12. oktobar 2017.12. okt 2017.
PRIČA

ODLASCI

“Evo, čarape ćemo staviti u desni ugao, do njih šerpu sa šniclama, a supu u drugi ugao. Ništa ne brini, šnicle su u masti, a supa je dobro zatvorena u flaši, neće se prosuti, ali ipak pazi da se ne razbije. Sad idu gaće, pa majice, a ti uzimaj jedno po jedno. Nemoj ovako lepo složeno odmah da rasturiš. Šta si se ukipio, pritisni kolenom da zatvorimo rajsfešlus!”.
Majku nisam više slušao. Ostalo je još sat do polaska autobusa. Sinoć sam se oprostio sa devojkom, nisam želeo da me prati. Došla je sa upresovanim zumbulom koji sam joj nekada ranije poklonio. Na licu joj je titrao osmeh, ali ne onaj njen vragolasti, koji je znao da me nasmeje i posle loše ocene u školi.
Ovaj je odmah zamirao.
“Za čas će doći petak, pa ću i ja, kao i ostali studenti, kući” – prazno je zvučao moj glas.
“Brzo prođe godina. Ma ne, brzo dođe Nova godina, Božić. Zimski raspust je blizu, sasvim blizu.
Briznula je u plač, u početku prigušen, a zatim sve snažniji. Tresla su joj se ramena, prihvatio sam je na grudi, a kada sam je pomilovao po kosi, plač je prešao u jecaj.
“Obećaj da me nećeš prevariti sa nekom koleginicom!”
Istrgla se iz zagrljaja i otrčala je najbrže što može, ne okrenuvši glavu. “Šta si mi natrpala ove torbe, kao kamenje da nosim!? Sve ću da izbacim napolje. I nemoj da me pratiš, da mi se smeju tamo! Dosta mi je svega!”
“Dobro, sine, kako ti kažeš, majka je mislila...”
Iščupao sam torbe iz njenih ruku i izleteo napolje.
Sigurno je mislila da je nisam video. Moja majka je stajala u kapiji i dugo, dugo je mahala.
“Zašto si došao tako kasno?” Vidi, samo što nije svanulo! Danas putuješ za Beograd. Počinju ti predavanja”.
Ništa mi nije odgovorio. Odeća mu je odisala mirisom jakog duvana. Bled u licu, upalih očiju, bezvoljno se popeo u potkrovlje.
“Treba da ga spakujemo, autobus polazi za sat vremena” – rekao sam u prolazu.
“Evo, već sam spakovala čarape, majice, donji veš, ali ne znam koje ćeš dukserice poneti. Stavila sam i šunke, kulena, voća!”
Sišao je nabranog čela, nevoljan za razgovor.
“Hoće li i devojka sa tobom krenuti?” – upitao sam.
Najzad je progovorio: “Nisam sinoć bio sa njom. Danas sam trebao ići na registraciju!”
A onda je uredno složeni veš u torbi, brzim pokretima, sa obe ruke rasturio, vadeći voće i hranu napolje.
“Ovo neću da nosim! Dajte mi samo dovoljno novca.”
Pošaljite mi što pre liniju i kompjuter! Spakuj mi beli sako. Neću dolaziti mesec dana!”
Zgrabio je torbe i krenuo ka izlazu, a zatim se vratio i ovlaš zagrlio majku.
U kolima nismo razgovarali jer mobilni nije prestajao da zvoni. Osećao sam težinu u glavi i maglilo mi se pred očima. Kada samo stigli na stanicu iskočio je iz kola i uzimajući prtljag, u odlasku, doviknuo: “Sam ću, nemoj ići!”
Izašao sam napolje i gledao kako nestaje u gužvi. Nismo se ni pozdravili. Oslonio sam se na auto.
Čekao sam da autobus prođe pored mene. Video sam da se smešta na sedište negde u sredini autobusa. U mom pravcu nije pogledao.
Stajao sam u mestu prateći ga sve dok nije nestao u pravcu mosta.
Dovukao sam se do kuće.
Bane Janković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa