25. maj 2017.25. maj 2017.
NIŠTAVILO NAŠIH ŽIVOTA
U ŠABAČKOM POZORIŠTU PREMIJERNO IZVEDENA PREDSTAVA „RUBIŠTE“

NIŠTAVILO NAŠIH ŽIVOTA

Reditelj Kokan Mladenović: „Uspeli smo da ispričamo jednu mračnu priču na jedan visokoestetizovani način“. Kompozitor Irena Popović: „Mislim da se nije davno desilo da napravimo jedan jako dobar proizvod koji je estetski i vizuelno, slušno dobro upakovan“. Glumac Saša Torlaković: „Svi mi imamo to neko rubište u svom komšiluku pred kojim zatvaramo oči, pravimo se da ne vidimo“
Gorčina, bol, osećaj nemoći, disfunkcionalnost međuljudskih odnosa, nestanak logike i razuma, nedostatak empatije, mračne tajne preplavili su Veliku scenu „Ljubiša Jovanović“ Šabačkog pozorišta proteklog utorka. Tokom sat i četrdeset minuta izvođenja predstave „Rubište“ u režiji Kokana Mladenovića, a po tekstu Ninoslava Đorđevića, publika je iznova i iznova stizala i vraćala se sa sopstvenog životnog rubišta. Kako i ne bi kada je priča o našoj stvarnosti pisana perom proživljenog i doživljenog kroz mnogobrojne generacije koje su se ovoga puta slile u jedno mesto na jugu Srbije.
„Kad sam bio mali, slušao sam kako narod turcizmom „‘aram da ti je“ proklinje svoju decu. Kad sam imao sedamnaest godina, napisao sam priču koja se završavala: „Milioni dece se godišnje udave u govnima svojih roditelja. Ili nauče da plivaju“. Kad sam imao trideset jednu napisao sam „Rubište“. Sada imam trideset sedam. Srbija još uvek proklinje svoju decu. U govnima se davimo i sve teže plivamo jer smo na izmaku snaga. Na rubu“, reči su Ninoslava Đorđevića, pisca teksta, glumca Narodnog pozorišta iz Sombora i mastera režije. Reči koje su južnjačkim dijalektom odjeknule u Šabačkom pozorištu sekući kroz vazduh britkošću u metaforičnoj misli o nama, o Srbiji danas. I ne samo Srbije nego i sveta u kome živimo.
Svaka reč, svaki korak i pokret, prosto bole. U sudaru emocija bolelo je i glumce i publiku.
- Toliko je emocija da prosto bole. Potresno jer su i neke naizgled obične stvari dovedene dotle da prosto bole. Teško je stajati na sceni i držati nalet svega što nosi ovaj tekst – reči su glumice Anete Tomašević.
Svako se ove pozorišne večeri pronašao u nekom trenutku ili je, pak, pronašao nekog iz svoje okoline.
- Mislim da se tiče svakog od nas. Svi mi imamo to neko rubište u svom komšiluku pred kojim zatvaramo oči, pravimo se da ne vidimo. Za mene je jedna od glavnih tema radeći na ovom komadu nešto što nas opseda svakodnevno, a to je svojevrsna empatija prema tuđim mukama, problemima, nesreći... Mislim da ova predstava i o tome govori. Nekako imam želju i nadu da ljudi posle ove predstave budu bolji nego što su bili pre predstave. Mislim da smo na najiskreniji mogući način progovorili o ovome – poručio je glumac Saša Torlaković.
Izazov kako za glumce tako i za sve ostale pa i za kompozitorku Irenu Popović.
- Izazov u smislu kako ozvučiti taj neki kraj sveta, pa još takav, a ne biti patetičan, očekivan. Mislim da se davno nije desilo da napravimo jedan jako dobar proizvod koji je nekako estetski i vizuelno, slušno dobro upakovan – dodala je Irena Popović.
Sa elementima i preciznošću zapadnog pozorišnog stvaralaštva poput nemačkog teatra uz izvučenu unutarnju ekspresiju glumaca sa minimalnim pokretom „Rubište“ je izvuklo na videlo svu trulež kako pojedinca tako i društva. Istovremeno, potvrdilo je onu Aristotelovu misao da pozorište mora da se zapita šta je neljudsko u ljudskom. Po viđenom i doživljenom sve jer se kriza identiteta pojedinca odrazila na krizu identiteta društva.
O. Gavrilović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa