6. april 2017.6. apr 2017.
EKONOMSKI BAROMETAR

Gazda milioner, firma prosjak

Poslenjih dana slušamo vesti o „spasavanju“ Agrokora, gde su se uključili dobavljači, poslovne banke i vlada. Prihvaćen je privremeni moratorijum na vraćanje bankarskih kredita (standstill aranžman). Vlada je pripremila poseban zakon za zaštitu državne privrede, tzv. “Ledž Agrokor”, koji će po hitnom postupku u Sabor. Svetinja „privatne svojine“ je narušena. Da bi se ostvario viši cilj. Opstanak kompanije, značajne za čitavo društvo. Koja pravi 15 posto BDP-a, što je previše rizično i opasno, da se država ne bi “umešala”. Setimo se da su u prvim godinama SEKE (Svetske Ekonomske krize), Nemačka i Amerika kao kolevke tržišne ekonomije intervenisale u privatnim kompanijama, što je do tada bila „misaona imenica“. Naravno, ako ćeš nešto da dobiješ, moraš i da daš. Ono što svim tranzicionim “gazdama” najteže, pada, to su promene u upravi, uključujući i pravo “gazde” da radi šta hoće. Kad si mali “gazda” možeš. Kad postaneš srednji, već moraš postepeno postajati “društveno odgovorna kompanija”. Kad si veliki, više nisi “sav svoj”. Uglavnom, problemi velikih kompanija, poput Agrokora, nastaju zbog činjenice da je veličina firme prevazišla sposobnost “gazde” i njegovog tima. Pogotovo, ako su u njemu rođaci, svastike i ljubavnice. Pa se podobnost, više ceni od sposobnosti. Ne insistiraju ekonomska teorija i “dobra” praksa uzalud na finansijskom upravljanju i takozvanim racio brojevima, od kojih jedan kaže da je najveći dozvoljen odnos tuđih (krediti, dobavljači, obaveze prema državi) i sopstvenih izvora finansiranja poslovne imovine firme (osnovnih i obrtnih sredstava) 3 prema 1. Kad se previše pređe “cenzus”(4 do 5 prema 1), pali se alarm. Slede analize, restrukturiranje, prodaja delova firme, strateško partnerstvo da se bilansi vrate u “normalu”. Kad ovaj racio broj dostigne odnos 7:1 kao kod Agrokora, više nema spasa bez države i banaka.
Ako je ovako nešto moguće u jednoj državi EU, kako je tek u ekonomiji koja je zakasnila čitavu deceniju u tranzicionom procesu. Čiju su imovinu, u postupku privatizacije, u velikom obimu kupile “ostrvske pare” i “brzopotezni” biznismeni izrasli u vremenu “crne” ekonomije bez škole, znanja i iskustva, koji su poslednjih godina, u ekonomski život uveli mnogo “inovacija”. Gazda milioner, firma prosjak. Dug je najbolji drug. Gazda na “belo” prima minimalac, na crno ima džip, jahtu i zamak. Sa jedne firme izvučeš imovinu, a “gurneš” što više obaveza, pa u stečaj. Posebno su (neke) gazde, „jerezni” na stručne ljude. Što bih plaćao skupe menadžere i finansijske stručnjake, kad ja (naj)bolje znam. Kakve analize, kad je meni sve u glavi. Kad “cifre”, pre ili kasnije, dođu po svoje, najčešće bude dockan. Više ni struka ne pomaže. Ostaje UPPR (unapred pripremljeni program reorganizacije) ili “lanci i katanci”.
Tako da se može zaključiti da je jedan od razloga našeg privrednog tavorenja, neshvatanje naših vlasnika, da su (stručni) ljudi možda i najbitniji resurs savremene ekonomije, te da ih treba angažovati, slušati i platiti. Primamo savete, samo “bez plaćanja”, odgovaraju gazde. Mada ima i suprotnih primera. Uspeli su oni koji su formirali stručne rukovodeće timove (ekonomisti, pravnici, inženjeri), i platili. Na primer Mišković. Setite se da je pre deceniju i po, naš Miško(vić), dok je bio najveći trgovac Srbije, hteo da kupuje deo Konzuma u Hrvatskoj. Posle se pisalo da Todorić i Mišković hoće zajedno da investiraju u Srbiji, i između ostalog, kupe Merkator i Rodu. Na kraju, Miško ne samo da ništa ne kupi, nego prodade svoj biznis belgijskom Delezeu za nepunu milijardu evra. Pa keš u zemlju, hranu i hotele. Bilo kako bilo, posle krize Agrokora, ali i drugih velikih trgovaca, jasno je da Mišković ima najbolji “njuh” da oseti kad treba kupiti, i još više prodati, da poštuje i dobro plaća “ljudske resurse”. Neće biti iznenađenje ako se Miško(vić) i Todor(ić) opet susretnu. Prvi ima pare i “njuh”, drugi uzdrmanu imperiju. Dobra prilika za “biznis”.
Vrlo slično, možda i gore, je kod javnih preduzeća. Sve političke garniture poslednjih godina govore o profesionalizaciji upravljanja u velikim državnim preduzećima (jedini preživeli “dinosaurusi” u Evropi, koji mnogo jedu, a malo daju). Što više reči, to manje dela. Partijski “stručnjaci” su potpuno preuzeli upravljanje. Na “svetim” principima IMT-a (Ima li Mene Tu). Naravno, ni partija se ne sme zaboraviti. Čak je i onaj jedini slučaj postavljanja “profesionalnog menadžmenta” javnim konkursom u Železari, propao. Umesto dobiti, povećan gubitak. Bolje nije ni moglo. Ako se zna da je glavnog menadžera izabrala partija.
Dragan Vujadinović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa