27. jul 2017.27. jul 2017.
NE POSTOJI NEMOGUĆE
DOKTOR MUZIKE BRANKO DžINOVIĆ

NE POSTOJI NEMOGUĆE

Plejadi uspešnih Šapčana pridružio se i Branko Džinović, koji je, pre nekoliko dana, doktorirao muziku (smer izvođaštvo na harmonici) na Univerzitetu u Torontu. Za vreme osnovnih studija, poneo je titulu svetskog prvaka pobedom na “Svetskom Kupu”, održanom u Londonu 2001. godine. Prvi je harmonikaš koji je bio najbolji na studentskom takmičenju “Das Podium” u austrijskom Lincu (2004), gde se solisti na svim instrumentima takmiče u istoj kategoriji. Komponovao je muziku za nekoliko kratkih filmova, među kojima je “Tata Morgana” sa Zijahom Sokolovićem u glavnoj ulozi. Njegova izvođenja emitovao je Radio Beograd, Radio Austrija i BBC. Nastupao je u SAD, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Austriji, Velikoj Britaniji, Italiji, Norveškoj i Češkoj
Priča o dr Branku Džinoviću je priča o nesebičnoj i bezuslovnoj roditeljskoj ljubavi i podršci. Takođe, to je istorija o upornosti i rešenosti da se sledi svoj san. On bi vam rekao da je to ponajviše priča o upornom radu, bez koga je nemoguće postići uspehe, pogotovo velike. A mi bismo dodali – o vedrini, velikoj, pozitivnoj energiji, koju širi na sve oko sebe, kao prskalica svoje svetlice.
Rođen 1981. godine, odrastao je u Masarikovoj ulici. Dok je išao u “Milevinu” školu, često je sa drugarima jurio, igrao basket u školskom dvorištu, ali i osluškivao zvuke koji su dopirali iz Muzičke škole. Jedan od njegovih drugara je svirao harmoniku i postao veoma popularan, posebno među devojčicama, pa je i on, kaže, poželeo da svira taj instrument.
- U to vreme, harmonika je bila prisutnija, a harmonikaši su imali poseban status. Čini mi se da je tada sve bilo lepše, mada mi često romantizujemo “stara dobra vremena”. Kad sam bio mali, deda mi je doneo malu harmoniku iz Nemačke. Počeo sam da sviram iz radoznalosti, nisam ni slutio gde će to sve otići. Prvo sam, kod profesora Žike Gajića, uzimao privatne časove, a posle godinu dana, upisao sam Osnovnu muzičku školu. Moj odnos sa profesorom nije bio inspirativan, on je pripadao plejadi starih, strogih profesora, pa nije bilo ni naznaka velikih uspeha.
No, Branko je nastavio da “igra sa dodeljenim kartama”. Po završetku Osnovne, da ne bi gubio godinu, za jedno leto je uspeo da položi osmi razred u “Milevinoj” i da se upiše u Srednju muzičku školu. Doduše, uz borbu sa “vetrenjačama”. Prema njegovim rečima, profesor mu je savetovao da ne nastavlja muzičko obrazovanje, a kada je ipak došao da polaže prijemni ispit, bio je izričito protiv, iako je komisija visoko ocenila Brankovo izvođenje. Bilo je tu svakakvih peripetija i slušali smo ga sa dubokim uverenjem da je samo Proviđenje jednom dečaku dalo takvu odlučnost i snagu da se izbori za ono što voli. U njegovim roditeljima se, kaže, probudio inat, ta stara srpska osobina, pa su se upustili u borbu sa institucijama, od lokalnih inspekcija do Ministarstva prosvete. Na posletku je primljen, ali je morao da položi novi test – “hladan doček i obeshrabrujuće komentare profesora”.
- Naravno da mi nije bilo prijatno zbog svega što se dešavalo, ali nisam mnogo mario. U vreme drame sa prijemnim ispitom, upoznao sam Vojina Lazića, sa kojim sam fenomenalno sarađivao kasnije, tokom srednje škole. Prva godina je prošla relativno nezapaženo, ali sam u drugoj prešao kod profesorke Štefanije Soldatović. Tada je došlo do značajne promene. Išao sam na takmičenja u Smederevo, Beograd, Sremske Karlovce, Strezu, gde sam osvajao prve nagrade, a na trećoj godini sam se izborio za učešće na Svetskom trofeju u Italiji. To je bio prvi put da se učenik Muzičke škole iz Šapca plasira na Svetsko takmičenje harmonikaša. Presudan je bio Štefanijin, gotovo majčinski, odnos. Sa druge strane, Vojinova stručnost i mladalačka energija, doprineli su brzom progresu u mom izvođenju. Njihov spoj je odlično funkcionisao, pa su se nastupi i nagrade nizali.Dogodilo se da je, u to vreme, profesor Radomir Tomić iz Kragujevca došao u Šabac da održi zimski seminar harmonike. Uočivši njegov talenat, primio ga je u svoju klasu, tako da je Branko četvrti razred Muzičke škole završio u Kragujevcu. Tamo je upisao i osnovne studije, odsek za harmoniku, kao istureno odeljenje beogradskog FMU. Po završetku fakulteta, poželeo je, kao mnogi mladi i uspešni ljudi iz raznih branši, da ode iz Srbije. U Austriji je magistrirao na Anton Bruckner Univerzitetu u Lincu. Jedno vreme je živeo u Beču (može li biti lepše za mladog muzičara?), a na predavanja je putovao.
- Taj period je jako važan za moj umetnički razvoj, jer sam bio izložen uticajima savremene, avangardne muzike. Beč je predivan, jedan od najlepših gradova u kojima sam bio. Često sam dolazio u Srbiju, jednom, ponekad i dva puta mesečno, tako da sam se posle završenih magistarskih studija u Austriji, vratio u Srbiju, verovali, ili ne (smeh). Bio sam pun optimizma i poleta, nedostajala mi je porodica i tada se dogodio drugi šok, suočavanje sa realnošću, kada sam počeo da tražim posao.
Posle bezuspešnih pokušaja da se zaposli u rodnom gradu, godinu dana je radio na zameni u Muzičkoj školi u Sremskoj Mitrovici. Potom je konkurisao na raznim mestima da bi se, na posletku, zaposlio u Muzičkoj školi u Grotskoj. Tu je nekoliko godina radio kao predavač, živeo u Beogradu, ali je znao da želi više da postigne. Nije želeo da se vrati u zapadnu Evropu, da ponovi iskustvo, hteo je nešto novo. Stupio je u kontakt sa profesorom Džozefom Maserolom, koji predaje na Univerzitetu u Torontu, što je bio prvi korak ka doktorskim studijama.
- U poređenju sa odlaskom u Austriju, dolazak u Kanadu mi je mnogo teže pao, zbog rastanka sa roditeljima, bratom Darkom, društvom, a posebno sa bratanicom, koja je tada bila mala. Sećam se da sam uzeo povratnu kartu da se osiguram, ako stvari ne budu dobro funkcionisale. Kada sam došao, prvih nekoliko meseci, sve je bilo novo, drugačije, uzbudljivo, i Univerzitet, i grad, i kultura. Međutim, kad su počele obaveze, (doktorske studije u SAD i Kanadi su izuzetno teške), shvatio sam da nema šale (smeh), da je turističko razgledanje završeno. Bilo je teško zato što sam u isto vreme bio i student, i umetnik, i emigrant, ali, kako je vreme prolazilo, sve je dolazilo na svoje mesto.
A počela su i priznanja. Osvojio je prvu nagradu na takmičenju doktoranada na Univerzitetu u Torontu. Premijerno je izveo dela nekolikih kanadskih kompozitora. Dobio je ponudu da, kao izvođač, nastupa u Šekspirovoj “Zimskoj bajci”, projektu koji je Nacionalni balet iz Kanade, producirao u saradnji sa Kraljevskim baletom iz Londona. Posle nastupa u Njujorku i Vašingtonu, kritike su bile sjajne u vodećim američkim listovima. U kanadskom iskustvu, Branko ističe da su mu najvažniji susreti sa najvećim svetskim kompozitorima savremene muzike – Sofijom Gubajdulinom i Salvatoreom Šjarinom. Doktorirao je na temu “Odnosi kompozitora i izvođača u delima za harmoniku Sofije Gubajduline”.
- Nisam mislio da ću je ikada sresti, zato što je ona svetsko ime u svetu savremene muzike, međutim, pre godinu dana, došao sam na ideju da pišem njenom izdavaču u Hamburgu, koji me je odmah odbio. Profesor Maserolo i ja smo osmislili plan, koji su podržali ugledni muzičari, pa smo se ipak susreli. Uradio sam intervju sa njom u februaru, u Bostonu, gde je Bostonski simfonijski orkestar izvodio svetsku premijeru njenog dela. Još jedan dragocen susret dogodio se na Festivalu savremene muzike u Torontu, na koji je došao poznati italijanski kompozitor Salvatore Šjarino. Bio je oduševljen mojim izvođenjem njegove kompozicije. Kad razmislim, sve je nestvarno u vezi sa tim susretima…
U Kanadi je naučio nešto što je, čini nam se, najvažnije od svega. Da uživa u procesu. Mi razmišljamo o cilju i nekako bismo da što pre dođemo do njega, a ono što se dešava u međuvremenu, često ignorišemo. A upravo je to život, ono što se dešava u intermecu, dok smo mi zaokupljeni imaginarnom budućnošću.
- Život je proces. Sve je proces, koji zahteva i rad, i vreme, jer neke stvari ne zavise od nas. Sada sam znatno manje opterećen karijerom i potrebom za priznanjem u društvu, važnije mi je da radim to što volim i da uživam u tome. Dolaskom u Kanadu, dogodile su mi se divne stvari, koje bih propustio da sam ostao u Srbiji. Harmonikaši imaju mogućnost da nastupaju sa raznim grupama, u različitim žanrovima i onda se nekako izgube, postanu deo mase. Relativno brzo sam shvatio da to ne želim, nego da uradim nekoliko pravih stvari u životu, što je verovatno teži put (smeh).
Ukoliko dobije ponudu da predaje na Univerzitetu, što je vrlo verovatno, ostaće u Kanadi, mada je otvoren i za druge mogućnosti. Često razmišlja o Evropi. Na pitanje da li mu nedostaje Srbija, odgovara da mu nedostaje ideja Srbije, da ne voli da se vraća na mesta za koja ga vezuju sećanja, a koja više nisu ista.
Da naslovim tekst “Ne volim da se vraćam”?
- (Smeh) Želeo bih da kažem da nije tako, ali kad pogledam stvari koje sam radio i one koje želim da uradim, zapravo jeste. Moj put je stalni napredak, nova iskustva, konstantno učenje.
Uporan si?
- Vrlo. Ne postoji ništa što čovek ne može da ostvari, sve je moguće, samo treba vremena i upornosti. Naravno da je važna podrška. Roditelji su me uvek podržavali, iako nisu muzičari, i kada nisu razumeli šta se dešava, važno im je bilo kako se osećam. Čudna je i divna ta bezuslovna roditeljska ljubav. Ali, dođe vreme kada možeš da se osloniš samo na sebe, jer postoje stvari koje niko u životu ne može da uradi za i umesto tebe, koje moraš sam.
Mladim čitaocima “Glasa Podrinja” poručuje da daju šansu svojim snovima, jer ono što čovek želi, a ne pokuša da ostvari, prati ga čitav život. Onda prebacuje sebi, ili drugima. Bolje je i ne uspeti, nego nikada ne pokušati.
- Važno je biti iskren, i prema sebi, i prema dugima, i privatno, i profesionalno, što nije lako, ali je jedini način da se čovek dobro oseća u svojoj koži.
Kritičari navode da njegovo izvođenje karakteriše „rafinirano vladanje instrumentom, grandiozna tehnika i čitava fantazija boja“. Njegov pristup nazivaju dramaturškim i nesvakidašnjim. Očigledno je da Džinović svakim svojim nastupom menja ustaljene stereotipe vezane za harmoniku.
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa