15. mart 2019.15. mar 2019.
Lepota puta ka cilju
NIKOLA MITROVIĆ, STUDENT U BEČU- ZALjUBLjENIK U KONjIČKI SPORT

Lepota puta ka cilju

Diplomirani veterinarski tehničar, student Pravnih nauka u Beču. Uprkos velikom broju Srba u austrijskoj prestonici, nedostaje mu autentični srpski duh i prepoznatljiva sredina. Upis na studije u Austriji otežan onima koji nisu državljani članica EU. Dodatni poslovi, značajan izvor prihoda
“Glas Podrinja”, često na svojim stranama donosi razgovore sa ljudima koji mogu poslužiti za primer da se znanjem, radom i upornošću mogu dosegnuti snovi. Iz broja u broj smo vam prezentovali zaokružene priče uspešnih sugrađana, ostvarenih ličnosti na svim životnim poljima. Ovog puta, voleli bi smo da sa vama podelimo iskustvo Nikole Mitrovića, diplomiranog veterinarskog tehničara iz Loznice, bivšeg učenika šabačke Srednje poljoprivredne škole, današnjeg studenta Pravnih nauka u Beču. Velikog zaljubljenika u životinje i konjički sport.
Odgovor zašto smo se odlučili za storiju o jednom “tek” studentu, a ne nekom “starijem” i “uticajnijem” liku, leži u uverenju da ćete do kraja teksta, spoznati istinitost rečenice: “lepota puta ka cilju je često značajnija od dosezanja istog”. Konstacije koju ovih dana često slušamo, ali je čujemo samo ukoliko je primerom potkrepimo.
Od veterinara do pravnika
U petom osnovne je bio uveren da će biti veterinar. Druga opcija nije postojala. Ni to što su ga značajni drugi upućivali na negativne aspekte profesije, ni činjenica da se zapravo boji velikih životinja nisu mogli da ga pokolebaju. Nakon osmoljetke, u kojoj, kako kaže i nije bio neki đak, dolazi u Šabac i upisuje Srednju poljoprivrednu školu. Time je napravljen još jedan korak ka cilju, ali i veliki skok ka životnoj promeni. Nova sredina, nove okolnosti, novi odnosi, prepakuju Nikolin unutrašnji svet, i stvaraju dobre preduslove da, kako navodi, upozna sebe i shvati šta želi.
-Zahvaljujući vremenu provedenom u Srednjoj poljoprivrednoj školi našao sam svoje pravo ja, i spoznao svoja prava interesovanja. Tu sam osetio potrebu da se obrazujem, čitam, širim svoje vidike i postanem akademski građanin. Tu sam shvatio da mi više leže društvene nauke od prirodnih, i verovatno sam jednim delom i tada znao, iako sam se spremao da upišem Medicinu, da to neće biti moj životni poziv- kaže Nikola Mitrović i objašnjava:
-Sa Medicine sam se prebacio na Prava već u prvoj godini. Naravno da su mi prirodne nauke bile lakše za učenje, ali razmišljao sam da mi je više u interesu da četiri godine učim ono što teže pamtim i na kraju radim ono što volim, nego da šest godina lako upijam gradivo, a onda se celog života pitam zašto sam izabrao baš to.
Početak velike ljubavi
Ono po čemu će još zauvek pamtiti srednjoškolski period je svakako buđenje ljubavi prema konjima. Životinjama kojih se ranije plašio, ali im se istovremeno i divio.
-Pred sam kraj prve godine srednje škole, na Ekonomiju su stigli konji. Ja koji sam taj deo školskog dvorišta kad god sam mogao zaobilazio, ali sam se slučajno baš tog trenutka tu zatekao. Sadašnji direktor škole je jahao, stajao sam po strani i zadivljeno gledao. Bio me strah. Međutim čovek je bio prilično uverljiv i nagovorio me da probam. Osećaj kada sam prvi put uzjahao konja nikada neću zaboraviti. Gotovo neopisiva mešavina snage, moći i lepote. Snažna želja da izgalopiram, iako mi je da dođem do tog stupnja trebalo dosta vremena. Celo letnji raspust sam, te godine, proveo u Šapcu zbog te nove ljubavi- opisuje Nikola Mitrović početke svoje nove ljubavi.
Kasnije je od oca za rođendan dobio svog konja, a svaki praznik koristio da ode do Italije da vežba preponsko jahanje, koje u njegovo vreme u Šapcu još nije zaživelo.
Do indeksa u Beču preko “oštre” birokratije
Da želi da studira u inostranstvu znao je već u trećoj godini srednje škole, jedino oko čegaje bio neodlučan je mesto. Logičan odabir bila je Italija, tu su mu već otac i brat, ali je prilikom konačne odluke prevagnuo Beč.
-U Beč sam došao 1. oktobra 2015. godine. Tada sam imao određeno znanje jezika, ali sam morao da pohađam i kurs preko Univerziteta. Sećam se, kako me je tih dana nerviralo što ovde na sve strane čujem Srpski, jer sam ja silno želeo da pričam i vežbam Nemački. Danas više nemam taj problem, i priličo mi prija balkanski duh ovog grada, međutim uprkos velikom broju Srba na bečkim ulicama često mi nedostaje naš autentični duh i poznata sredina- priča Nikola, i dodaje da je za razliku od vremena kada je on upisivao fakultet, danas birokratija pooštrena, snaga intelekta se stavlja u drugi plan, dok je od presudnog značaja materijalna obezbeđenost i obimna papirologija.
Upućeni kažu, da se na taj korak država Austrija odlučila da se zaštiti od najezde onih koji dolaze sa studentskim vizama ne da studiraju, nego da rade, dok se stvarno zainteresovani za sticanje diplome bečkog Univerziteta, na vreme raspitaju i spreme.
Priča o štali sa 100 konja i carskom vozu
Nikola u Beču živi u studentskom domu, a oni ovde drugačije funkcionišu od naših. Privatni su i u bukvalnom smislu liče na stanove za izdavanje. Kako bi upotpunio studentski budžet, nakon ispunjavanja fakultetskog rasporeda, uvek ima neki dodatni posao. Jedan od njih je bila i briga o konjima u privatnoj Školi jahanja u kojoj se održava Svetsko takmičenje u dresurnom jahanju nadomak Beča. Za velikog zaljubljenika u ove plemenite životnje, reklo bi se idelan angažman: dobija novac za nešto, što bi inače on trebao da plaća.
- Bogata porodica, plata odlična. Tri radna dana u nedelji, po četiri sata drušenja sa konjima. Od 100, koliko ih je bilo u štali, ja sam brinuo o 12 grla. Zbog srednjoškolske diplome, koju sam ovde preveo, imali su veliko poverenje u mene. Međutim, kao i sve štale, i ova je bila oko sat i po vožnje od Beča u jednom pravcu. Ustajao sam u pet, da bih bio tamo u sedam, no to mi nije predstavljalo veliki problem, već činjenica da mi je raspored obaveza na fakultetu bio prebukiran. Nisam mogao da se uskladim, pa sam morao da odustanem- kaže Nikola kojeg su odvojenost od porodice, apsolutna prepuštenost sopstvenim resursima i veliki broj obaveza, usmerili ka razvijanju visokog stepena organizacionih sposobnosti. Tako da nas nije iznenadio podatak iz radne biografije da je skoro godinu i po dana proveo kao šef personala u carskom vozu restoranu kojim je prevežen Franc Ferdinand u Sarajevo 1914. godine, a danas je pretvoren u restoran.
-To je voz koji je pripadao Habsburškoj monarhiji. Radio sam za kraljicu Hertu Margared Habsburg, koju sam i upoznao. Putovali smo po celoj Austriji, a jednom godišnje smo išli do Praga, Opatije, Budimpešte. Na početku jako primamljivo, ali opet teško uskladivo sa redovnim studijama, tako da sam rešio da se u takve avanture više ne upuštam dok ne završim fakultet- kaže Nikola Mitrović, koji je možda završio sa “velikim” poslovnim poduhvatima, ali se svakodnevnog čuvanja kućnih ljubimaca, kao dodatne aktivnosti i neizmernog zadovoljstva ne lišava.
-To je i posao i zadovoljstvo. Imam “stalnog klijenta” bigla koji se zove Boo, a ja ga zovem Bosiljko. Doživljavam ga kao mog psa. Ja vičem na njega, on laje na mene, mi se mazimo, igramo. Na početku me opasno nervirao, onda smo sticajem okolnosti bili razdvojeni četiri dana, i tada sam shvatio da ne mogu da živim bez njega... I tako naše druženje traje već dve godine- sa osmehom priča budući pravnik.
T.T.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa