4. maj 2017.4. maj 2017.
EKONOMSKI BAROMETAR

Brujala je cela Pocerina

Priča očevidac i organizator. Sredina osamdesetih. Beše Praznik rada. Radnici „Zorke“ stotinama autobusa (poput sadašnjeg centralnog mitinga SNS) u ranim jutarnjim časovima došli do Krivaje. Trideset kilometara od Šapca. Junačka planina Cer i izletište Lipove vode, kao tradicionalno mesto za prvomajske uranke, bilo malo za preko pet hiljada radnika i njihovih porodica. Svi dobili po veliku kesu sa prasećim i jagnjećim pečenjem i mladim lukom. Hvala organizatorima, fabričkom i opštinskom sindikatu. Možda je baš ovo poređenje tadašnjeg i sadašnjeg „partijskog“ sendviča za „malolitražne građane“, prava dijagnoza ukupnog položaja tadašnjih i sadašnjih trudbenika. Tadašnji su samoupravljvali i lepo živeli, ne sluteći da „njihov“ sistem ne može još dugo trajati. Sadašnji nemaju „svoj“ sistem, nego samo brinu da svoju radnu snagu što bolje prodaju da bi preživeli. Kakvi uranci. Ako jedan evro više potrošiš danas, nećeš imati za sutra.
Elem da se vratimo u Krivaju. Zaposela ljudska sila livade i proplanke oko škole i crkve. Jagnjetina i špricer, prasetina i ladno pivo. Sve garnirano mladim lukom. U pauzama radničke sportske igre. Na male goliće. Muzika trešti. KUD ne prestaju. Dođoše i čuveni trubači iz Južne Srbije. Bruji cela Pocerina. Sve tako do iza podneva. Pa nazad u autobuse. Prepričava se i danas. Stariji sa osmehom i nostalgijom, mladi sa nevericom. Danas svi sindikalni prvomajski skupovi i protesti ne mogu da „saberu“ kao jedna Krivaja, kakvu su imali svaka velika fabrika i grad. Izađe čitava “samoupravljačka” eks Juga na jutrenje.
Nisu samoupravljači znali, niti su mogli znati kad se sveznajući Gugl još nije rodio, da je njihov sistem neodrživ, da mu se bliži kraj, ako se radikalno ne promeni (čitaj, privatizuje). O čemu se stidljivo počelo pisati i pričati, pa je i vaš kolumnista, tada, krajem osamdesetih kao mladi i “perspektivni” ekonomista, pisao za zvanični sindikat o nužnosti privatizacije. Gde god je moguće, insajderske. Sa besplatnim akcijama radnika. Dok je moto (podnaslov) elaborata bila misao prosvetitelja Denija Didroa: “Visočanstvo Vi ste odavno mrtvi, ali niko nema hrabrosti da Vam to kaže”. Hrabra i pomalo paradoksalna poruka Sindikata društvenoj svojini. Od svih “socijalističkih” zemalja CIE (Centralne i Istočne Evrope), Jugoslavija je bila najrazvijenija i imala najveće šanse. Ekonomiju je, uz već dogovorenu veliku finansijsku i stručnu podršku međunarodnih finansijskih institucija, u pravcu privatizacije i promene sistema, vodio “reformista” Ante Marković.
Onda je “politika” žestoko uzvratila “ekonomiji”. Umesto reformi, radničkih deonica i promene sistema, stigli su građanski ratovi i izbeglice, milijarderska inflacija, sankcije, raspad države i bombardovanje. Posledice još uvek osećamo. BDP (bruto domaći proizvod) je još daleko od istog iz 1989. godine. Plate i penzije su na donjem “uznemiravajućem” minimumu. Da nas tada nije zarobila “politika”, danas bi, da smo samo imali prosečne stope rasta BDP kao okruženje, imali prosečne plate od preko hiljadu, i penzije 500 evra. Oko tri puta više od sadašnjih. Mi smo ipak, sa velikom većinom tada glasali za “politiku”.
Kao i sada. Ogromna većina za “lepa” i nemoguća obećanja. Da parafraziramo samo poslednja premijerova obećanja. U januaru Leta šesnaestog reče da će prosečna plata u 2017. godini biti 500 evra. Pre pola godine u septembru se korigovao i “obećao” do kraja 2017. godine 450, a do kraja 2018. godine onih “famoznih” 500 evra. Posle mesec dana, u oktobru 2016. godine, nova korekcija. U februaru ili martu 2017. godine, plata će biti 430 evra. U decembru nova procena. Već od marta 2017. godine, prosečne plate će biti veće od 400 EUR. Konačno, 24. aprila 2017. godine, premijer objavi da će prosečna plata u martu biti 395 evra, da bi posle dva-tri dana, Zavod za statistiku i Ministarstvo finansija izašli sa zvaničnim podacima za mart, koji kažu da je stvarna plata bila 47.816 dinara ili 386 evra.
Tako da ćemo onih 400 evra za prosečnu platu i 200 evra za penziju, iz davne 2008. godine, još čekati. Uz najlepše želje ministra rada, da sledeći “praznik rada” dočekamo sa većim platama i penzijama. Aferim.
Dragan Vujadinović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa