži kompletnog čoveka.
Šta biste, kao lekar, savetovali čitaocima „Glasa Podrinja“?
Da preuzmu odgovornost za svoje zdravlje. Ima više od šezdeset i šest rizika maligne bolesti. Nije moguće eliminisati sve uzroke, ali mnoge možemo. Takođe, važno je koristiti pravo na izbor lekara kome ćemo prepustiti tok lečenja. Vašim čitaocima poručujem da uzmu svoj život u svoje ruke.
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa