24. novembar 2016.24. nov 2016.
Ličnost koja je uzburkala političku scenu u Šapcu

HANIBAL KOVAČ ““ INTERVJU

Građani su rekli svoje i mi to moramo da poštujemo
U vašim nedeljnim kolumnama u novinama „Podrinske“ dospeli ste u žižu javnosti. Kako glasi lični stav Hanibala Kovača za proteklih trideset dana?

- Lični stav u proteklih trideset dana, tačnije proteklih šest meseci, je da smo svedoci velike političke prevare kako na republičkom nivou tako i kada je reč o Šapcu. Pre svega, pričam o opoziciji. Bave se lažima, podmetanjima i jednostavno zdrav razum to ne može da podnese. Bez obzira kojoj političkoj partiji pripadate, tu se sabere jedan i jedan i dođe se do zaključka da li je rezultat dva. Ne može da bude ni tri ni četiri. Bar su nas u školi učili da su jedan i jedan ukupno dva. Dakle, neko ko zamenjuje teze, neko ko brka pojmove i neko ko se lažima dodvorava javnosti, za svaku je kritiku. Često je bio, pre nekih trideset dana, i premijer Vučić meta kritika. Čak i on je mala beba kada pričamo o lažima i prevarama u odnosu na ljude koji plediraju da dođu na vlast u našem gradu. Mislim prvenstveno na članove, odnosno samozvane lidere SNS u Šapcu. Da budem precizan, mislim na gospodina Pajića, gospodina doktora milimetra - santimetra, i na još neke ljude iz tog opozicionog bloka. Mislim na prvog čoveka SPS koji je do nedavno radio u preduzeću JKP „Vodovod“, i koji je trenutno predsednik Lovačkog društva u Šapcu. Znate taj sindrom, želim da budem negde na vlasti makar u Lovačkom društvu, želim pošto-poto na vlast, recimo da budem načelnik hirurgije, želim samo da vladam. Ima jedna divna pesma od EKV „Ja želim samo da vladam“. To je veliko zlo, jedan sindrom protiv koga se treba boriti. Na kraju krajeva, građani su rekli svoje i mi to moramo da poštujemo. Interesuje mene ili ne, dvotrećinski su oni opozicija u Šapcu.

Dotakli ste se tema koje se obično preskoče.
Da li je bilo posrednih ili neposrednih pretnji i kako ih doživljavate?

- Ja sa pretnjama živim još od 1995. godine, ili 1994. kada sam prvi put vodio miting, onaj čuveni na Trgu sloboda ili fašističkih žrtava ili kako se sada već zove. Kada su bili Koštunica, Đinđić, Drašković. Već sam tada imao nekih pretnji. Da ne govorimo o protestima 96., 97. Sa pretnjama živim, napadali su me fizički, pokušavali su da mi naude. Međutim, nikada nisam obraćao pažnju. To je sastavni deo života ako izaberete ovaj put kojim ja idem. Nikom ga ne bih savetovao. Isto tako moramo da budemo svesni da „ne ideš kraj Morave ako ne znaš da plivaš“. To je činjenica. Moraš da budeš spreman i na udarce, moraš da ih podnosiš. Čak i Muhamed Ali, koji je bio najveći bokser svih vremena, je dobio mnogo udaraca. I ja sam dobio mnogo udaraca, samo je pitanje kako ih podneti, kako ih amortizovati. Jednostavno ne obraćam pažnju. Mirno spavam, relaksiran sam. Zadovoljstvo mi je kada dođem u situaciju da je borba kada se radi o dokazivanju pravde. Kada se radi o tome da dokažete da je neko kriminalac, da ukažete da je neko lopov, da ukažete da je neko politički šarlatan, hohštapler, ili kako god hoćete da se tako izrazim. Naravno, mnogi tu spočitavaju moj rečnik. E, sad, što se tiče mog rečnika, on je vrlo tendenciozno takav. Jer, verujte mi, još od Henrija Milera koji je bio inače ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu, do Čarlsa Bukovskog, veliki književnici su zaključili da i psovka može biti ubitačna metafora. Ipak, ne treba da zaboravimo da mi Srbi najbolje razumemo upravo takav jezik. Dakle, ako eufemistički pokušam nešto da kažem plašim se da se to neće dobro razumeti. Šta je pisac hteo da kaže? Ako upotrebim neku metaforu umesto neću da kažem penis, reći ću kurac, neću da kažem vagina, reći ću pička. A kod nas je pička karakterna osobina. Vrlo jasno definisana u srpskom jeziku. Dakle, to stoji i u rečniku srpskog jezika. Postoji onaj čuveni rečnik iz osamdesetih godina koji se zove Rečnik srpskih žargona. Recimo uzmimo primer za konja, gde se ne kaže konj nego hipodromac. Naravno, mi možemo na tu varijantu da diskutujemo. Ja se sa time poigravam. Ono što je meni bitno, naravno, i ja to shvatam, što se mnogi ljudi zgražavaju, ali krišom čitaju moje tekstove. Meni je to mnogo bitnije jer znam da će poruka da ode na pravo mesto. A to šta će da komentariše neko, da se bavi mojim stilom, estetikom pisanja, to ćemo da ostavimo književnim kritičarima i nekim drugim ljudima koji su za to nadležni i kompetentni. Svojim pisanjem, postao sam fokus njihovog političkog interesovanja. Kada kažem njihovog, mislim na SNS. To je prosto neverovatno. Ja nisam na vlasti u ovom gradu, nego kako oni kažu, jedan sitan novinarčić. Ako je tako sitan što je toliki problem?

Lokalna vlast je suprostavljena republičkoj. Da li je to otvorilo teme za vaše kolumne?

- Ove novine, moje i Ivanove, „PODRINSKE“ postoje devet godina. Nije uvek lokalna vlast bila suprotstavljena republičkoj. Istine radi, vratimo se unazad nekoliko godina kada nije bio Vučić na vlasti, kada je na vlasti bio, recimo „moj“ predsednik, Boris Tadić, tada smo svi, pa i ja, itekako kritikovali gradsku vlast. Imao sam mnogo tema gde sam kritikovao i tadašnjeg gradonačelnika. Jednostavno, samo neko zlurad će da kaže da toga nije bilo. Dakle, sva sreća postoji arhiv, sve je arhivirano, postoji dokumentacija. Svako ko želi da proveri da li je tačno ovo što ja izgovaram, može da ode u Biblioteku da pogleda šta se pisalo 2008., 2009. sve do 2011., 2012., u mojim novinama, odnosno do momenta kada je gospodar Vučić zavladao Srbijom. Dakle, nemam ja problem što se toga tiče. Jedino sam stalno govorio da je strašno to da su se eksponenti one pogubne politike devedesetih vratili na političku scenu u Srbiji i to na mala vrata. I oni su bukvalno preko tih malih vrata ili pokvarenih kukavičjih jaja ponovo došli na našu političku scenu. Sve su to oni isti ljudi zbog kojih smo bili po podrumima, zbog kojih nismo imali da jedemo. Ne zaboravite, Vučić koji je danas premijer, tih nesrećnih godina, bio je ministar informisanja, koji je najstrašnije, najbrutalnije kažnjavao medije. I nije čudo da je na Forumu regionalnih medija masa novinara, kada je premijer Vučić počeo da govori, napustila demonstrativno taj sastanak. Zar ćeš ti, gospodine premijeru, da pričaš o slobodi štampe u ovoj zemlji? Ti, koji si medije krajem devedesetih, zavio u crno. Ti koji si bio ministar za informisanje, glavni cenzor u vremenu kada je ubijen jedan od vodećih novinara u zemlji, Slavko Ćuruvija. Ćuruvija je, nemojte zaboraviti, ponavljam, ubijen za vreme ministrovanja gospodina Vučića. Mi sad zamenjujemo teze, petnaest godina kasnije. Pospemo se pepelom, izgovorimo dve Zdravo Marije i tri Oče naš i kao da ništa nije bilo. Kažeš, kajem se svoje prošlosti. Da, ali to ne sme da se zaboravi. E, protiv takvih stvari sam ja. I sad kažu, ja lažem. Pa, dobro, ali istorija, naravno, ne može da se zaboravi. To su stvari preko kojih ja neću da pređem. Odnosno, to su stvari koje neću da prećutkujem. Neću da prećutim ni Dačića, njegove sramotne uloge tokom devedsetih godina kada je bio glavni poltron i potrčko Slobodana Miloševića. Neću da zaboravim aferu kofer, kada se pričalo o tome jeste bio ili nije bio u prostoriji sa punim koferom novca. Neću da zaboravim Vulina i njegovu sramnu ulogu kao gaulajtera Mire Marković. Neću da zaboravim sramotnu ulogu Maje Gojković koja je promenila ko zna koliko partija, itd. Neću da zaboravim sve te ljude koji su nas zavili u crno. Ova zemlja zbog takvih ljudi kaska pedeset godina za Evropom. Nada je ubijena u martu mesecu 2003. godine i za sve posle toga, za sve događaje posle ubistva Zorana Đinđića, sami smo krivi.

Upoznali ste i pokojnog premijera Zorana Đinđića i aktuelnog premijera Vučića. Ovaj sadašnji često je u kampanji znao da se uporedi sa Đinđićem. Vidite li sličnosti?

- Žalosno je i neverovatno prosto da od svih političara danas na sceni jedini je Vučić, sa kojim ja nikada u životu nisam razgovarao, video sam ga jednom na Krsmanovači kako igra košarku svojevremeno dok je bio član Srpske radikalne stranke. Zajedno sa Šešeljem je dolazio ovde. To je bilo krajem devedesetih godina. Porediti Đinđića i Vučića sa moje strane bi bilo neumesno iz prostog razloga što ja Vučića lično ne poznajem. Ono što iz njegovih govora mogu da vidim je da je on negde ukapirao da ta matrica intelektualna može da prođe ne kod Srba nego kod Evrope. On je, ono što sam ja uspeo da primetim, vrlo lukavo preuzeo Đinđićevu retoriku koja je prijemčiva Zapadu. Dakle, pre svega za Nemce, manje za Engleze, itd. Naravno, često citira Vebera koji je negde i Đinđiću bio tačka nekog filozofskog oslonca. Ne treba zaboraviti da je Vučić vrlo pismen, obrazovan, pametan čovek. To nijednog momenta nije sporno. E, sad, ja njegove karakterološke crte ne poznajem, ali mogu da naslutim po govoru tela kakav je. Po govoru tela mogu da naslutim da čovek ima problem sam sa sobom. Mislim da ne živi u skladu sa samim sobom. Često ume da eskalira što Zoran Đinđić sebi nije dozvoljavao. Bar u javnosti ne. Za razliku od Vučića ja sam sa Đinđićem mnogo sati provodio što u Beogradu, što u Šapcu.

Ima li sličnosti sa vladajućim strankama nekada i sada, sem da su sve za Evropsku uniju?

- Velike su razlike, pre svega. SNS je instant partija koja je, napravljena onako kako je napravljena. Sad da se ne bavimo tim nekim istorijskim činjenicama. SNS je partija koja nema ideologiju. Šta je ideologija SNS? Ja razumem da Srpska radikalna stranka ima ideologiju takvu kakvu ima, ideologiju desnice. Ona jednostavno pledira ka takvoj politici koja se zove velikosrpska, nacionalna politika koja i dalje želi Karlobag, Karlovac, Viroviticu i Ogulin. Jedna stranka koja je vrlo precizno politički profilisana. To su partije koje su imale ideologiju. Dakle, Demokratska stranka, ona koja je bila na vlasti ona je imala svoju tačnu, preciznu ideologiju koja je nasleđena još od vremena Grola i od onih svih starih demokrata koji su profilisali demokratsku stranku. Ne treba zaboraviti gospodina Mićunovića, ni Đinđića, itd. To su bile partije levog centra. Jaka socijalna politika sa vrlo preciznim demokratskim predznakom. Naravno da te partije neke svoje političke platforme menjaju tokom svog delovanja. Demokratska stranka je krenula u jednu, želela je da, to je pre svega bila ideja Dušana Petrovića, pa se plašim da je, recimo možda, Dušan Petrović, između ostalog i zbog toga bio neomiljen u Beogradu. Dakle, krenula je u jednu suštinsku želju za decentralizacijom Srbije. Ovo što danas imamo na sceni političkoj, je da niko nije za suštinsku decentralizaciju. Ni SNS koja je klasična autokratska partija sa jakim vođom. Ni DS koji se transformisao isterivanjem tih članova koji su vodili tu partiju je pokazala da nije za decentralizaciju. I to je Šabac negde prepoznao da Beograd želi sve da zadrži u krugu dvojke. E, tu je negde sličnost danas između Demokratske stranke i tih nekih stranaka koje imaju svoj centrale u Beogradu i SNS. Dakle, ne žele da razmišljaju niti da vide šta se dešava u Srbiji. Šapčani su to negde prepoznali, pa su se od toga distancirali u tom nekom smislu. Evo, imate sad za primer Fond za agrarna plaćanja. Na silu je izmešten iz Šapca i onda se desila velika katastrofa, velika štetna za državu. Jedan strašan kolaps. Ekonomski kolaps izražen u evrima koji bi mnogo značili za poljoprivrednike i to samo zato što je gospodar Vučić hteo da se tamo zapošljavaju ljudi, da sve bude pod kontrolom Beograda. Ipak, nemojte zaboraviti da skoro tri miliona ljudi živi u Beogradu. Njima je svima u interesu, preko medijskih halabuka, da sve ostane tamo u Beogradu, da sav kolač ostane u Beogradu, da se tako izrazim. Upravo zbog te centralizacije Srbije imamo problem sa Srbijom. Prvi se Čanak pobunio svojevremeno. Ne treba zaboraviti da ova Srbija ako ne uradi suštinsku decentralizaciju ona nema perspektive nikakve u narednih dvadeset, trideset godina.

Može li novinar u Srbiji biti nezavisan kada i na konferencijama za novinare, fabrike obuće dele vaučere?

- Odgovorno tvrdim da svaki čovek, ne samo novinare, može da bude nezavisan. Može da bude nezavisan pravnik, može da bude nezavisan lekar, može da bude profesor nezavisan, ako je on slobodan u glavi. Ne postoji taj čovek, opet ni novinar, pravnik, lekar, ako ima iole malo putera, nema nezavisnosti. Dakle, potkupljen profesor, nema nezavisnosti. Potkupljen lekar, nema nezavisnosti. Potkupljen novinar, nema nezavisnosti. Dakle, nemamo mi tu problem. Sad se profesija ne brani time što se napada na način tako što se generalizuju stvari. Ja vama odgovorno tvrdim da u Srbiji itekako može neko da bude nezavisan. Čovek samo može da nema mogućnosti da plasira tu svoju nezavisnost. Dakle, nema medija gde će da iskaže neke svoje stavove kao nezavisan novinar. To je samo bitno. Navodim vam primer: Olja Bećković. Ona kada je svoju nezavisnost uspela da dokaže i odbrani nju su tog momenta oterali čak i sa tzv. nezavisne televizije koja to odavno više nije, televizija B92. Ali ona je i dalje ostala nezavisna i sada svoje nezavisne kolumne iznosi u NIN-u. I to su stvari za poštovanje. Ona je pokazala da se može biti nezavisan novinar. Naravno, to su radili i mnogi drugi ljudi. Antonela Riha je nezavisan novinar. Nju nije mogao niko da kupi za šaku pirinča, za šaku dolara, za šaku evra, itd. Ona radi to što sad radi i dalje je u novinarstvu. Pa, Bože moj, ne gleda je deset miliona ljudi ali je gleda možda tri stotine hiljada gledalaca. Ali je ostala nezavisna i nikom ne polaže račune sem samoj sebi i svojoj savesti. Ja sam napravio novine sa svojim prijateljima, pre svega sa Ivanom Kovačevićem, sa Cokom Draganom Erakovićem, da bi ostali nezavisni, da bi iznosili svoje stavove. I nemam problem da bilo ko iznese svoj stav. Ja se protivim bilo kakvoj cenzuri. Ja sam ponovio to hiljadu puta, dok god sam ja glavni i odgovorni urednik neće biti cenzure. Ali isto tako, ne dozvoljavam da bilo ko meni zabrani da iznesem svoj stav gde se još ogradim i kažem: to je moj lični stav. To nema veze sa novinama. Vi u ličnom stavu kod mene , recimo, imate nešto protiv premijera, a onda recimo na petoj strani imate da je ministar taj i taj iz republičke vlade posetio Šabac ili Mačvu, itd. Imate saopštenje. Ono što je jako bitno imate saopštenje SNS gde je recimo najstrašnije napadaju Dušana Petrovića pa su mislili da li ću ja to da pustim u novinama. Ja sam to pustio. A onda kažu: „Hanibal je Dušanov čovek“. A ovde mi nemamo osnovne elemente pristojnosti. Imamo primer brata. Napravi se čitava frka oko Andreja Vučića a onda Vučić kaže: „Šta, pa on je moj brat“. Evo mi u Šapcu znamo pouzdano šta njegov brat radi kod nas u gradu. Ako je tvoj brat, nemoj da ide tajno da se sastaje, recimo na Bair ili da se organizuju sastanci da bi se rušila vlast u Šapcu. Nemoj da ide u Majur da se dogovara kako da se sruši vlast u Šapcu, nemoj, iako ti je brat. Nemoj to tajno da radi. Nemoj gospodine premijeru da lažeš da se tvoj brat ne bavi politikom. Dakle, to su te stvari koje ja govorim javno. Ja nemam tu problem nikakav. Ako kažu da lažem, izađite i dokažite da lažem. Ja opet kažem, ako nisam rekao istinu ja sam spreman istog momenta da podnesem ostavku na sve funkcije koje obavljam u svom preduzeću kao glavni i odgovorni urednik. Isto tako kažem: „ Ma pristajem da se više nikada ne bavim novinarstvom“. Dakle, kakav tu problem ja imam?

Da li je Hanibal Dušanov čovek?

- O Dušanu Petroviću mogu da kažem samo jednu stvar. Niti sam ja Dušanov čovek niti je Dušan moj čovek. Ili u istoj meri koliko sam ja Dušanov i Dušan je moj. Ne treba zaboraviti da, pre svega, ja krajnje privatno znam Dušana Petrovića, znamo se mnogo, mnogo godina. Izneću samo jedan podatak, mnogo pre politike, ono što je jako bitno samo bukvalno, naše supruge su rodile decu dok smo živeli u istom ulazu. Dakle, ne mislim na Šabačku bolnicu nego u istoj zgradi. Ja njegov advokat nisam niti mi pada na pamet da to budem. Niti da ga branim. Dakle, ta spočitavanja da mene on nazove telefonom i da mi naredi nešto, ma to su priče za malu decu. Prvo, mnogo smo matori ljudi i mnogo se dobro znamo da bi jedan drugome to dozvolili. Nemam nikakav problem, a verujem ni on. Ali niko sem mene ne može da uređuje „Podrinske novine“. Može da mi sugeriše samo Ivan Kovačević. To je jedini čovek kome ja dozvoljavam sugestije i to kako će novine izgledati. Sve ostalo ne bih voleo da komentarišem jer bi prešlo granicu dobrog ukusa.

Spomenuli ste da će Podrinske sledeće godine napuniti 10 godina?

- Mi smo počeli 2007. godine. Ulazimo u desetu godinu postojanja. To je deset paklenih i burih godina. Prošli smo Scile i Haribde. Ono što je bitno, uspeli smo da se etabliramo, uspeli smo da se izborio za svoje čitaoce i uspeli smo da budemo važan faktor u javnosti. I kao korektiv javnosti smo uspeli da se izborimo za svoju poziciju u ovom regionu. I vi sami znate iz „Glasa Podrinja “. Naravno, ja u svim prilikama, zaista, ističem svi smo mi potekli iz „Glasa Podrinja“. Svi mi, pre svega, volimo i poštujemo „Glas Podrinja“. To je stvarno duga tradicija i sa velikim poštovanjem mi pričamo o tome. I Ivan Kovačević je počeo u „Glasu Podrinja“, i Coka Eraković je počeo u „Glasu Podrinja“, pa i ja sam počeo u „Glasu Porinja“. Dakle, svi smo mi deca „Glasa Podrinja“. Ali jednoga momenta, devedesetih godina, naši su se putevi razišli. Onih godina kada je ovde ovladala crveno-crna ruka. Kada se mi nismo slagali sa time samo zbog jedne stvari jer su nam zabranjivali da iznosimo svoja mišljenja i stavove. Nismo trpeli cenzore. I mi smo se tada zarekli da ćemo jednoga dana imati novine gde niko neće moći da nam cenzuriše tekstove.

Kako komentarišete vreme kad ste osnovani i ovo danas? Razlika između tog vremena i današnjeg?

- Ono što mogu odgovorno da kažem da se nikada ne bih upuštao u otvaranje, pokretanje nekog medija. Setite se, ne tako davno pokrenuli smo radio Šamar. Ivan Kovačević je imao bogato iskustvo sa „Zaslonom“ i „Šabačkom revijom“, on bi tek mogao da ispriča mnogo toga. Ali nikada više ne bih mogao, ni imao snage da pređem taj put od početka , put koji mogu da „spakujem“ u ovih deset godina. To bi mi bilo jako teško. Ali opet nikad ne reci nikad, jer u ovoj zemlji je sve moguće. Možda vas neko preko noći, ko zna, uhapsi. Ko zna šta sve nosi dan, šta sve noć. Ali ako budemo iziritirani, isprovocirani, ako budemo, ne daj Bože, jednog dana morali iz početka, pa naravno da hoćemo. Borba će biti neprestana i dugotrajna. Svi znaju kako je teško imati jedan medij. To su stvarno, svakodnevne borbe, ponavljam. Evo i danas traju pritisci, naravno, mislim na još jedan pritisak iz Beograda. Mislim na kontrole Poreskih organa. Toliko o demokratiji, toliko o decentralizaciji, toliko o dobrim namerama prema medijima. Oni pošto-poto žele da ugase medije u Šapcu, „Glas Podrinja“, „Podrinske“, RTV Šabac. Ne znam kakava je situacija sa TV AS-om, ali ono što rade, vrlo perfidno rade. Šalju Poresku kontrolu. Kod nas je bila kontrola pre mesec dana. Tražili su svaki papirić unazad ko zna koliko. Nisu naravno ništa sporno našli, mi smo skromni i imamo svu potrebnu i urednu dokumentaciju i nemamo nikakav problem u vezi kontrole Poreske uprave ali... Kontrola je bila mesec dana. Kažu ljudi da nikada veća kontrola, a manji plen. Oni su došli kod nas u „Podrinske“ da nešto nađu. Mislili su da „peremo“ novac. Ko zna šta su mislili, a onda su shvatili da od toga nema ništa. I njima je bilo neprijatno, a i sam inspektor je rekao da je on došao po nalogu i pritisku da nas kontroliše.

Kako komentarišete potpisivanje Ugovora sa kompanijom „Jazaki“ ?

- „Jazaki“je pokazatelj kako treba jedna lokalna samouprava da funkcioniše. „Jazaki“ je sam doneo odluku, pored insistiranja svih najmoćnijih ljudi u državi da se ide u Kruševac. On je, naravno, spletom srećnih okolnosti, video gde se Šabac nalazi. Video je klimu u Šapcu, video je političku klimu u Šapcu. Ljudi su prepoznali šta znači ta industrijska zona, geostrateški položaj. Svi u SNS-u su molili Boga da taj posao propadne. Premijer Vučić prvi je pobegao u Niš kada je „Jazaki“ došao da potpiše ugovor. Niko nije bio tu. Kada su shvatili da je to veliki politički poraz za SNS tada su počeli ovdašnji lokalni SNS čelnici da lažu kako je to premijer doneo, i to pred velikim auditorijumom. Zamislite, lokalni SNS-ovci prijavljuju kako „Jazaki“ nema urednu dozvolu za izgradnju fabrike, kako radnici nemaju šlemove, rade u nedelju uveče, itd. Podmetanja su bila strašna. Sa druge strane to je samo dokaz licemerja političkog i ogromne potrebe republičke vlade i ljudi koji ovde žele da dođu na vlast, ovdašnje opozicije SNS, da se Šapcu konačno desi neko zlo i politička apokalipsa, da će oni moći na krilima jednog takvog sunovrata da dođu na vlast i da budu tzv. veliki spasioci. To je velika opasnost i to su građani Šapca prepoznali.

Ko je Hanibal Kovač danas?

- Hanibal Kovač ko je danas? Pa to je čovek koji jednostavno živi kako on hoće. Živim sam, slobodno, nesputano. Za to sam se borio, platio sam mnogo. Znači kroz život znam samo za znoj i suze. To je život rok`en`rola. Život rok`en`rola je znoj, krv i suze. Ja sam čovek koji sa svim svojim manama i svim svojim vrlinama mirno hoda ulicom. Svestan sam gde sam u životu pogrešio, svestan sam gde sam uradio velike stvari, svestan sam, ali jednostavno nemam potrebu da bilo kome polažem račune. Neke privatne račune verovatno, kao i svi mi, moramo svojoj deci da položimo. To je tačno. Ali za ostalo i ostale, zaista nemam nikakav problem. Da pričam o sebi šta, kako i zašto to bi bila potpuno duga priča, a mislim da sada ona i nije toliko bitna.

Vaša predviđanja za Šabac u naredne tri godine?

- Ja sam zaista siguran da, sada bih zamolio da me u potpunosti citirate. Dakle, ako se nekoliko smradova prodalo još uvek treba naći pet smradova, što je mnogo, da SNS zavlada na šabačkoj političkoj sceni. Nema više toliko smradova i ne toliko, ne pet, odnosno, četiri ili pet, koliko im treba da „namaknu“ većinu u Skupštini. I oni su to shvatili. Dakle, pet smradova nema. Ali, naravno, svugde se nađe neki smrad i on malo može da uplaši većinu. Ali ne treba obraćati pažnju. Generalno ne trebaju građani koji su glasali tako kako su glasali da brinu jer nema baš toliko smradova, tako mnogo koji će da prodaju veru za večeru.
Aleksandar Živanović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa