11. april 2019.11. apr 2019.
DEČAK OD SEDAMDESET JEDNOG LETA
PLOVITI SE MORA, ŽIVETI NE - “BALKANSKA ODISEJA” VALERIJA VANjE LjUBIČIĆA

DEČAK OD SEDAMDESET JEDNOG LETA

Snovi ne poznaju godine, oni ne tamne, a i kada odustanemo mi od njih, ne odustaju oni nas. Čekaju u “zasedi duše” kako bi nas jednom podsetili da dugujemo sebi njihovo ostvarenje. Jedan Vanja zna kako bezgranična dečja mašta može u starosti postati neverovatno iskustvo
Crni gumeni čamac lagano se njiše na talasima Save. Iz daljine, samo jedan od mnogih, kao i svaki, lokacijski određen onima koji su s leve i desne strane. Najuzbudljivije priče nisu uočljive, teško su opisive, moraju da se osete. Baš na boku pomenutog plovila sedi stariji čovek, prikaza dečjih crteža mornara. Seda brada, seda kosa, bore na tamnom čelu koje nigde tako skladno ne pristaju kao na licu avanturiste, osvajača mora, večitog zaljubljenika u beskrajna plavetnila. Jedini izuzetak je žuta majica, umesto tradicionalne prugaste, no to je samo boja, kao stvorena da istakne Pompejevu krilaticu: VIVERE SED NAVIGARE NECESSE EST” (“Ploviti se mora, živeti ne”) smeštenu baš naspram srca. Pogleda usmerenog blago na dole, naš junak Valerije Vanja Ljubičić, gleda negde ka motoru svog ljubimca. U tim zenicama skriven je pogled prijateljstva prema svom “saborcu” saputniku u ostvarenju jednog davnog san. Ova priča ne počinje u realnosti. Njen koren je u snu, klica razvoja i motiv u godinama koje spajaju dete i starog čoveka, godinama previše prosto okarakterisanim kao “starenje”.

Prvu svetlost dana Vanja je ugledao u Pirotu. Ipak časno zvanje pilota JNA njegovog oca i porodicu odvelo je u Split. Golobradi dečak specifičnog imena i relativno čestog nadimka stasavao je uz more, pogled je ispunjavalo beskrajno plavetnilo. Tamo gde su drugi videli samo mnogo plave i zelene vode mora i reka Balkana, Vanja je video avanturu. Svaki metar predstavljao je poseban svet, bogatstvo sa kojim kopno ne može da se poredi. Miris soli polako je uplivavao u svest, nebo je bilo samo imaginarna granica mašte i polako je stasavala želja da se oplovi Balkan. Vreme velikih jedrenjaka je ostalo daleko iza, no suštinu su skrivala mora i reke. Oni su nosili vekove i milenijume, mamile da se čuju i osete, te je prevozno sredstvo samo sporedni detalj jednog sanjarenja.

- More je bilo moja svakodnevica. Naravno, beše onda nerealno, ali sam srce slušao i kasnije. Na studijama sam upoznao “pajtaša” koji imao slične ciljeve. Spremali smo se, dogovarali, ali je na kraju je on odustao zbog administracije – kaže nam Vanja Ljubičić.

Život bio ostao isprazna vremenska činjenica kada bi najveće želje skrojene u nama, tek tako nestajale. Vanja je diplomirao psihologiju i radni vek posvetio ljudima. Postao je porodični čovek, život su mu krasile dve ćerke i dva sina, a jedna Zorica iz Šapca “vezala” je srce i okončala metaforičku plovidbu životom, usidrivši ga u “mirnu porodičnu luku”. Baš kada je humanu profesiju ostavljao iza sebe i polako planirao penzionerske dane, oživela je želja onog dečaka. Ovaj put opravdanja nije moglo biti. Moćni vojni čamac spreman, jak motor spreman, želja večno tu, avantura kao smisao vlada telom i umom. Vreme je za plovidbu.

- Putešestvije su počele 2013. godine. Planirao sam da krenem sam, no deca nisu dozvolila, te umesto jednog, na čamac se ukrcalo troje putnika. Moja dva sina od 15 i 20 godina, odlučila su da me prate i sa jednog splava, na 4 km Save krenusmo. Najpre Dunavom ka Konstanci, potom izlazak na Crno more, Mramorno More, Dardanelom ka grčkim vodama. Put je trajao tri nedelje. Moglo je i kraće, ali ipak je ovo “maraton” ne “trka”. Danju plovimo, noću odmaramo tamo gde ima ljudi – približava nam Vanja.




Ništa kao finansije ne postavljaju čvrste granice u većini odluka, no u najvrednijem ne mogu. Administracija je stvarala muke tokom prolaska Turskom, ali kada se pomešaju želja, san, ljubav i tek malo inata, vreće za spavanje i šatra sasvim su dobri za san, konzerve hrane bolje od svakog specijaliteta, a zvezdano nebo najlepši krov. Novac je valjalo čuvati za gorivo. U blizini Svete Gore su zastali i okončali plan za prvo leto.

Naredne 2014. avantura se nastavila. Sada je u posadi bilo dva člana. U društvu starijeg sina krenuo je od Grčke ka Albaniji, Crnoj Gori i odlučili da ovu etapu okončaju blizu bisera Jadrana Perastu. Čamac je otišao na remont i pripremu koja će “zatvoriti krug”. Ipak život ima neke svoje planove, voli da upozori kako ipak godine prolaze.
Poput čamca, pripremu za velike izazove trebalo je i srce avanturiste. Hirurški zahvat prošao je uspešno, no morala je uslediti dvogodišnja pauza. Znao je da je to samo odlaganje, ništa više. Ovog leta stigao je do Dubrovnika sam, a tu su ga čekale dve ćerke. Put Jadran-Sava jeste se nametnuo.

- Deo po Jadranu pre silaska na reku nije ličio na bilo šta, kada se traga za smislom avanture. Imam divne ćerke koje su stigle avionom, nisu želele da gubimo komfor, te smo jeli u restoranima, spavali u sobama više nego na čamcu. Po njihovom povratku svojim domovima put sam hteo okončati sam.

San detinjstva i želju mladosti možda nikada ne bi ostvario da nije bilo nekoga baš iz te “mladosti”, Svojim podvigom impresionirao je i školskog druga iz srednje škole koji je pomogao da čamac prevezu do pravog ulaza u reku.
- Deluje lakše nego što je bilo. Pokušali smo kod Zagreba, no vodostaj nije dozvolio. Sreće nije bilo ni kod Siska i tek pomoću skele uspeli smo da spustimo čamac.

Morsko prostranstvo teško je osvojiti, a kada pomislite da se sve odvija po planu, gaz plovila probudi Posejdona, gospodara koji ne voli posetioce.
- Ko ne zna zbog čega je bura metafora svih intenzivnih osećanja, treba da oseti onu u blizini Dubrovnika. Odnela je telefone, tendu, voda ušla u kanister, ali motor je preživeo. To su momenti u kojima surovo uviđate bespomoćnost prema sili vode. Nema žaljenja za stvarima, tu se za opstanak bore vaše želje, upornost, a pobednik se postaje kada istrajete.

Jadran ne da mira, a novi “nemir” Ljubičića je sačekao kod ostrva Murter. Bežao je, ali nije uspeo da pobegne Jugu. Dvočasovno nevreme nije ostavilo velike posledice zahvaljujući vezu. Treće “upozorenje” došlo je od Posejdonovg pomoćnika u blizini Siska.
- Jedino nevreme koje sam očekivao, ali intenzitet ne. No, njega ću pamtiti po tome što sam osetio olakšanje kada sam video još mnogo plovila u blizini, bar neću biti sam. No, onda sam prisustvovao rekordno brzom bežanju svih. Pretpostavljam opremljeni radio vezama, čuli su šta se približava – kroz osmeh rekapitulira sećanje Valerije Vanja Ljubičić.

More je nije zapljusnulo, ali svaki metar trogodišnje odiseje preživela je supruga Zorica.
- Svoje bure i oluje sam preživljavala u sebi. Znala sam da je Vanja odgovoran čovek i da zna šta radi, međutim šta je jedan znalac spram prostranstva kojim plovi. Pre prve ture sam ih savetovala šta nikako da ne rade i oni su stoprocentno sve to uradili. E sada zamislite kako izgleda kada se ne javlja, pa ja kontaktiram lučke kapetanije ne bi li dobila neku informaciju. Evo na kraju, Vanji ostaje priča o podvigu, a meni ne baš slikovito iskustvo “ukrašeno” deficitom živaca – ističe Zorica.

Sazdani od želja, snova i strepnji, plovimo životom rastrzani između realnosti i mašte. S godinama, sila stvarnosti nas vuče sve jače, ali nikada do kraja nam zatvori vrata sanjarenja. Dok izlazi iz svog čamca i polako nas pozdravlja odlazeći ka prijateljima, naš mornar poručuje.

-Nemam ja jedan san, ima ih još, videćemo kako dalje.
D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa