4. maj 2017.4. maj 2017.
NE MOGU BEZ SPORTA
180 GODINA ŠABAČKE GIMNAZIJE: PROFESOR JOVAN KNEŽEVIĆ

NE MOGU BEZ SPORTA

Profesor Jovan Knežević rođen je u Šapcu 1935. godine, kao najmlađi od četvoro dece. Otac Blaža, bio je uzoran sveštenik i sudija Crkvenog suda. To je bilo logično, plodno nasleđe bogate svešteničke loze poreklom iz Građana (kod Cetinja), još iz 1640. godine. Ipak, Jova se, još kao dečak, opredelio za sport, „u igrama između ulica“, koje i danas žive u sećanju na slike predratnog Šapca.
Znao sam da ću upisati DIF
U vremenu Vašeg odrastanja, profesori su veliku pažnju posvećivali fizičkoj kulturi?
- U osnovnoj školi, vršene su pripreme za slet tokom cele godine. Ujutru u pet sati, na Trkalištu, čekali su nas profesori Jurij Gradov i Justina Popović, vežbali smo sat i po i posle toga išli na nastavu. To je bila fantastična disciplina. Sećam se, jedne jeseni sam bio bolestan i kad sam se posle dvadeset dana vratio u školu, profesorka Justina me je prozvala: „Kneževiću, odvežbaj taktove od 25 do 35, treba da te ocenim.“ Ja kažem: „Profesorka, znate da sam bio bolestan“, ali ona ne popušta: „Od 25 do 35, neću da razgovaram.“ Šta ću, kažem: „Ne znam.“ Poslala me je na mesto i dala mi dvojku. U sebi sam rekao: „Jednog dana ću završiti DIF.“ Tako je i bilo. I danas čuvam tu đačku knjižicu (smeh).
Šta najradije pamtite iz „niže gimnazije“, koja je bila „sedmoljetka“ u to vreme?
- Mnogo toga pamtim, ali najinteresantniji i oni koji su umeli da priđu učenicima na pravi način bili su brat Jura, fiskulturnik, Đorđe Kostić, profesor crtanja i njegova supruga Nada, koja je predavala srpski jezik. Razredna mi je bila Pavica Tamaš. Bila je to jaka generacija od petog razreda do male mature – Vlada Jovičić, Vlada Lalicki, Vukan Jovanović, Krsta Aleksić... U generaciji pre nas bili su Boško Kućanski, Milić od Mačve, Milić Stanković i mnogi drugi, čije je talente razvijao profesor Kosić u sekciji slikanja i vajanja. Za Dan škole, Gimnazija je bila preplavljena radovima učenika, koji su bili postavljeni u hodnicima i učionicama škole. Organizacija je bila fantastična. Usvojio sam nešto od tih ideja kad sam došao da radim kao profesor u Gimnaziji.
Po završetku male mature u Gimnaziji, po želji roditelja upisali ste Srednju veterinarsku školu?
- Znao sam da neću biti veterinar, ali ta škola mi je mnogo koristila zbog anatomije, fiziologije, interne patologije... Srednja veterinarska škola u Šapcu imala je najjači rejting u Jugoslaviji u to vreme. Predavali su nam profesori sa Veterinarskog fakulteta iz Beograda, među kojima je bio i Šapčanin Bogdan Petrović. Odlučio sam da odem u internat sa društvom da bih se aktivno bavio sportom i družio sa vršnjacima. Tada nisu postojale Olimpijske igre, ali smo učestvovali u svim sportskim disciplinama, bili smo nenadmašni. Tu je bilo gimnastičara, atletičara, imali smo čuvenu odbojkašku sekciju i pobeđivali sve redom. Po završetku školske godine, odlazili smo na savezne radne akcije, što je nezaboravno iskustvo.
Ispoštovali ste svoju želju iz detinjstva i upisali DIF. Da li su se roditelji protivili Vašoj odluci?
- Nisu. Jedino me je majka pitala „Što ne ideš na Vojnu akademiju?“ Otac, koji je bio Solunac, samo je pitao: „ Ženo, je l’ti znaš šta je vojska?“ To je bio kraj razgovora. Za vreme studija u Beogradu, živeo sam u internatu, sa sedamnaest momaka u sobi. To je bio pravi sportski život, naporan i lep. Pre podne smo imali teorijsku nastavu sa praktičnim delom - plivanjem, gimnastikom, atletikom, fiziologijom, pripremama za kros... Ja sam trenirao atletiku, pa sam popodneva provodio na Partizanovom stadionu, a večeri u teretani Difa. Ceo dan mi je prolazio u vežbanju. Mogu da zahvalim tom načinu života što sam zdrav u osamdeset i trećoj godini. Predavali su nam čuveni profesori - Vojin Smodlaka biologiju razvoja čoveka, fiziologiju Bata Nastasijević, Jole Petrović gimnastiku...
Po završetku studija, dve godine ste radili kao profesor u Beogradu?
- Na Novom Beogradu, u osnovnoj školi „Ivan Gundulić“ i „Žikica Jovanović Španac“, gde sam imao divne atletske ekipe. Profesorka Milica Šepan koja mi je predavala metodiku, tražila je da uradim diplomski rad pod njenim nadzorom, o snazi ruku i ramenog pojasa. Spremio sam diplomski, otišao u vojsku i odbranio ga kao vojnik. Posle me je pozvao naš Šapčanin Vojin Tišma da dođem u “Selovu” školu, koja tada nije imala ni ogradu, kao s neba da je pala na ledinu. Napravili smo ogradu, posadili drveće, napravili sportski teren. Dve godine smo radili sa učenicima, nismo imali majstore.
Iz „Selove“ škole otišli ste u Gimnaziju, u kojoj ste izveli trideset i pet generacija?
- Moja supruga Nedeljka je već bila profesor u Gimnaziji. Kada je došla u Šabac, bila je jedini fiskulturnik u Mačvanskom regionu. Nas dvoje i naš kolega Marko Bojanić, bili smo sjajna trojka. Nas troje zajedno - sto godina fizičkog vaspitanja. Škola je imala zastupljene sve sportske discipline iz Olimpijskih sportskih igara školske omladine Srbije. To su bile sjajne generacije... Tu je bio Mile Isaković, koji je skakao u vis, trčao prepone i posle prešao na rukomet, Veselin Vuković, koji je bacao kuglu, Stevan Tišma, jugoslovenski prvak u skoku s motkom, Živoslav Tešić, prvak Jugoslavije u petoboju, Dragorad Davidović i mnogi drugi... Školska olimpijada zvanično je počela 1976. a već naredne godine, Gimnazija je dobila specijalno priznanje kao najbolja škola u Srbiji na Olimpijskim školskim igrama. Osamdesete smo bili sveukupni pobednici prvog ciklusa Olimpijskih igara i dobili majsku nagradu SOFK Srbije. Zahvaljujući atletskoj sekciji “Mladost” i atletičarima gimnazijalcima, dvanaest puta smo bili ekipni prvaci Olimpijskih igara. U dvorištu Gimnazije, na zidu dugom sto pedeset metara, uradio sam u prirodnoj veličini takmičara sve discipline atletskog programa Olimpijskih školskih igara.
Bez sporta nema razvoja
Vaša supruga Nedeljka bila je i Vaša koleginica, profesorka fizičke kulture u Gimnaziji?
sa majkom i sestrama u moju kuću (smeh). I ona je volela sport, bila je sjajna atletičarka. Počela je da studira Biologiju i napustila: „Neću više da lovim žabe i da ih seckam.“ Nisam joj rekao da i kod nas ima seciranja na fiziologiji, ona je prešla na DIF, ali su je žabe opet sačekale (smeh). Imali smo sigurnu atmosferu na studijama. Učili smo, sami organizovali vreme, nismo vitlali po Beogradu, nismo ni imali gde da idemo, osim da odgledamo dobar film, ili predstavu. Zdravo smo živeli.
Kako je bilo živeti sa koleginicom, odnosno, raditi sa suprugom?
- S obzirom da smo se dugo znali, imali smo fantastičan sklad u braku u kom smo dobili dva sina. Dobro smo se razumeli, posebno u struci. Ona je bila veliki radnik, pravi profesor, držala je do discipline. Imali smo podršku direktora Miroslava Jovanovića, zajedno smo napravili salu koja je bila jedinstvena u Srbiji.
Pitanje je opšte mesto, ali je odgovor uvek zanimljivo čuti - Kada biste ponovo, da li biste isto?
- Bih, jer smatram da bi u toj oblasti života omladine trebalo da budu školovani ljudi, koji vole sport i bave se mladim ljudima ceo život. Ja bez sporta ne mogu.
Vaša ljubav prema sportu i profesiji uticala je na generacije učenika?
- To tek sad osećam, kad u gradu sretnem svoje učenike koji sa nostalgijom i ponosom govore o gimnazijskim danima i postignutim rezultatima. Ostala je kod njih ljubav prema sportu koju prenose na svoju decu i unuke. Poručujem roditeljima da decu uključe u sport, bez obzira da li imaju tu “žicu”, jer će tako postati i ostati psihofizički izdržljivi, spremni za zadatke koji ih čekaju u životu. Nije važno za koji sport će se opredeliti, svaki je dobar. Bez sporta nema razvoja.
POLA VEKA U ATLETICI ŠAPCA
Za više od pola veka, profesor Jova Knežević umnogome je doprineo da Šabac zauzme značajno mesto na atletskoj mapi Srbije i bivše Jugoslavije. Dvanaest puta je bio prvak Srbije, dva puta drugi na gimnazijskom prvenstvu, a kao prvi čovek AŠK stvorio tri jugoslovenska rekordera, dvadeset i jednog reprezentativca i trideset i dva prvaka SFRJ, dvadeset i tri rekordera i sto dvadeset i dva prvaka Srbije. Dobitnik je Spomen plakete SOFK, majske nagrade, povelje ASS, plakete ASS Jugoslavije, ordena rada sa srebrnim vencem. Pre dve godine, od SSS dobio je nagradu za životno delo.

Proglašen je za najuspešnijeg atletskog sudiju u Srbiji. Sudio je i na Mediteranskim igrama, bio vrhovni sudija na državnim prvenstvima SFRJ i Svearmijskim atletskim takmičenjima u Jugoslaviji.
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa