14. septembar 2017.14. sep 2017.
Glas mladih

Rijaliti nije realan

„Meni je sad preostalo samo da vam se zahvalim...“ – ovo su reči kojima je Suzana Trninić prošle nedelje odjavila svoju poslednju emisiju „Kažiprsta“. Nakon šesnaest godina emitovanja i ova emisija je došla do svog kraja, a sada je i televizija na kojoj je bila emitovana promenila svoje ime iz B92 u O2. Ovako nekako smo se pre skoro tri godine oprostili i od čuvenog „Utiska nedelje“ a čini se da i sudbina malobrojnih sličnih emisija koje su preostale nije tako svetla. I dok se kvalitetne emisije koje nisu bez razloga trajale više od decenije gase; s druge strane bivamo preplavljeni nekim drugim sadržajima, rijaliti programima koji postavljaju drugačije vrednosti i standarde ponašanja za društvo.
Rijaliti programi svakako nisu nova vrsta televizijskog žanra. Prve emisije ovog tipa su u Srbiji počele da se prikazuju pre desetak godina. Počelo je sa „Jednostavnim životom“ i „Velikim bratom“ a stiglo se do „Parova“ i najnovije „Zadruge“. Neki smatraju da su ovakvi programi odraz demokratije i slobode medija, dok drugi tvrde da je to jedan od oblika manipulacije ljudima, kao i da daju negativne uzore mladim ljudima. Činjenica je da su ovo programi koji beleže veliku gledanost, pa se od „ružičastih“ kreatora često čuje argument da je to ogledalo naše stvarnosti ili da je to ono što narod želi samoinicijativno da gleda. Ovakvi argumenti su zapravosnova cele medijske obmane i konstrukcije. Čak su i razna sociološka istraživanja potvrdila da će narod zapravo gledati ili „voleti da gleda“ upravo ono što mu se neprestano nameće i ono što dobija najveću pažnju u medijima.
Čest je i argument da svako ima priliku da promeni kanal po svojoj volji, ali i ovo takođe nema previše smisla u situaciji gde je izbor sveden na minimum s obzirom na gore pomenuto gašenje raznih drugih emisija. Rijaliti programi mogu običnim gledaocima izgledati kao uvid u našu stvarnost i realni život svakog pojedinca, ali se zapravo radi o dobro izrežiranim scenama koje su tu da ponude i prodaju komercijalnu zabavu. U momentima padanja gledanosti, kreatori ovih programa će učiniti sve da je vrate a učesnici će za određene honorare biti tu da se ponašaju primitivno i beskrupulozno kako bi intrigirali publiku i povećali joj zavisnost.
Ne trebaju nam neke posebne analize da bismo utvrdili da je cilj rijalitija nečiji profit i sredstvo za formiranje „bezglave“ mase. O ostalim ciljevima, uzrocima i okolnostima se može još naširoko komentarisati ali na neke činjenice sada moramo podsetiti. Rijaliti programi se kod nas prikazuju na kanalima sa nacionalom frekvencijom. Ti kanali, to jest televizije kao korisnici javnog dobra moraju imati neku odgovornost za ono što čine. Mi kao korisnici nažalost ne možemo birati da li želimo te kanale ili ne jer nam oni u paketima svakako sleduju, ali se možemo (i kao savesni građani - moramo) buniti zbog sadržaja koji nam se nudi kao izbor ili zbog sadržaja koji nam se uskraćuje i gasi.
I za kraj, treba reći da su učesnici ovih popularnih šou programa vrlo često nesrećni ljudi koji tamo odlaze samo kako bi nešto zaradili, a bogaćenje na tuđoj nesreći je pojava dostojna svakog prezira.
Katarina Antonić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa