24. avgust 2017.24. avg 2017.
ŠANSU ČOVEK STVARA SAM
MUZIČAR I HUMANITARNI RADNIK
BRANKO GOLUBOVIĆ

ŠANSU ČOVEK STVARA SAM

Između Šabačkog letnjeg festivala i Beer festa, “uštinuli smo” vreme od prebukiranog rasporeda jednog od “dece iz komšiluka”, Šapčanina koji je uzor mladima, ne samo u rodnom gradu, nego na prostoru bivše Jugoslavije, frontmena pank-rok benda “Goblini”, Branka Golubovića.
I danas mu, kaže, nedostaje Šabac. Kada “doleti” iz belog sveta na svirku u Srbiju, koristi priliku da dođe u rodni grad, makar na dan. Pamti detinjstvo i odrastanje u okruženju mladih, urbanih ljudi, koji su slušali dobru muziku. Kada je otišao u vojsku, bio je prilično šokiran kada je, u susretu sa ljudima različitih profila, shvatio da manjina sluša rokenrol.
- Šabac je uvek imao kvalitetnu rok scenu. U svakom trenutku si mogao da nabrojiš bar deset bendova, a vrhunac te rokenrol priče je, kada su, devedeset i treće godine, četiri benda, u razmaku od šest meseci, napravila kasetna izdanja. Tada je Šabac zauzeo svoje mesto na mapi rokenrola. Ima mnogo Šapčana koji se uspešno bave umetnošću, ne samo muzikom, nego i slikara, pesnika, pisaca, glumaca...
Iako je voleo muziku, Golub nije sanjao da će jednog dana biti profesionalni muzičar i da će daleko dogurati. Nisu mu na pamet padali “Goblini” sve dok, čudnom igrom slučaja, nije izbio “naš rat”. Sa prvim kolonama izbeglica, u Šabac su stigli Vladislav Kokotović i Alen Jovanović, momci iz Karlovaca koji su već imali bend u Hrvatskoj (“Lorelaj”), i prve demo snimke. Rat nije prekinuo njihov rokenrol.
- Uponali smo se na mojoj rođendanskoj žurci. Drugar me je pitao da li može da pozove momke koji su muzičari, a ja sam bezobrazno šabački odgovorio – Možeš, ako će da sviraju (smeh). Ispostavilo se da njima treba pevač, koji je na istim muzičkim talasima sa njima i koji bi pevao na ekavici. Kada su me pitali da li bih došao na audiciju, pristao sam iz zezanja.
Probe su trajale nekoliko sati svakog dana, u prostoriji na prvom spratu Doma JNA. Tako je Golub propevao. Ispostavilo se da to ne samo da nije zezanje, nego ozbiljan rad, pa mu je bilo pomalo i krivo što je prihvatio.
- Da sam se tripovao da ću da postanem popularan, verovatno bih se pozdravio sa njima posle dva meseca. Odlučujući je bio koncert u šabačkom Domu sindikata. U vreme besparice, devedeset i druge godine, iznajmili smo salu i razglas, uleteli u dugove, ali, bilo je sjajno. Tada sam se prvi put popeo na binu i osetio njenu moć, kako je dobro biti gore i imati mogućnost da pošalješ svoje poruke drugima i razmeniš energiju sa njima.. Iako je cena karte bila mizerna, uspeli smo da vratimo dugove i da nam ostane za jedan hamburger i dva piva. Bili smo izuzetno srećni.
Posle koncerta, “zagrizli su metak” i potpuno se posvetili “Goblinima”. Naredne, devedeset i treće, koja je bila još grđa od prethodne, ponovo su pozajmili novac, veliki za Srbiju u to doba, da bi ušli u studio i snimili materijal. Tek posle tri godine, po izlasku trećeg albuma, uspeli su da vrate dugove. Do tada su svirali za putne troškove.
- Ukoliko gajiš ljubav prema nečemu, onda se povećavaju šanse da uspeš. Ukoliko radiš nešto da zaradiš pare, ili iz bilo kog drugog razloga, rezultati neće biti isti. Mi smo verovali u to što radimo, verujemo i danas. Verovatno je to doprinelo da jednog dana postanemo bend za koji ljudi znaju.
Branko Golubović, prepoznatljivo ime među muzičarima i humanitarcima, studirao je Višu poljoprivrednu školu u Šapcu.
- Jesam i završio (smeh). Osamdesetih godina, roditelji su hteli da studiram, da dobijem diplomu, bolji posao... bla, bla, bla... Želeli su da završim bilo koji fakultet samo da imam diplomu. Počeo sam da studiram da bi ih ućutkao, a kad sam već upisao, onda sam i završio Višu poljoprivrednu (smeh). Inženjer sam stočarstva (smeh), mada nikada nisam radio u toj struci. Imao sam diplomu u zemlji u kojoj su ljudi ostajali bez posla. Onda mi se dogodio rokenrol.
Paralelno sa muzičkom karijerom, Golub se poslednjih dvadesetak godina predano bavi humanitarnim radom. Možda je to nekima čudno, još čudnije onima kojima izostaje poruka panka, ali onima koji ga poznaju, želja da pomogne drugima, nešto je što prirodno ide uz njega.
- Devedeset i osme, dobili smo poziv da sviramo na festivalu u Sarajevu kao jedan od prvih srpskih bendova posle rata. Festival je organizovao čuveni sarajevski Radio-Zid, a pod pokroviteljstvom Evropske komisije za humanitarnu pomoć. Pozvali su me da, kao menadžer benda, potpišem ugovor sa osobom iz Evropske komisije, koja je kasnije postala moja supruga. Uz nju sam počeo više da se interesujem za humanitarni rad, upoznao sam divne ljude velikog srca koji žive za to da pomažu drugima. Međutim, rad sa Goblinima i dalje je bio prva stvar u mom životu.
Posle Nato agresije na Srbiju, ekonomska sitacija u zemlji se promenila, što je osetio i rokenrol. Goblini svirkama nisu mogli da pokriju ni putne troškove. Morali su da storniraju izdavanje četvrtog albuma, jer nije postojala mogućnost da izdavač vrati novac koji bi uložio. Izašao je nakon rata, mada nije bio promovisan na pravi način. U isto vreme, Golubu se dogodio život.
- Postao sam tata. Nisam bio zaposlen, a osećao sam jaku potrebu da izdržavam svoju porodicu, da budem pater familias. Osnovni drajv Goblina uvek je bio prenošenje poruka, a u jednom trenutku nismo imali šta da kažemo ni jedni drugima, zapali smo u krizu. Posle koncerta u Zagrebu, 2001. godine, napravili smo pauzu.
Golub se u potpunosti posvetio radu sa izbeglicama na teritoriji Srbije, a dve godine kasnije, otišao je u Avganistan. U početku je bio šef kancelarije, a potom šef misije za sve akcije na tom području.
- Bavili smo se izgradnjom i rekonstrukcijom kuća ljudi koji su izgubili dom tokom ratnog dejstva, ukazivali pomoć ženama i deci u izbegličkim kampovima, obavljali posao vezan za demobilizaciju i razoružanje paravojnih formacija koje su postojale u svakom većem mestu u Avganistanu. Omogućavali smo tim ljudima da započnu civilni život, da savladaju neke zanate, kako bi mogli da rade umesto da drže kalašnjikove u rukama, idu okolo i ubijaju.
Za Avganistan kaže da je prelepa zamlja u kojoj žive ljudi velikog srca, bez foliranja, koji igraju otvorenim kartama. Odatle je otišao u Šri Lanku, gde su se vodile završne operacije jednog od najdužih ratova u istoriji, a nakon tri godine, posle kratkog boravka u Gruziji, preselio se u Pakistan. Tamo je promenio stranu stola. Počeo je da radi za agenciju koja finansira međunarodni Crveni krst, Ujedinjene nacije i nevladine organizacije koje direktno rade sa ugroženima.
- Vodimo računa da se posao kvalitetno uradi, da se ispoštuju vremenski rokovi i da budemo sigurni da su sve pare potrošene na one kojima je pomoć potrebna. Poslednje tri godine, koliko sam u Etiopiji, vlada velika suša. U proseku, između dvanaest i trinaest miliona ljudi ima potrebu za humanitarnom pomoći, posebno hranom. Ove godine imamo skoro četiri miliona dece koja su neuhranjena. Trudimo se da obezbedimo pomoć za njih, jer neuhranjenost, ukoliko pređe u hroničnu, ostavlja negativne posledice nego samo na fizički, nego i na mentalni razvoj.
Iako radi ono što voli, a možda baš zbog toga, kaže da je to izuzetno stresan posao. Ne može a da se ne ponese kući. Dolazak na koncerte u Srbiju za njega predstavlja terapiju. Na bini, među prijateljima, “fokusiran na potpuno drugačiju priču”, uspeva na kratko da zaboravi na probleme ljudi među kojima živi.
Mada svoje poruke šalje u tekstovima za pesme koje piše, mladim čitaocima “Glasa Podrinja” poručuje – Uspeh je baviti se onim što voliš da radiš. A što se tiče šanse, ona ne dolazi, šansu čovek stvara sam.
PISMA IZ AVGANISTANA
Golub je potpisao knjigu “Pisma iz Avganistana”. S obzirom da nije imala dobrog distributera, nije zaživela izvan publike Goblina. Putovala je sa bendom na svirke i prodavana uoči koncerata. Postala je kult. “Koliko mi je žao što nisam uspeo da je približim ljudima koji ne znaju mnogo o Goblinima”, kaže Branko, “toliko mi je drago što je na andergraund način uspela da stigne do svojih čitalaca, koji mi i danas šalju pisma i poruke na fejsbuk”.

NESLAVNI PIRATI
“Kada sam išao u “Milevinu” školu, pojavila su se dva benda, “Revolt” i “Režim”. Pričalo se da će nastupiti za Dan škole, pa je nekoliko nas iz odeljenja rešilo da napravi bend. Nazvali smo ga “The Pirates”, vežbali smo kod Gere, penjali se na vrh zgrade, nikada neću shvatiti zašto, i onda smo sedeli i blejali, ništa nismo radili, niko nije znao da svira, ali smo bili ubeđeni da imamo bend i da smo zaslužili da se pojavimo na Mini gitarijadi za Dan škole. Pošto tada nije bilo interneta, jedini način da promovišemo bend bio je da markerima ispišemo naša imena na školskim klupama. Sećam se da je jednog dana ušla sekretarica u odeljenje i rekla: “The Pirates?” Mi smo pomislili da je marketing odradio svoje, a zapravo nas je direktor zvao na razgovor. Naredio nam je da dođemo u školu rano ujutru, pre nastave, da donesemo alkohol, krpe i obrišemo sve klupe. Tako se bend raspao. Kako je počeo, tako je završio, neslavno.”

NADAM SE SRBIJI BEZ GOBLINA
“Najviše me boli što su tekstovi i teme kojima smo se bavili u devedesetim, još uvek sveže i mogu lako da se primene na današnju situaciju. Srbija u kojoj Goblina ne bi bilo je dobra Srbija. Dok god postojimo, neke stvari ne funkcionišu kako treba. Mi smo tu da kažemo, to je naša odgovornost, jer ne govorimo samo u svoje, nego i u ime naših slušalaca.“
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa