19. jun 2022.19. jun 2022.
Bojana Milićević, doktorka nauka sporta, fizičkog vaspitanja i kineziologije: Rad sa decom je hrana za dušu

Bojana Milićević, doktorka nauka sporta, fizičkog vaspitanja i kineziologije: Rad sa decom je hrana za dušu

Prvi i osnovni zadatak je napredak te dece u psihosocijalnom smislu- da budu vaspitani, poslušni, empatični. To su deca različitih uzrasnih kategorija i intelektualnih sposobnosti. Oni moraju da prihvate jedni druge i da shvate da će učestvovanje u toj aktivnosti samo da im pomogne u svakodnevnom društvenom životu, a to je jako važno i za roditelje. Ako ih naučim da slože svoje stvari kad dođu na trening, budu pažljivi, poštuju trenera, to će svakako pokazati kod kuće i u svim drugim društvenim aktivnostima
Odrastanje u patrijarhalnoj porodici za Bojanu Milićević, doktorku nauka sporta, fizičkog vaspitanja i kineziologije iz Bogatića, podrazumevalo je svest o tome da sve u životu mora da se zasluži sopstvenim trudom i zalaganjem.

Negovala je ta uverenja, a odstupila od uobičajenih podela na „muška“ i „ženska“ zanimanja i opredelila se da se usavršava u sportu, pa je pomenutoj diplomi dodala i zvanje viši sportski trener rekreacije, a pohađa i doktorske studije Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu.

Prepoznajući u sebi empatiju i altruizam, kroz dugogodišnji volonterski rad poboljšava kvalitet života osobama sa invaliditetom i smetnjama u ravoju. Od 2012. godine stalno je zaposlena u Sportskom savezu grada Beograda i doprinela je realizaciji brojnih projekata upravo sa tim ciljem. Ljubav prema sportu otkrila je vrlo rano i buduću profesiju je odabrala već u srednjoj školi.

Prva domaćica „Izažanjca“ u Mačvi
Prošle godine dr Bojana Milićević postala je prva žena u istoriji Mačve koja je bila domaćica završetka žetve u okviru manifestacije „Izažanjac“.
-Realizovali smo taj događaj zajedničkim snagama uz pomoć Opštine Bogatić. Vodila sam celokupnu organizaciju i moram da priznam da mi je to bilo teže nego, recimo, da pripremim nedavno održan Svetski kup u veslanju ili Evropsko prvenstvo u stonom tenisu koje me očekuje. Mnogo je teže da budete prvi i vođa u svom selu nego u gradu, zato što je to specifična situacija. Sebi sam dala zadatak da neću birati zaduženja i da ću razgovarati sa svakim i to je jedini način da uspe takav događaj i zaista je sve funkcionisalo. Volim da dođem u Bogatić, često ga posećujem i želja mi je da se, kad završim svoju poslovnu karijeru, vratim da živim ovde. Svuda pođi, svojoj kući doći- poručuje Bojana.


-Trenirala sam karate kao mala. Osnivač Folklornog ansambla „Đido“ je moj otac Slobodan sa pokojnim kumom, tako da je logičan sled bio da sestra, naši prijatelji iz detinjstva i ja tu igramo. Tata se malo bavio fudbalom i karateom, ali mene je uvek privlačio sport i zdrav stil života, tako da sam već u srednjoj školi znala da ću da upišem DIF. U Ekonomskoj školi u Šapcu imala sam dobre profesore. Sudbina je na kraju upriličila da me upravo profesor Milutin Obrenović, koji mi je bio velika podrška u nižim razredima osnovne škole, spremao za Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja- navodi dr Milićević.



Uz snagu volje i podršku do vrha Evrope
Po upisivanju fakulteta, uselila se u stan koji je otac kupio, svesna odgovornosti u životu odraslih, odgajana u duhu negovanja jasno izgrađenog sistema vrednosti i željna da što pre počne sama da radi i privređuje. Fakultet joj je, kako kaže, takve prirode da joj je to omogućio. Već od treće godine studija realizovala je brojne sportske događaje.

-Iste te godine na praksi u Vrnjačkoj banji susrela sam se sa devojkom koja ima cerebralnu paralizu i bilo mi je izuzetno žao što ona ne može da se uključi u aktivnosti, pa sam osmišljavala programe za nju i shvatila sam da mi njene emocije i reakcija mnogo znače. Po povratku sam razgovarala sa svojim mentorom i ubrzo sam počela da radim u dnevnim boravcima za decu sa smetnjama u razvoju i invaliditetom, gde sam dugo godina volontirala. Mentor, profesor Dušan Mitić, usmerio me i moj diplomski rad, a kasnije i doktorat, bio je posvećen deci sa smetnjama u razvoju- objašnjava ona.
Master studije je završila na matičnom fakultetu, a nakon dugogodišnjeg rada u dnevnim boravcima počela je angažman u Sportskom savezu osoba sa invaliditetom Beograda. Realizovala je brojne aktivnosti, među kojima su i organizacija različitih događaja za osobe sa smetnjama u razvoju. Bila je saradnik u organizaciji Ekspedicije Elbrus 2008. i kondicioni trener Danijele Jovanović, prve žene sa invaliditetom koja je osvojila najviši vrh u Evropi u pripremama za planinarski uspon na Akonkagvu, najviši vrh Južne Amerike.

Podrška struci i u našem kraju
Osmislila je i vebinare i stručne seminare za kolege i stručnjake iz raznih oblasti- defektologe, psihologe, radne terapeute.
-Namenjeni su svima sve koji rade i susreću se sa tom decom ili samo imaju neku vrstu empatije koju još uvek ne prepoznaju u sebi, s ciljem da se edukuju i da vide da mogu da pokažu još veći stručni rad. Kada bi svako od nas izdvojio bar malo svog vremena, video bi koliko to može da bude lepo i da izazove pozitivna osećanja. Organizovali smo i veliki stručni skup na mom matičnom Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja u Beogradu. Imamo i izuzetno lep projekat „Šampioni“ koji traje dve godine. U okviru lige koja se igra u aprilu i maju okupljamo ekipe sa teritorije grada Beograda iz specijalnih škola i raznih sportskih udruženja za decu sa smetnjama u razvoju. Finalni dan na Adi Ciganliji uključuje decu iz raznih gradova Srbije, a ove godine je bilo regionalnog karaktera, uz goste iz Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine- naglašava dr Milićević i dodaje da joj je želja da i u svojoj matičnoj opštini, sa kojom ima lepu saradnju, kao i u Šapcu, od oktobra realizuje slične projekte sa Udruženjem pedagoga fizičke kulture.


-Ona je potekla iz Doma za nezbrinutu decu u Sremčici i posredstvom Saveza bila uključena u sportsko- rekreativne programe. Reč je o osobi sa višestrukim telesnim amputacijama i određenim intelektualnim poteškoćama. Uspešno se bavila plivanjem, planinarstvom, da bi kasnije počela da se bavi i tekvondoom i nosilac je nacionalnog priznanja. Zahvaljujući vrhunskim rezultatima dobila je i stan od države. Sada se samostalno izdržava i vodi život osobe iz tipične populacije- napominje Bojana.

Dugogodišnje iskustvo pokazalo je da su najbolji vid pomoći razvoju osoba sa invaliditetom plivanje i mali fudbal. Plivanje stavlja na prvo mesto zbog specifične sredine, jer voda izaziva drugačije emocije i podstiče situacije koje mogu biti višestruko korisne ako se savladaju izazovi koje nose, u čemu najviše pomaže neizmerna ljubav prema poslu. Završila je i kurs za terapeutsko plivanje za osobe sa invaliditetom i smetnjama u razvoju Halliwick concept i četiri godine vodila praktičnu nastavu na časovima plivanja za osobe sa invaliditetom u Sportskim centrima Banjica i Vojna akademija, kao i na Fakultetima sporta i fizičkog vaspitanja i za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju. Logičan sled je da je sa najboljim prijateljem i jednim od najtrofejnijih trenera u zemlji Bojanom Počučom osnovala Plivački klub „Svimbo“ 2015. godine, gde dolaze deca iz cele zemlje.

UEFA pruža podršku važnim projektima
-Radili smo zajedno u Savezu i onda smo odlučili da se odvojimo i osnujemo naš klub. Posvećeni smo bebama od šest meseci i deci do 12 godina. Imali smo jednu plivačicu koja je postigla vrhunske rezultate, devojčicu sa amputacijom noge, ali smo se više usmerili ka mlađoj uzrasnoj kategoriji. Sarađujemo sa klinikom „Dr Miroslav Zotović“ i mojim matičnim fakultetom. Mnogo stručnjaka je uključeno, tako da je naš posao zaokružen u smislu da imamo i medicinsku, i psihološku podršku, pored fizičke aktivnosti i plivanja uz stručni nadzor- pojašnjava dr Milićević.



Veći broj te dece u kasnijim godinama preusmerila je upravo na „najvažniju sporednu stvar na svetu“. Od 2010. do danas u Školi malog fudbala KMF „Mungosi“ koordinator je programa i saradnik (trener) u radu sa osobama sa invaliditetom i sa smetnjama u razvoju, kao i koordinator i idejni tvorac svih projekata pod pokroviteljstvom UEFA fondacije. Mnogo su pomogla poznanstva u pravom trenutku, jer se, kako kaže, „ljudi koji imaju usađenu žicu humanosti i empatije uvek nekako poklope i pronađu“.
-Od 2006. sam se bavila fudbalom posredstvom Saveza i u jednom trenutku sam ostala bez termina. Okupila sam sjajnu ekipu i kad sam počela da radim u upravi grada upoznala sam se sa Acom Kovačevićem, bivšim selektorom futsal repezentacije. Dao mi je termine u okviru njegove škole „Mungosi“. Prvih šest godina radila sam sama volonterski u okviru tog kluba sa tradicijom od pola veka, imala sam njegovu podršku, termine. Onda se on priključio i država je prepoznala naš rad. Pre tri godine preko Fudbalskog saveza Srbije kandidovani smo kod fondacije UEFA, dobili smo nagradu materijalne prirode i ta sredstva bi sada trebalo da uložimo u izgradnju fudbalskog terena baš za tu populaciju. Od tog trenutka nas je UEFA prepoznala i počeli smo da radimo projekte, čiji sam idejni tvorac- ističe.

Poverenje je ključ uspeha
Podvlači da je u radu sa decom poslednje što očekuje i želi da ovladaju sportskom veštinom.
-Prvi i osnovni zadatak je napredak te dece u psihosocijalnom smislu- da budu vaspitani, poslušni, empatični. To su deca različitih uzrasnih kategorija i intelektualnih sposobnosti. Oni moraju da prihvate jedni druge i da shvate da će učestvovanje u toj aktivnosti samo da im pomogne u svakodnevnom društvenom životu, a to je jako važno i za roditelje. Ako ih naučim da slože svoje stvari kad dođu na trening, budu pažljivi, poštuju trenera, to će svakako pokazati kod kuće i u svim drugim društvenim aktivnostima- kaže Bojana i objašnjava kako funkcioniše sportski trougao trener- roditelj- dete.
-Deca kad počnu da vam veruju, to je nepogrešivo. Treba mnogo vremena da ubedite roditelje, ali oni prate svoje dete i morate stalno da ih osluškujete i pričate i sa njima. To je taj sportski trougao trener- roditelj- dete koji mora da se poštuje u struci. I sama sam prošla neke jako teške trenutke u životu, a ta povratna emocija od dece, deset sekundi jednog zagrljaja, mnogo više znači i jače je „od jedne tablete“. Deca su hrana za dušu. Kod njih nema laži, ni prevare i sam taj rad čini da i mi postanemo mnogo bolji ljudi- naglašava, dodajući da ima mnogo planova i za druge aktivnosti koje će tek biti vidljive, a cilj je da probudi svest ljudi i da toj populaciji mesto u društvu kakvo joj i priprada.

Poruka roditeljima je da se otvore za mogućnosti koje zaista postoje.

-Uloga medija je od prioritetnog značaja. Mnogo ljudi mi se javilo, jer su upravo posredstvom medija saznali da postoje ljudi iz manjih sredina koji rade u velikim centrima. Mi sarađujemo sa brojnim medicinskim i obrazovnim ustanovama, tu smo da posavetujemo i pomognemo deci. Mala sredina je još uvek stigmatizovana i nemaju razvijenu svest da tu decu treba pustiti sa tipičnom populacijom, da i oni stvore empatiju i svest da ta deca mogu u određenim aktivnostima biti jednaka sa njima, a upravo sport pruža tu mogućnost ravnopravnosti i vidljivosti- zaključuje dr Bojana Milićević, koja će uskoro postati i predavač predmeta Sport osoba sa invaliditetom na master studijama Fakulteta za sport Univerziteta Union.
D.Dimitrijević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa