4. mart 2019.4. mar 2019.
UMETNIK MEĐU BANKARIMA
ŽELjKO JOVIĆ, DIREKTOR UPRAVE( VICEGUVERNER) ZA NADZOR NAD FINANSIJSKIM INSTITUCIJAMA NARODNE BANKE SRBIJE

UMETNIK MEĐU BANKARIMA

“I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato”, Branko Ćopić “Pohod na mjesec”
Ekonomija kao zavet ocu. Iskonska priroda umetnika. Duša oslikana bojama detinjstva sa međe Pocerine i Posavotamnave. Žudnja za novim, nepoznatim predelima pretočena u stalna traganja i napredak.
Ovo bi bio sažetak utisaka stečenih tokom razgovora sa Željkom Jovićem. Čovekom impresivne radne biografije u oblasti ekonomije i svestranih interesovanja na poljima književnosti, psihologije, popularne astro fizike. Stručnjakom koji je krajem marta unapređen u direktorka Uprave (viceguverner) za nadzor nad finansijskim institucijama Narodne banke Srbije.
Beskrajni svet dečje fantazije
Željko Jović je odrastao u zaseoku Kozara. Bajkoviti pejzaž mesta gde se dodiruju Posavotamnava i Pocerina, bio je dragoceno tle za bujanje dečje mašte. Prirodno je da ga za to vreme i lokalitet vežu i najtoplije uspomene.
-Često mislima odlutam u svoj rodni kraj. U moju Pocerinu, detinjstvo. Moji roditelji su imali prodavnicu pića, u njoj sam dosta toga naučio, iza nje sam sa decom iz sela od praznih gajbi pravio čitav novi svet. Posebno mi je živa uspomena kako sam naučio da čitam. Tada se na rafovima prodavao konjak “badel” i vinjak “rubin”. Pitao sam “šta tu piše”, jednom su mi rekli, a onda su se iznenadili kada sam sam počeo da čitam. Prvo su mislili da samo prepoznajem slike, odnosno imam fotografsko pamćenje, ali ne, vreme je pokazalo da sam stvarno naučio slova- seća se Jović, i dodaje:
-Ja sam jedinac. To ima dosta svojih prednosti, ali i mana. Od igračaka sam imao svašta, ali sam često izmišljao neke svoje svetove i igre. Sećam se da su mi posebno bile drage papirne figurice. Napravio sam sve predstavnike društva, i svako je imao svoje mesto u mom Papirnom svetu. Jednom prilikom, sestra od ujaka je raspremajući sobu bacila moje “drugare”, ali je odustala kada ju je sledeći put dočekala ista papirna družina, sa svim pojedinostima na mestu (poput mladeža i brkova čoveka koji je pretstavljao mesara). Drugom prilikom sam pod uticajem filma hteo da budem Supermen. Ukrao sam zavesu iz roditeljske sobe, zavezao oko vrata i pokušao da poletim sa neke višnje... Bio je to Ikarov pad, dok sam kasnije bio bliži Galebu Džonatanu Livingstonu.
Osnovnu školu je Završio u Nakučanima. U njegovom odeljenju je bilo samo četiri đaka. Tri dečaka i jedna devojčica. Velika promena desila se prilikom polaska u Srednju ekonomsku, kada je odeljenje brojalo 40 učenika.
Ekonomija i književnost
Srednja škola je bila period kada je, kako kaže, naučio da voli knjigu. Književnost mu je postala trajna strast tako da danas često pomisli da je “umetnik zalutao među bankare”.
-Za srednju školu me vežu pre svega utisci na profesore. To su ljudi koji su me naučili da volim knjigu. Da čitam. Moj hobi je danas velika biblioteka, tako da mi se često čini da sam umetnik zalutao među bankare. Za tu ljubav su prevashodno zaslužni Marko Marković, dečiji lekar i iskreni prijatelj, i profesor srpskog iz srednje škole Miroslav Pajičić. Koliko je moj profesor i razredni bio dobar u svom poslu, možda govori i podatak da je čak dvoje ljudi iz moje generacije završilo književnost. Profesor Mika Beljić me je naučio da volim matematiku. Čak me ubeđivao da to studiram, no, iako nisam, i danas sam potpuno okrenut matematici pa sam se do doktorata bavio nekim kvantitativnim modelima. A kada govorim o profesorima iz srednje škole, ne mogu a da ne spomenem profesore ekonomskih predmeta (Ranko Zlokas, Krstivoje Rašković i sl.), jer ono što sam naučio od njih, čini mi se, da je trebalo samo malo dopuniti na osnovnim studijama Ekonomskog fakulteta- kaže Jović.
Sa drugarima iz srednje se retko viđa. Putevi su im se uglavnom mimoišli zbog zgusnutog rasporeda obaveza, ali je zanimljivo da je upravo ljubav prema književnosti kumovala jednom šabačkom prijateljstvu.
-U Šapcu se uglavnom kratko zadržim. Tada vidim nekog od rodbine i druga, Aleksandra Jovanića, sa kojim sam se zbližio preko knjiga koje čitamo. On radi kao obezbeđenje u jednoj firmi. Najzanimljiviji deo mi je kada odem u Šabac, ukoliko nije slobodan da odemo na piće, sednem kod njega u portirnicu i pričamo o knjigama- kaže Jović.
Najbitnije je izgraditi identitet
-Ako čovek konstantno ulaže u sebe onda ima dodatnu vrednost od svog postojanja, neku malu razliku koja nas čini drugačijim. Isto kao što se razlikujemo po otisku prsta, ne da bi bili bolji ili gori od drugih, već jednostavno da bi bili mi. Odnosno, da bi uradili ono što nam je nekim višim planom, kada smo dolazili na ovaj svet, dodeljeno. Dakle, razvijati date nam potencijale i izgraditi lični identitet. Nešto po čemu će nas ljudi oko nas prepoznavati.



Ekonomija kao odluka
Uprkos sve jačoj ljubavi prema književnosti po okončanju srednje škole Jović bira da upiše Ekonomski fakultet. Tu odluku je doneo iz dva ključna razloga.
-Moj stric je ekonomista i bankar, vrlo uspešan u to vreme. Bio je zamenik generalnog direktora Beobanke. Prirodno, moji roditelji su želeli da se ugledam na njega. Odnosno, odabir tog fakulteta je bio neka vrsta zaveta mom ocu, koji je umro pre nego sam ja završio osnovnu školu. To je jedan deo priče, rekao bih i ključni razlog. Posebno jak jer mi otac tada nije bio živ, da jeste, verovatno bih mu se kao svaki tinejdžer suprostavio. Drugi deo je vezan za razgovore sa ljudima koji su završili neke druge struke, oni su mi od reda govorili da izaberem ekonomiju, jer je to oblast u kojoj možeš nešto da uspeš, dok je ovo drugo više tu da bude hobi- objašnjava Željko Jović.
Tokom studija, najjači utisak na njega je ostavio profesor Boško Živković, čovek koji mu je kasnije bio u doktorskoj komisiji kao mentor.
- Prilikom odbrane doktorata sam mu rekao da sam iz kraja u kojem je tradicija jako bitna, i pogotovo odnos učenik/učitelj. To u Japanu zovu senpai i kohai, i upravo on je taj učitelj za mene- tvrdi Jović.
Put profesije
Kao sasvim mali kaže da je verovatno želeo da bude pilot kao i svi tadašnji dečaci, kasnije, verovatno pod uticajem autentičnih profesorskih figura tokom školovanja, pomislio je da će i njegov budući poziv biti vezan za podučavanje novih naraštaja. Međutim, to se nikad nije desilo.
Da li zbog porodične lojalnosti stricu, ili nekih drugih još ne shvatljivih razloga, od početka su ga staze vodile ka bankarstvu. Interesantno je što, za razliku od većine studenata Ekonomije, nikada nije maštao da radi u nekoj državnoj instituciju poput NBS. To se jednostavno desilo.
-Od početka sam vezan za bankarstvo, i to za deo bankarstva koji kao da me pripremao za dolazak u Narodnu banku Srbije. Od početne pozicije do direktora sektora rizika bio sam usmeren ka upravljanju rizicima. To je materija koja je šira od bankarstva. To je srž života, jer mi od kako ujutro progledamo samim preduzimanjem nekih aktivnosti preuzimamo i rizike koji ih prate. Svedoci smo proteklih godina da Nobelovu nagradu iz ekonomije dobijaju uglavnom psiholozi, jer je u centru svega ljudsko ponašanje. Zašto neki ljudi nešto biraju. Ako je neko sklon riziku u ekonomiji on je sklon razvoju biznisa, oni koji se plaše se drže po strani. To interesovanje za polje rizika sam preselio i na oblast postdiplomskih studija, te mi je tema doktorata bila “Analiza determinanti kreditnog rizika u uslovima izražene informacione asimetrije”. Tu sam poseban osvrt napravio na bihevioralni deo, odnosno na ponašanje učesnika.
Kao student nikada nisam razmišljao da ću raditi u Narodnoj banci Srbije. Moje kolege su htele da rade u nekim probranim institucijama među kojima je bila i NBS, a ja to tad nisam želeo. Prilika mi se ukazala u vreme prethodnog guvernera Dejana Šoškića, koji je bio moj profesor, tako me upoznao i pozvao da dođem ovde. Sa njim sam imao odličnu saradnju, koja se nastavila i sa novom guvernerkom, Jorgovankom Tabaković - objašnjava Željko Jović.
Ekonomija i psihologija
Kao što je već napomenuo ekonomija se velikim dalom oslanja na izučavanje ljudskog ponašanja, s toga ne čudi podatak da se pored dela beletristike u Željkovoj biblioteci može naći i psihološka literatura, kao i dela iz popularne astro fizike.
-Psihologiju sam takođe zavoleo u srednjoj školi. Tada sam počeo sa Frojdom, Jungom i Adlerom, da bih danas čitao Viktora Frankla, Irvina Jaloma, Erika Froma- nabraja Jović i evocira uspomene iz Šapca, odnosno male bankarske psihološke vežbe.
-Po završetku studija sam počeo da radim u Beogradu, međutim, majka mi je bila bolesna, pa sam doeno odluku da se na neko vreme vratim u Šabac. Tu sam se zaposlio u filijali HIPO banke na obradi kredita, i sećam se koliko mi je bilo zanimljivo da pričam sa klijentima, da ih upoznajem, čujem pozadinu priče zbog čega im treba kredit. Jednostavno su imali potrebu da mi se otvore, pa se sve pretvaralo u neki psihološki razgovor.
U šabačkoj filijali HIPO banke sreo je i svoju, danas, bivšu suprugu. Romantična priroda , je osmislila krajnje originalan način poziva na prvi sastanak preko obrazca za kredit. Formular je tada adresirao na nebo, a ono mu je kroz taj brak donelo dvoje dece Vuka i Dunju.
-Upoznali smo se u Šapcu i zajedno otišli u Beograd. Vuk se rodio 2007. godine, a Dunja 2014. Sve je jako lepo funkcionisalo, da bi nas 2016. godine, verovatno silne obaveze razdvojile- objašnjava Željko.
Lepota je u putovanju
Željko je na svom profesionalnom putu ostvario mnogo. Pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da nemo još ni četrdeset godina. Sa jedne strane bogato uspešno iskustvo, sa druge mali broj godina, nametnuli su logično pitanje: šta dalje?
-Na to pitanje prva asocijacija mi je Ćopićev “Pohod na mjesec”, i deo koji kaže: “I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato”. To je mislim dilema koja muči svakog od nas. Da li da ostanemo na mestu na kojem smo, ili da se otisnemo u novo i nesitraženo. I sasvim je prirodno da kad dođeš do jednog cilja, poželiš da se popenješ na neko sledeće brdo, nađeš neki drugi vidikovac, neki novi put da ideš dalje... To je neki žar u ljudima da idu napred, da ne mogu da se smire... Takođe ne treba da previdimo ni lepotu tog puta do cilja. Ona je, nekako uvek veća nego sam cilj. Samim tim se nameće da se treba stalno kretati, nikada ne završavati putovanje.
T.Trifković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa