27. jul 2017.27. jul 2017.
KAD TABLETE POSTANU JEDINI LEK ZA DUŠU

MIR I SREĆA NISU U APOTECI

Naša sagovornica polovinu svog života posećuje prvo psihologe, a zatim i psihijatre. “Odlazak kod psihologa je bio želja mojih roditelja koji nisu mogli sa mojim bezobrazlukom da izađu na kraj. Početak onoga što je prvi doktor trebalo da reši, koji je pobegao, sačekao me je 10 godina kasnije. Ne smem da se usudim da počnem da polako izbacujem lekove, jer mislim da neću moći da funkcionišem bez njih“, navodi naša sagovornica
Zavisnost od tableta, tzv. tabletomanija, nešto je o čemu se kod nas malo govori. Možda je razlog tome to što gotovo svaka kuća u Srbiji ima nekog ko ne može da zaspi, a da pre toga ne popije neku tabletu koja će mu u tome pomoći. Nažalost, kafa za dobro jutro, a bromazepam, ksalol ili bensedin za laku noć postaju svakodnevna rutina kod sve većeg broja mladih.
Poseban problem je što se sedativi i antidepresivi mogu kupiti u slobodnoj prodaji u velikom broju apoteka. Međutim, čini se da ih i doktori često nekontrolisano propisuju. Dok psihijatri u državnim ustanovama nemaju vremena da se dovoljno posvete pacijentu, pa probleme rešavaju na „lakši“ način, to neretko čine i privatni lekari koji sat svog vremena dobro naplaćuju.
Nekontrolisano uzimanje lekova pri pojavi prvog “bola u duši” ili pola neprospavane noći može stvoriti ozbiljne, mnogo realnije probleme. Isto se može dogoditi i kada doktori, u ranoj mladosti, pacijente počnu da leče ovakvim medikamentima, umesto razgovorom.
Naša sagovornica polovinu svog života posećuje prvo psihologe, a zatim i psihijatre. Prvi put je kod psihologa otišla sa 14 godina, a dve godine kasnije kod psihijatra. Sada, sa 28 godina ne može da zamisli dan bez koktela antidepresiva, koji joj pomažu da prevaziće anksioznost, napade panike, fobije, nesanicu... Iako je na početku ovog puta bila potpuno zdrava.
- Kao buntovna klinka išla sam kod različitih psihologa. Tada mi je to bilo potrebno tek toliko da izmanipulišem roditelje i izdejstvujem duži izlazak u gradu. Odlazak kod psihologa je bio želja mojih roditelja koji nisu mogli sa mojim bezobrazlukom da izađu na kraj. Bila sam potpuno zdrava bezobrazna osoba. Par godina posle toga praveći im probleme, šalju me kod psihijatra koji mi dijagnostifikuje blažu depresiju i daje mi 5 medikamenata dnevno da pijem, kao terapiju. Sada, iz ove perspektive shvatam da to nije bilo ni blizu depresije. Nisu mi trebali lekovi već batine, ističe naša sagovornica.
Navodi da je kod istog psihijatra išla svake sedmice i plaćala za to 2.000-3.000 dinara. Slušajući ga, kaže, i sama je počela da veruje da ima problem. Uz to, išlo joj je u prilog da i roditelji u to veruju, a ne da misle da je bezobrazna. Sve dok joj u jednom trenutku doktor nije predložio odlazak na lečenje u Palmotićevu, specijalizovanu ustanovu za mentalno zdravlje.
-Tada mi se upali lampica - šta ako mi stvarno nešto fali? Doktor odlazi na odmor. Vraća se sa odmora, ali meni se više ne javlja. Tada postajem zaista depresivna. Naravno, nisam otišla u Palmotićevu, ali sam bila prilično ubijena u pojam, jer ako je on pobegao od mene, ko može da mi pomogne, objašnjava naša sagovornica.
Posle toga za nju počinju ozbiljni problemi. Navedeni doktor nije hteo da pošalje izveštaj, jer je pogrešio. Pronalazi drugog psihijatra, koji utvrđuje istu dijagnozu, depresiju, ali je terapija medikamentima smanjena i drugačija.
-Plaćam 50 evra za 45 minuta „vrhunskog doktora“ koji je magistrirao na Mičigenskom univerzitetu. Kod njega su terapije izgledale tako što smo razmenjivali muziku preko blututa. Terapija mi ublažava depresiju, ali shvatim da bacam pare. Prelazim kod još jednog “stručnjaka”. Ona je bila vrhunski manipulator. Naravno, opet druga terapija, ali dijagnoza ista. Kod nje sam se zadržala dve godine.
Tada je shvatila da ima problem koji treba da se reši. Smatra da je, slušajući godinama o tome kako je depresivna i kako joj se mora pomoći to i usvojila. Međutim, i ova doktorka prestaje da joj se javlja i to u trenutku kada joj je bila najpotrebnija.
-Ubedila me je da imam problem kako bi mi izvukla što više para i prestala je da mi se javlja. Nemoćna, odlazim kod sledeće, kod koje sam već uznapredovala sa dijagnozom - teži oblik depresije. Dobijem terapiju i slušam iste priče. Prekidam “saradnju” i sa njom jer vidim da ne vodi ničemu, a Rokfeler, nažalost, nisam. Pokušavam sama da se izborim sa problemima, ali neuspešno. Pravim pauzu određeni period, u kom su se ispoljavali razni simptomi prouzrokovani menjanjem doktora i konzumacijom lekova: anksioznost, fobije, panični napadi, nesanica i slično, objašnjava naša sagovornica.
Iako revoltirana radom psihijatara, posle nekog vremena shvata da ne može da se bori sama i ponovo traži stručnu pomoć. Kaže, hvatala se za slamku, plašeći se da ne napravi neku štetu sebi ili drugima. Ovaj doktor uspostavlja novu dijagnozu – granični poremećaj ličnosti kao posledica nerešenog problema u adolescenciji.
-Početak onoga što je prvi doktor trebalo da reši, koji je pobegao, sačekao me je 10 godina kasnije. Opet počinjem sa terapijom, ali iz finansijskih razloga odlazim u bolnicu, umesto privatno. Lekovi mi dosta pomažu, ali bez njih ne mogu. Jednom sam probala sama da prekinem i upala u jaku krizu u vidu vrtoglavice, halucinacija, mučnine i sl. Doktor mi je rekao da se odmah vratim na iste. Kada ga pitam kada ću prestati da ih pijem, uvek mi kaže da još nije vreme. Konzumiranje lekova koje mi je on propisao traje 10 meseci. Ne smem da se usudim da počnem da ih polako izbacujem, jer mislim da neću moći da funkcionišem bez njih. Ne mogu da nađem terapeuta koji će se detaljno pozabaviti mojom dijagnozom tako da mi ostaje da se nadam da ću u nekom periodu biti dovoljno jaka da iz svega toga izađem sama, zaključuje naša sagovornica.
“Skidanje“ sa ovih lekova često izaziva krize gotovo identične kao kod prestanka uzimanja kokaina i heroina. Tome svedoči i naša sagovornica, ali i na domaćim forumima postoje brojne teme gde učesnici razmenjuju iskustva. Dešava se da po prestanku pijenja lekova dođe do vrtoglavice, mučnine, problema sa ravnotežom, hodanjem, vidom...
Lekovi su tu ne da izleče dušu, nego da otklone simptome. Mnogo je važnije raditi na uzrocima, a medikamenti bi trebalo da budu samo vetar u leđa ka konačnom izlečenju. Lekari u Velikoj Britaniji su početkom ove godine dobili odobrenje da, umesto lekova, propisuju knjige o samopomoći kako bi se smanjila upotreba tableta za lečenje lakših psiholoških poremećaja kao što su anksioznost i depresija.
Pažljivo birati doktora
-Ako ste adolescent, imate blaži oblik depresije i obratite se doktoru koji nije u mogućnosti da vam posveti dovoljno pažnje, odlazak na terapije će vam u budućnosti napraviti realan i mnogo ozbiljniji problem od onog zbog kojeg ste se istom obratili. Dobićete terapiju, koja neće trajati kratko i psihijatri će, svesno ili ne, uticati na to da u vašoj glavi produbljuju ideju o tome da su vam lekovi potrebni. Iako vam je tada, možda, samo razgovor potreban. S godinama, konzumacijom medikamenata, doći ćete do toga da zaista imate problem, zaključuje naša sagovornica.
K.J.-M.M.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa