23. septembar 2020.23. sep 2020.
Živim svoju umetnost
Dejan Ulardžić, akademski slikar

Živim svoju umetnost

Umetnost ne može da napravi promene na globalnom planu. Termin inspiracija je devalviran. Slika počinje i završava se u stomaku. Trudim se da sačuvam Petra Pana u sebi, kako bi me podsetio na radost malih stvari
Najgenijalniji umovi umetničke istorije sveta izdvajali su se od ostalih tek kada su dosegli nivo gde se stvaralaštvo i stvaranje izjednači sa životom. Bez radnog vremena, bez zaklona u “hodnicima” inspiracije, bez opravdanja u preprekama koje bi drugima promenile svest. Fizička distanca nigde kao u umetnosti nije tako beznačajna. Delo se rađa kada paleta, četkica, štafelaj i platno nisu ni na vidiku.

Umetnik stvara kako bi iskazao sebe ma kako drugima izgledalo ono u šta se iskaz pretvorio. U umetnosti Dejana Ulardžića nema mesta za prilagođavanje prosečnosti, za praćenje trendova vremena, već samo za skriveno u odajama duše.

Smatrate li da je većini stav javnosti kako je umetnost na margini ispravan?

-Ukoliko posmatramo Srbiju svi brinu kako da sastave kraj a krajem. Situacija je očajna u prethodnih koliko decenija i kome je tu do umetnosti Mali broj ljudi koji bi da se upuste u tu priču su „zbrisani“. Dobro znamo da je srednji stalež pokretač u svakom društvu, a kod nas je on nestao devedesetih godina i sve što imamo su pokušaji da se on vrati. Umetnost ne može da napravi promene na globalnom nivou. U najboljem slučaju može da navede na razmišljanje i da se igraš dok posmatraš, čitaš i slušaš. Izazivanje osećaja je vrhunac, promena je van njene moći. Obično se „zakači“ na promenu koja je započela, te deluje kao okidač. Ovde je umetnost bila na marginama, a sada je i sa njih skrajnuta. To nije utisak, dovoljno je pogledati izdvajanja Ministarstva koja su minimalna, a i takva su neodgovarajuće raspodeljena. U Srbiji da bi se bavio umetnošću moraš biti “otkačen”, preciznije, pozitivno lud.

Kako mlad pojedinac da se snađe u “vrtlogu” umetnosti, ostane svoj i živi kao umetnik?

-Današnji klinci gledaju samo lepšu stranu, ali treba pogledati i “tamnu stranu Meseca”, koja je mnogo izraženija. Svako može da pokuša da slaže sebe, svesno ili ne, ali u jednom trenutku se suočiš sa odrazom u ogledalu i vidiš realnu situaciju. Umetnost je veoma komplikovana stvar kojom se čovek može baviti na tri načina. Prvi je umetnost radi umetnosti, a tada je potrebno da si finansijski obezbeđen. Druga mogućnost je umetnost isključivo zbog novca, kako se popularnije kaže “komercijala”, a treća opcija je da živiš svoju umetnost. Ovo je najteža solucija koja isključuje druge izvore prihoda. Ovde je to pomalo nemoguća misija. Nekad i uspe, ali moraš mnogo da žrtvuješ i život tome podrediš, od početka do kraja. Žrtvuješ zabavu vršnjaka, svesno propuštaš mnogo toga što se podrazumeva u nekim godinama. Srce te vuče da ideš, ali ostaneš u ateljeu i radiš. Stalni saputnik samo je neizvesnost, ne znaš da li će to naići na ođek, da li ćeš na kraju svoje lične priče videti kao nešto što je uspelo ili ne. Kada dođeš do tog trenutka i sagledaš, već je kasno za promenu profesije. Život postaje kocka. Svoj poziv treba da osetiš. Osoba treba da zna da li to nosi u sebi ili ne, da li je spremna da se žrtvuje. U krajnjem slučaju nije sam(a) u životu, pitanje je i da li će druga strana moći i želeti to sve da prati. Daleko je od slatkog. Visoka je cena. Možda je potrebnije da budeš veći trgovac nego umetnik.

Pristaje li znak jednakosti između reči slikar, umetnik i kuda vodi traganje za inspiracijom?

-U našem društvu je napravljen znak jednakosti između termina slikar i umetnik, a to su dve dijametralno suprostavljena pojma. Inspiracija je devalvirana kao pojam, ne samo zbog neadekvatne upotrebe, već i zato što se pretvorio u opravdanje za lenjost. Potrebno je da svaki dan ideš u atelje i radiš. Nema izgovora da ti se ne radi, jer čekaš inspiraciju. Umetnici na tržište izbacuju svoja osećanja i prodaju ih kroz muziku, reč, sliku. Gordost je čudo i greh, a mnogi to sa nekom indignacijom gledaju, jer mi smo kao uzvišeni. Ne shvatamo koliko smo mali, sitni, koliko smo u prolazu, te nemamo pravo da budemo gordi, no velika većina to ne priznaje. Potrebno je da budeš iskren prema sebi i ne budeš otrovan. Ukoliko je sredina prema tebi negativno nastrojena u bilo kom kontekstu, nebitno da li su određene strukture ili pojedinci, tada ne smeš da dozvoliš da tobom vlada mržnja i zloba, to je put za propast. Otrovaćeš se, a šta ćeš ona izbaciti iz sebe - samo otrov. Da li ćeš uspeti nešto da stvoriš? Možda, ali i ako uspeš garantujem da to neće biti kvalitet. Zavisi i od odrastanja, načina vaspitanja. Ako si odrastao u sredini gde su se trudili da ti usade pogubnost mržnje i zavisti, ostvarena je jedna predispozicija umetnosti. Ne smeš da budeš negativan, ne samo zbog drugih, već pre svega zbog sebe.

Kako nastaje slika?

-Kada zaroniš u sebe, jer slika ne nastaje kada kreneš četkom ka platnu. Slika je počela i završila se u stomaku. Kada ideš u (ne)svesne nivoe, osetiš strah od poniranja, ideš još dublje, stopiraš ili nastaviš. To su neobjašnjivi momenti i priče koje svako od nas ima. Neko je pokušao, neko ne. Sve zavisi koliko se ko bavi sobom. Tvoja lična hemija i razmišljanja. Svaki put iz sebe izneseš parčence nečega i onda se trudiš da prezentuješ drugima, kako bi videli to što je u tebi. Tako nastaje slika. Ako uspeš, to je umetnost, to nije slikarstvo.

Neko Vašu umetnost karakteriše kao mračnu?


-Navikao sam na različite komentare i svako ima pravo na stav. U ovom poslu sam preko 40 godina, radim stvari koje su za veoma uzak krug ljudi i koje nisu konkurentne. Neko smatra da je moje stvaralaštvo često “morbidno” i to su licemerni ljudi koji ne razmišljaju svojom glavom. Takve ocene me ne dotiču. Kompromise nikada nisam pravio. Ljudima ili sviđa ili ne, sredine nema. Uvek želim da navedem posmatrača da zauzme svoj stvav, ma kakv da je, bolji je od ravnodušnosti, ona je najgora. Neki su uz moje slike plakali, drugi su bili ljuti, a to su sve emocije i najveća pohvala je kada iz čoveka izvučeš emocije, to je vrhunac. Pitanje je da li ljudi žele da razmišljaju. Sliku ne možeš da popiješ u dahu, danas vidiš jedno, sutra drugo. Zavisi od raspoloženja posmatrača. Kao igra asocijacija. Evo ja se, Bogu hvala, igram i u ovim godinama, imam taj osećaj zadovoljstva dok slikam, igram se, ali treba to da čini i druga strana. Hoće li otići u drugu, višu sferu, to je posebno pitanje.

Posle 18 godina ponovo ste izlagali u rodnom gradu? Postavka “Retrospektiva” krasila je izložbeni prostor Narodnog muzeja od 19. do 29. septembra.

-Lepo zvuči retrospektiva, ali kada pogledam godine kao da mi je još 25. Veoma je bitno u životu, ma čime se čovek bavio da sačuva deo deteta u sebi, jer ako to uspe znaće da se raduje malim stvarima sutra, što je mnogo važno u procesu starenja. Svima nam je potreban Petar Pan u nama koji će nas podsetiti na neke vredne stvari. Trenutno sam u zoni komfora, sitna zadovoljstva koja pruža minuli rad. Volim da sedim i posmatram ljude kako prolaze. Često primetim da ne nema nikog poznatog. Situacija u društvu odrazila se na svakodnevicu. Svi su se zatvorili u svoje male ušuškane i zaštićene svetove. Žive svoje strahove. Pokušavam da (o)živim svoje snove, koliko god još mogu. Retrospektiva i monografija su bile moj san. Smatrao sam da treba da ih dosanjam, posebno, jer je to teško ostvariti u današnje vreme, ukoliko nemaš sponzora i nisi politički obojen.

Nedavno je javnosti predstavljena Vaša monografija “Vera”.

-Izložba i monografija su deo rada sa sinom. Za realizaciju bilo je potrebno više od dve godine. Uradio sam ono što sam želeo, srce mi je puno. Izložba u Muzeju je iz sentimentalnih razloga. Sinu (Vuku) sam dao potpunu slobodu kada je monografija u pitanju. Pravilo je bilo da nema pravila i da se igra. Monografiju sam video tek kada je bila spremna za štampu. Verovao sam u Vuka od početka, a i naslov “Vera” je njegova ideja. U tom nazivu sublimirane su tri premise. Verujem u pravoslavlje, verujem u ono što radim u svoju umetnost, a Vera je i ime moje majke kojoj sam, na specifičan način, posvetio ovu monografiju. Iako je posveta unutar knjige Vuku, sinu. Urađene su male serije i svaka od njih ima original crtež urađen kombinovanom tehnikom od olovke do ulja. Kaligrafski ispisan naziv serije i broj rukom na samom crtežu.
M. Ž.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa