8. jun 2017.8. jun 2017.
Iza lepote užas
TRAGOM FOTOGRAFIJE KOJA JE ZAPALILA FEJSBUK

Iza lepote užas

„Vidim kružni tok, Masarikovu, Trg, Trijumf, Zeleni venac, sve. To je taj momenat. Međutim, stakla su bila prljava, dvoslojna. Našao sam ugao iz kog bi to moglo lepo da ispadne. Fotografisao. Napravio i video. Baterija mi bila pri kraju. Uopšte se nisam pripremio. Mislio sam da dođem sledeći put sa kamerom, ali kada sam silazio pomislio sam: „Ne, ovde se više nećeš vratiti“, reči su Slobodana Jošića, autora fotografije koja je nastala sa sprata ruinirane zgrade nekadašnjeg Doma JNA
Sve dobre stvari u životu nastanu neplanirano. Takav slučaj bio je i sa fotografijom centra grada Šapca koja je ubrzo po objavljivanju na Fejsbuku dobila veliki broj „lajkova“ i „šerova“. Poput plimnog talasa raširila se društvenom mrežom izazivajući divljenje. Toliko da su je mnogi stavili i kao „cover foto“ na svojim profilima. Lepota privlači tako da smo i mi tragom ove fotografije pronašli njenog autora, informatičara i animatora Slobodana Jošića.
- Fotografijom se bavim, pre svega, iz hobija. Tako je i ova nastala sasvim slučajno dok sam, po završetku poslova po gradu, svratio u pekaru preko puta Doma vojske, nekadašnjeg Doma JNA. Često kada pogledam iz Masarikove u daljinu vidim ga, tako da sam se uvek pitao kako izgleda pogled iz Doma vojske na celu ulicu – započinje priču Slobodan koji se istog trenutka osmelio da zakorači u tamu zgrade koja decenijama zaboravljena čeka zakonsko razrešenje svoje sudbine.
Polumrak, tišina, razbijene flaše, komadići stakla dočekali su ga već u prizemlju.
- Prilično avetinjski. Jeza vas hvata, proradi srce, uzlupa se. Adrenalin krene. Očekivao sam da vidim u jednom ćošku narkomana, u drugom skitnicu. Međutim, nigde nikoga. Kako nisam imao pri sebi foto-aparat sliku od trista šezdeset stepeni napravio sam mobilnim telefonom. To mi nije bilo dovoljno pa sam rešio da krenem dalje. Dok sam se peo stepenik po stepenik osvrtao sam se razmišljajući o najboljoj putanji za beg ako ustreba. U isto vreme mozak mi je signalizirao da sve to snimim – priča Slobodan.
Ne pamti da je skoro doživeo veće uzbuđenje koje mu je presecalo dah.
- Udahnete, pa zadržite dah. Osluškujete, pojačate sve senzore koji postoje u vašem telu. Tad sam pomislio: „Vau, ovo verovatno niko nije video. Nit sam ja gledao slike kako izgleda“. I sad me jeza uhvati. U tom razmišljanju konačno dođem do mesta sa koga se pružao pogled na Masarikovu ulicu. Ušao sam u prostoriju na kojoj su se vrata jedva otvorila od razbijenog stakla. Mislim da je bila u pitanju flaša „Džoni Vokera“. Gore je zaista jezivo. Kada kažem jezivo mislim na to koliko je ružno. Zamislite samo zabačeni prostor koji skitnice mogu da iskoriste. Detalje da vam ne pričam. Od špriceva preko raznog đubreta. Stvarno je bilo tužno videti takav objekat, takve prostorije u centru grada toliko ruinirane, prljave, zapuštene.
Uz pucketanje, promaju koja povija plafon ispucao od vlage, iza prljavog dvoslojnog prozora izronila je lepota grada.
- Kako sam upijao sve više informacija shvatio sam: „Okej, to je moja teritorija. Sad ću da napravim snimak“. Nekako sam se probio pored tih staklića. Zakoračio unutra. Ispod mojih nogu krckalo je staklo na parketu. Vidim kružni tok, Masarikovu, Trg, Trijumf, Zeleni venac, sve. To je taj momenat. Međutim, stakla su bila prljava, dvoslojna. Našao sam ugao iz kog bi to moglo lepo da ispadne. Fotografisao. Napravio i video. Baterija mi je bila pri kraju. Uopšte se nisam pripremio. Mislio sam da dođem sledeći put sa kamerom, ali kada sam silazio pomislio sam: „Ne, ovde se više nećeš vratiti“.
Izašavši na svetlost dana posle neplanirane avanture, doterivanja boje i osvetljenja odmah je „okačio“ fotografiju na Fejsbuk.
- Dok sam došao kući doživela je nezapamćeni broj „lajkova“ i „šerova“. Bilo mi je drago zbog toga, ali sam u isto vreme pomislio da nijedna fotografija koju sam napravio foto-aparatom nije doživela toliki uspeh. Mnogi su mi se javljali i pitali me zašto je nisam označio. Ja se sigurno neću leba najesti zbog jedne fotografije. Bilo bi mi draže da se ljudi zapitaju odakle je to fotografisano i da, možda, obrate pažnju na Dom vojske. Naslušao sam se priča ljudi kojima su se oči caklile dok su pričali o boljim vremenima. Slušam koliko im je žao. Srce ih boli zbog toga šta se tu nekad dešavalo i zbivalo, a šta sad. Meni je svejedno. Ja znam tu zgradu ovakvu kakva je sad. Ne znam je iz nekih boljih dana i to je veoma tužno – zaključuje Slobodan.
Na tragu lepote pronašli smo prikriveni užas. Užas u čijem je centru odumiranje i truljenje jednog od simbola ovog grada.
O. Gavrilović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa