4. april 2020.4. apr 2020.
Život ima prednost
RAZGOVOR SA DOKTOROM MATEMATIKE GORANOM GOGIĆEM

Život ima prednost

Dr Goran Gogić za Šapčane je čovek koji živi američki san. U razgovoru sa njim, stekli smo utisak da je on više neko ko sebi iznova postavlja izazove i uživa da ih rešava. Lako, kao zadatak iz matematike
Dr Goran Gogić rođen je 1968. godine u Šapcu. Iz Osnovne škole “Janko Veselinović” najradije pamti nastavnike matematike, Milana i Novaka Miškovića, koji su uticali da zavoli predmet, koji će opredeliti njegovo putovanje kroz život. Na takmičenja iz matematike krenuo je u petom razredu, više da isproba sebe, da vidi gde se nalazi “na listi”, misleći da ima mnogo boljih i talentovanijih od njega. Ali, već u sedmom, osvaja prvu nagradu na Republičkom, a potom i na Saveznom takmičenju iz matematike. Sledeće godine ponovio je ove uspehe i dokazao da je najbolji. U vreme srednjeg usmerenog obrazovanja, “pripao je” Medicinskoj školi, gde mu je predavao profesor Radojica Pejović, treći važan čovek na njegovom putu, koji mu je predložio da “preskoči” treći i četvrti i upiše fakultet posle drugog razreda. Goran ga je poslušao i položio prijemni na PMF-u sa nepunih sedamnaest godina. Od tada, do doktorata u Americi, njegova priča, kao i svaka uspešna, ima logičan sled, bez velikih oscilacija. Pošto je shvatio da može brže, treću i četvrtu godinu na fakultetu završio je za godinu dana i diplomirao u dvadesetoj godini, kao najmlađi svršeni student u istoriji Beogradskog univerziteta. Zaposlio se na Matematičkom institutu SANU, ali je “držao” predavanja iz matematike na PMF-u i u Matematičkoj gimnaziji. Upisao je magistarske studije, ali je, pre nego što je odbranio rad, spakovao kofere i otišao u Ameriku. To je bilo 1991. godine. Dve godine kasnije, vratio se da odbrani magistarski.

- Od uspeha na takmičenjima, moj put je bio definisan. Bilo je logično da postanem matematičar i doktoriram u Americi. Pa dobro, naivno sam mislio, kad završim doktorske studije, vratiću se u Srbiju, a do tada će se sve srediti. Evo, već dvadeset i pet godina živim u Americi, u Srbiji se ništa nije sredilo, a i ja sam se promenio.

Prva velika promena
Tog leta ’91. u San Dijegu, Goran se obreo sa željom da nauči nešto novo, ne samo da dobije prestižnu diplomu. Stalna potraga za novim saznanjima, u kombinaciji sa snažnim fokusiranjem na ono što ga zanima, nesumnjivo dovodi do uspeha. Sa dvadeset i osam godina postao je doktor matematike. Tada se dogodila prva značajna promena u njegovom životu. Umesto da, kao što se od njega očekivalo, ostane na fakultetu i postane profesor, posveti se nauci do kraja života, Goran se opredelio za drugačiji put.

- Počeo sam da razmišljam drugačije od konvencionalnog načina. Do tada sam bio zaluđen matematikom i fokusiran na nju. Istrenirao sam sebe da rešavam zadatke bez obzira gde se nalazim, u busu, menzi, disko klubu… Do tada je sve bilo dinamično, ali sam ukapirao da ne želim da živim život naučnika, delovao mi je prazno. Matematiku sam zavoleo kroz takmičenja, očito je da imam takmičarski duh, a toga više nije bilo, niti je moglo da bude.

Znajući da život još ima izazova da mu ponudi, doneo je odluku da se preseli u San Francisko i uključi u internet groznicu, koja je tek uzimala maha. Od svih, ovo je bila naj-ozbiljnija promena u njegovom životu.

- To je bilo pomalo i opasno, jer sam do tada bio uljuljkan, sve u mom životu se znalo, sve je bilo obezbeđeno. E, sad je trebalo skočiti i zaplivati sam. Nije bilo lako zato što je u našem mentalitetu da čekamo da se stvari reše same od sebe, ne preduzimamo inicijativu. Amerikanci su drugačiji, okretniji, oni skaču sa broda koji tone i nalaze drugi. Njih od početka uče da su oni gospodari svog života i da bi trebalo sami nešto od njega da naprave, ne oslanjajući se na druge. Taj način ramišljanja uticao je na mene, zato sam se preselio i počeo da radim kao programer u jednoj firmi. Inače, Ameri su liberalni po pitanju diploma, mnogo više cene znanje. Kolega koji je radio sa mnom kao programer, imao je završenu srednju školu.

Za dvanaest godina, koliko je živeo u San Francisku, promenio je nekoliko firmi. Najduže se (šest godina) zadržao u “Celeri”, u biotehnologiji, radeći kao matematičar i programer, zajedno sa naučnicima iz drugih oblasti. Bilo mu je zanimljivo da bude deo interdisciplinarne grane, gde je njegov doprinos bitan isto koliko i doprinos drugih naučnika. Konkretan, timski rad bio mu je nov i zanimljiv. Onda je došlo vreme za promenu, novu fazu u njegovom životu. Ako je prethodna značila sazrevanje, ova je bila osvajanje slobode. Preselio se u Los Anđeles.

- Šest godina nisam imao stalni posao. Nalazio sam poslove koji nisu imali stalni radni odnos, a koje sam mogao da obavljam bilo gde na kugli zemaljskoj. Imao sam više vremena, osetio sam sve prednosti slobode. Najlepše mi je bilo nedeljom uveče, jer sam znao da ne moram da idem sutra ni u školu, ni na faks, ni na posao. Od mene je zavisilo kakav će mi ponedeljak biti, da li ću igrati odbojku, ili ću ići u teretanu, ili nešto programirati… Imao sam stan na obali okeana. Mnogo sam putovao. Bio sam u Meksiku, Argentini, na Havajima, Karibima… Znao sam koliko je važno da proživim ovu fazu i da će mi ceo život biti žao ako ne osetim ukus slobode.

Život je zbirka kratkih priča
Ako neko ima znanje matematike i poznavanje kompjutera, za njega “nema zime” u Americi. Radio je programe, nije gradio karijeru, šta više, shvatio je da ga uopšte ne zanima pozicija direktora u nekoj firmi, ukapirao je da je život nešto drugo, “umesto jedne i duge, više kratkih priča”. Precizno ga karakteriše rečenica: “Radije čitam zbirku pripovedaka nego dosadan roman od hiljadu strana”.

- Bila mi je zanimljiva godina koju sam proveo u Šapcu. Mnogo sam se družio, najviše sa mladima. Možda sam na taj način nadoknadio dve godine srednje škole koje sam, zbog upisa na fakultet, propustio. Kada sam završio jedan projekat u Torontu, odlučio da provedem u Šapcu dva meseca. Imao sam kupljenu povratnu kartu, ali sam umesto dva, ostao punih šesnaest meseci (smeh). Trebalo je da uradim još nekoliko projekata za ljude iz Kanade, a to sam mogao iz Srbije i tako sam ostao. Doduše, imao sam platu u dolarima i mogao da uživam u prednostima rodnog grada i Beograda, koji sam zavoleo dok sam studirao. Išao sam na sve moguće koncerte, počevši od Balaševićevog na Kalemegdanu. Video sam mnoge ljude koje sam do tada sretao samo u prolazu, imao vremena i da ćutim sa svojim prijateljima. Zaista je bilo nezaboravno.

U međuvremenu, Goran je shvatio da bi voleo da se bavi finansijama, tačnije, primenom matematike u planiranju finansija. Vratio se u Los Anđeles i zaposlio u firmi koja se bavi predviđanjem kretanja akcija na berzi. To je ono što je već otkrio da voli, timski rad, saradnja sa stručnjacima iz različitih oblasti.

- Ovo je ozbiljan posao, značajan za firmu, a za mene veliki izazov. Vodim tim za obradu podataka. Trenutno sam u fazi nalaženja inženjera koji će raditi sa mnom. Niko nije tražio pojašnjenje za godine koje sam proveo bez stalnog radnog odnosa. U Americi nisu formalni. Možeš da imaš pank frizuru i tetovažu na licu, bitno je da znaš da radiš.

Na pitanje na koji način ga je Amerika promenila, odgovara da je promena očigledna u načinu razmišljanja. Amerikanci su, kaže, tolerantniji, a mi smo spremni da svoj problem prebacimo na druge. Tamo ljudi ne osuđuju, lakše prihvataju jedni druge, tolerantniji su. Jesu hladni, ali ne u negativnom smislu, poštuju tuđu privatnost. Čist račun, duga ljubav.

Živi i pusti druge da žive
- Postoje hiljade načina da se živi život i nijedan nije pogrešan, ukoliko ne ugrožava druge. Poznajem čoveka koji je radio kao programer u San Francisku i imao veliku platu, ali je odlučio da ode u Australiju i radi kao instruktor jedrenja. Ima neuporedivo manju platu, živi na plaži i radi ono što voli. Sve je stvar izbora.

Iako se bliži pedesetoj, Goran kaže da je na pola puta. Veruje da će mu se značajne stvari tek dogoditi, bolje i više u narednih, nego u prethodnih dvadeset godina. Kaže da danas može da trči brže nego ikad i da podigne veću težinu u teretani nego ranije. Oseća kao da je na početku karijere, ali sa životnim i radnim iskustvom. Pun je entuzijazma.

- Moja biografija do doktorata zvuči mnogo pompeznije, nego posle toga, ali samo spolja. Zadovoljan sam životom koji živim, jer upoznajem samoga sebe. To mi je prioritet. Čini mi se da sam to uspeo u priličnoj meri, pogotovo u poslednjih deset godina. Da imamo dva života, bilo bi u redu da jedan posvetimo karijeri. Ovako, prednost ima život.

DA LI BI NEŠTO PROMENIO?
“Da nisam upisao faks posle drugog razreda srednje škole, ne bih bio uskraćen za dve godine bezbrižnog života, ali pitanje je da li bih imao uspešan put da sam išao u korak sa svojom generacijom. Možda bi tu bilo nekih prednosti, možda bih kroz neka iskustva prolazio kao malo stariji i zreliji, ali sam svestan koliko mi je pogodnosti doneo život koji sam živeo. I dan-danas kad napišem u biografiji da sam diplomirao kao najmlađi student u istoriji Beogradskog univerziteta, to ljudima šalje poruku o čoveku koji kad reši nešto da uradi i prihvati se toga, uradi to kvalitetno i uspešno.”
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa