24. novembar 2016.24. nov 2016.
OBELEŽEN DAN MIHAILA ĐURIĆA

ZNAMENITI ŠABAČKI SIN

Mihailo Đurić je bio jedan od najznačajnijih srpskih filozofa i sociologa, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i član SANU. Predavao je na mnogim fakultetima, naučnim skupovima i seminarima u Srbiji i u svetu. Učio je studente da je ljubav prema istini i pravdi najveća strast ljudskog uma
Povodom petogodišnjice smrti znamenitog Šapčanina, jednog od najznačajnijih srpskih filozofa, Mihaila Đurića, Grad Šabac u saradnji sa Pravnim fakultetom Univerziteta u Beogradu, organizovao je Dan Mihaila Đurića. Tim povodom, gradonačelnik Šapca, Nebojša Zelenović, priredio je prijem u Gradskoj kući, a u Šabačkoj gimnaziji, dr Jovica Trkulja govorio je na temu „Životni put i etos javnog delovanja Mihaila Đurića“, a dr Časlav Koprivica ““ „Ishodišta i smjernice filozofije Mihaila Đurića. U dvorani „Vinaver“ Biblioteke šabačke, predstavljena je knjiga „Prust i violina u Zabeli“ akademika Danila Baste, učenika i prijatelja znamenitog filozofa. O knjizi su govorili profesor Pravnog fakulteta Ilija Marić, dr Jovica Trkulja i autor.
Biografija
Mihailo Đurić je rođen 22. avgusta 1925. godine u Šapcu, od oca Stevana, sudije, i majke Milice, učiteljice. S obzirom da je njegov otac bio čovek sa stavom, koji je sudio po zakonu i pravdi, a ne po diktatu vlasti, često je premeštan iz jednog u drugi grad, uglavnom na periferiju, u Makedoniju i na Kosovo. Početkom Drugog svetskog rata, porodica se vraća u Šabac, gde Mihailo, zajedno sa bratom blizancem Jovanom, upisuje i završava Šabačku gimnaziju.
Studirao je pravo, filozofiju i klasičnu filologiju u Beogradu. Doktorirao je 1954. na Pravnom fakultetu s tezom - Ideja prirodnog prava kod grčkih sofista. Iste godine je izabran za asistenta na Pravnom fakultetu, na kome je prošao kroz sva univerzitetska zvanja (docent 1957, vanredni profesor 1964, redovni profesor 1969).
Predavao je Istoriju političkih teorija, Opštu sociologiju i Metodologiju društvenih nauka. Udaljen je sa Univerziteta i poslat na robiju 1973. godine zbog govora održanog 18. marta 1971. u vezi sa ustavnim amandmanima. Od 1974. do 1989. bio je naučni savetnik u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a na Pravni fakultet je vraćen 1990. godine. Delovao je kao gostujući profesor za filozofiju na univerzitetima u Beču, Zapadnom Berlinu i Augsburgu, a držao je pojedinačna predavanja i na mnogim drugim nemačkim i austrijskim univerzitetima. Pored mnogih rasprava i članaka u stranim i domaćim časopisima, objavio je dvanaest knjiga i priredio sedam zbornika.
Otpor represiji i
progon
Otpor jednoumlju Đurić ispoljava već u studentskim demonstracijama 1968. godine, čije je žarište bilo na Pravnom fakultetu. Studentima je održao govor „Jednooki“ u kom je kritikovao vlast kako želi da oslepi studente da ne bi videli istinu. Nakon toga je imao istup „Kamen razdora“, a u obraćanju koje je kasnije objavljeno pod naslovom „Smišljene smutnje“, izrekao je kritičke sudove o sudskim amandmanima 1971. godine. Proročki je govorio o Jugoslaviji kao geografskom pojmu, na kojoj, pod velom ravnopravnosti, postoje nezavisne i međusobno suprotstavljene države, da se procenat Srba u Hrvatskoj smanjuje, da Srbi nemaju pravo na pismo u Bosni i Hercegovini i na svoje ime u Crnoj Gori - „Treba odmah reći da predložena ustavna promena iz osnova menja karakter dosadašnje državne zajednice jugoslovenskih naroda. Ili tačnije: tom promenom se, u stvari, odbacuje sama ideja jedne takve državne zajednice. Ukoliko nešto još i ostaje od nje, to je samo zato da bismo u sledećoj, takozvanoj drugoj fazi promene imali šta da privedemo kraju“.
U sudskom procesu, često je sam preuzimao svoju odbranu antologijskim besedama, a posebno je zapamćeno njegovo završno obraćanje sudijama „Odbrana pred sudom“. U represivnom sistemu, u kom nije bilo mesta za istinu i autentičnost, optužen je za „neprijateljsku propagandu i nacionalizam“ i osuđen na dve godine strogog zatvora, od kojih je „odležao“ u požarevačkoj Zabeli devet meseci. Okoreli kriminalci su prema njemu gajili duboko poštovanje, a on je svirao violinu i čitao Prusta.
Sa današnje distance „slučaj profesora Đurića“ se prikazuje kao paradigma sa tragičnim posledicama kako za razvoj nauke i filozofije, tako i za duhovno zdravlje i intelektualni rad u Srbiji krajem dvadesetog veka. Obistinile su se Đurićeve reči koje je uputio svojim sudijama: „Ovo suđenje nije samo moja stvar i ne tiče se samo mene lično. Njegovo pokretanje i održavanje imaju mnogo širi društveni značaj. Utoliko, presuda koju će ovaj sud doneti neće pogoditi samo mene. Ona će odlučiti o sudbini jednog velikog načela koje u hrabrosti za istinu vidi najviši izraz ljudskog dostojanstva i najjaču potvrdu društvenog angažovanja, pa će, prema tome, ta presuda uticati i na životne izglede mojih đaka kod kojih sam toliko godina nastojao da probudim ljubav prema istini kao najvećoj strasti uma ili, što je jedno te isto, ljubav prema pravdi kao najvažnijoj odrednici karaktera“.
Govori samo onda kad ne smeš da ćutiš
Po izlasku iz zatvora, Đurić nije mogao da nastavi univerzitetsku karijeru, zbog čega su generacije studenata ostale uskraćene za izuzetnog profesora i predavača, jednog od najboljih besednika u istoriji Filozofskog fakulteta. Zaposlio se kao naučni savetnik u Institutu za društvena pitanja u Beogradu i delovao kao gostujući profesor na univerzitetima u Nemačkoj i Austriji. Od 1979. do 1994. godine, objavio je nekoliko izuzetnih knjiga: „Niče i metafizika“, „Put ka Ničeu: prilozi filozofiji budućnosti“, „Izazov nihilizma“, „Iskustvo razlike, suočavanja s vremenom“. Krajem osamdesetih, kada je klima u društvu počela da se menja, započeo je proces njegovog povratka na Pravni fakultet, koji su pokrenuli dr Jovica Trkulja i akademik Danilo Basta. Odluku da se vrati na Fakultet, Đurić je prihvatio 1990. iako je otišao u penziju naredne godine.
Do kraja života se držao svoje devize da bi intelektualac, pogotovu filozof, trebalo da govori samo onda kad ne sme da ćuti. U devedesetim, imao je nekoliko javnih nastupa, od kojih je, možda, najvažnija njegova beseda za vreme bombardovanja, u kojoj obrazlaže da su, napadom na Srbiju, napadnuti temelji Evrope, a koju završava rečenicom: „Najveća nevolja ovoga sveta je nevolja neuviđanja nevolje“.
U poznim godinama je smogao snagu da napiše knjige: „O potrebi filozofije danas: filozofija između Istoka i Zapada, „Poreklo i budućnost Evrope“, „Krhko ljudsko dobro: aktuelnost Aristotelove praktičke filozofije“. U knjizi „Srbija i Evropa između prošlosti i budućnosti“, ukazuje na dva pristupa, oba isključiva i danas preovlađujuća, od kojih je jedan idolatrijski, a drugi ignorantski odnos prema Evropi. Sam je bio živi primer da se može biti i Srbin i Evropljanin u isto vreme.
Učestvovao je na skupovima filozofa u Srbiji i svetu, dobitnik je Oktobarske nagrade, Raške povelje, nagrade „Laza Kostić“, kao i nagrade koju dodeljuje Italijanska akademija nauka. Godine 2009. kada je javno rehabilitovan, izašla su njegova Sabrana dela u 12 knjiga, u izdanju “Službenog glasnika“.
Živeo je onako kako je govorio i mislio. U nevelikom, tuđem stanu, napustio je ovaj svet 25. novembra 2011. godine.
Etos javnog delovanja Mihaila Đurića u jednoj rečenici je etos jedinstva između mišljenja, govora i dela. To je kod nas retko i zato držim da je veoma dragoceno, jer živimo u društvu u kome ljudi jedno misle, drugo govore, treće čine. Đurić je bio redak spoj ličnosti koja je uspešno objedinila sokratovske ideale vrline, renesansnu bujnost i kategoričke imperative nemačke klasične filozofije, posebno Kanta.
(dr Jovica Trkulja)
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa