17. septembar 2021.17. sep 2021.
Dvor gospodara Jevrema

Dvor gospodara Jevrema

LjUBIŠA ĐUKIĆ: TAMO AMO PO ANALIMA
KONjIČKOG SPORTA U ŠAPCU I OKOLINI ( 1 )

Ergela Jevrema Obrenovića

Konji su u gradu koga imenom Malog Pariza nazvaše i okolnim selima Mačve, Pocerine, Posavotamnave i Srema, oduvek bili merilo vrednosti i posebne viđenosti. Ovdašnji ljudi su zbog toga posebno srećni. Jeste vreme prohujalo kao vihor ali ovde često s ushićenjem govore da ni kraljev konj nikada nije mogao biti bolji od njihovog. Raduju se ovim plemenitim životinjama u svakoj prilici, a danas sve češće na trkačkoj stazi. Ostala su sećanja u priči, pesmi i na već požutelim fotografijama. Tako je bilo nekada, tako je i danas
Kao mnogo toga drugog i ova šabačka priča počinje od Jevrema Obrenovića. Mlađi brat knjaza Miloša bio je upravitelj Šabačke nahije od 1816. do 1831. godine. Mlad, očit, vispren, uspeo je brzo da svojim dolaskom u pomalo usnulu varoš na granici dveju carevina, donese uz ostalo, vedar duh, evropske manire ponašanja, prestiž i ophođenje po meri savremenog sveta do čega je mnogima bilo veoma stalo.

KONjUŠNICE PO UGLEDU NA BEČKE
Ovoga puta ne govorimo o prvom klaviru na kome je Jevremova ćerka Anka uz pomoć učitelja, između ostalih Nemca Šlezingera, kojeg joj je angažovao otac, izvodila prekrasne akorde, koji su odzvanjali sa prozora Jevremovog „Belog dvora“, dok su se iz prestonog Beograda čule gusle i šargije, ne govorimo ni o prvom krevetu u gradu kraj Save koji imenom Malog Pariza, nazvaše, niti o prvim zastakljenim prozorima. Više nam je stalo do činjenice da se Jevrem vozao u prekrasnom fijakeru, koga su vukli prelepi, nakinđureni belci, o čemu najbolje govori jedna anegdota iz tog vremena, kada se knjaz Miloš sa Ljubicom u Kragujevcu, vozio taljigama, koje su vukli volovi, a njegov brat i snaha baškarili u raskoši za to doba.

Jevrem Obrenović


Starešina Šapca, Jevrem Obrenović je imao veliku ergelu konja, kojoj je posvećivao posebnu pažnju


Naravno, o konjima je reč. Oduvek su bili merilo vrednosti i posebne viđenosti. Poznato je da se viđen čovek može postati po raznim osnovama, ali ako je to po osnovu konja, ta viđenost je posebna. O tome svedoče i mnoge uramljene fotografije na zidovima kuća. Dosta je onih sa trkačkih staza, ali i iz vojske. Konjanici su oduvek bili elita.

Starešina Šapca, Jevrem Obrenović je imao veliku ergelu konja, kojoj je posvećivao posebnu pažnju. Brojnim gostima koji su kod njega dolazili pokazivao je svoje ljubimce, a sam je često voleo da jaše i dosta vremena provodio baš na konju.

Hroničari su zabeležili da je unutrašnje prostorije svoje ergele uredio prema onim carskim konjušnicama koje su se mogle videti u Beču. Kad se šetao hodnikom konjušnice, činio je to vešto prikrivajući neznatno šepanje na jednu nogu, koje je zaradio u zatvoru beogradske tvrđave, gde je tamnovao neko vreme.

Štale je opremio najsavremenijim materijalom tog doba, da bi konjima stanište učinio što udobnijim. Šepurili su se kod njega ovi lepotani štala, potvrđujući gospodarevo zalaganje za evropske standarde u življenju.

Štale gospodara Jevrema nalazile su se na njegovom imanju u Muselinu, prigradskom naselju Šapca, koje je kasnije po Jevremu dobilo ime Jevremovac. Gospodar je u jesen 1829. Godine u čast rođenja svog sina Miloša, koji je prema istorijskim beleškama dobio ime po stricu, knjazu Milošu, organizovao nezaboravno konjičko nadmetanje. Trka konja je bila od velikog mosta u Drenovcu do šabačkog Pristaništa. Dužina te staze oko osam kilometara.

Literatura: mr Milan Jevtić „100 godina konjičkog sporta u Šapcu; Fotografije Jevrema Obrenovića i njegovog dvora u Šapcu preslikane iz iste knjige; Časopis “Kod 21”; Nenad Jovanović konjarstvo u Šapcu od vremena gospodara Jevrema do Eldorada.



Pristiglo je, opisuju istoričari mnogo sveta iz Šabačke i Valjevske nahije, da prate takmičenje. U prvom planu su bili, naravno Jevrem i kum mu prota Mateja Nenadović. Viđen je tu i Nikola Lunjevica, te mnogo drugih poznatih lica, tog doba, trgovci, lađari... pišu novine. Pobednički stub je bio kod Skele, kraj Save. Tu su bili razapeti mnogi šatori. U nekim se, kažu pekla kafa.

Takmičari su se tada ravnali po jedeku ( konopac ), koji se pri startu trke trgne u stranu ili pusti na zemlju. To je značilo da konji mogu da krenu.

„ Za nagrade je pripremljen jedan tankovijast alatast at, potom jedan vo, pa baščaluk, ovan jabuka i u njoj dukat, rog ovnujski napunjen sa nekoliko rubina, pa začepljen...“, zapisali su hroničari.

VLAST UZ KONjARSTVO
I kasnije je vlast u Srbiji davala veliki značaj konjarstvu, kao strateškom, privrednom i vojnom potencijalu države. Narod je konje i u Podrinju počeo sve više da koristi pri obradi zemlje, a vojska je za svoje potrebe počela da uz dobre cene otkupljuje kvalitetna trkačka i vučna grla. Iz inostranstva su o državnom trošku, nabavljani rasni pastuvi, a konjičke trke uz nagradne izložbe konja, posebno kobila sa ždrebadima, podsticane su specijalnim novčanim nagradama.

Foto Glas Podrinja: Moma Rosić


Sećam se jednog događaja iz Prvog svetskog rata, kada je neki francuski oficir razmenio svoju ždrebnu kobilu za nekog našeg konja. To se dogodilo u bogatom domaćinstvu Rade Erića, čuvenog konjara iz Mačvanskog Metkovića. Prilikom te razmene oficir je upozorio domaćina da je kobila rasna i nosi rasno ždrebe. Dokazalo se kasnije da je sve tako, kao što je oficir govorio. U saradnji sa Erićima, počela je i štala Rosića. Sećam se prvih trka u polju izmeđuMetkovića i Glušaca, kaže Momčilo Rosić iz Glušaca, danas penzioner koji je sa svojom braćom ( Štala braće Rosić) ostvario mnogo značajnih pobeda u konjičkom sportu.

Njihovi najpoznatiji konji bili su Monika, pobednica Mačvanskog derbija i Lombardo koji je osvojio najviše trofeja. Od 39 startova samo tri puta nije bio u placu, kako konjari vole da kažu ( među prva tri konja na cilju). Momčilo posebno govori o veličanstvenoj pobedi njegovog Lombarda u Požarevcu, kada je šezdesetih godina na čuvenim Ljubičevskim konjičkim igrama, za njušku bio ispred, tada čuvenog Blizara i osvojio prvu nagradu vrednu 4.000 tadašnjih nemačkih maraka. Pisale su o tome mnoge novine, a specifičnost je bila i činjenica da je jedan polukrvnjak, pobedio konja čiste punokrvne engleske rase. Uveče trke bolji poznavaoci ovog sporta tipovali su na tada čuvenu Tinu i Blizara. Lombardo je svima „pomrsio račune“, a radosti i veselju njegovih brojnih navijača nije bilo kraja.

Moma je kući doneo od ukupne novčane nagrade samo 400 nemačkih maraka, ali pažnja sa kojom su ga u selu dočekali, graniči se sa onom, kao da je sam maršal Tito došao u Glušce.

U sledećem broju:
Kolo jahača „Knez Mihailo“

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa