24. avgust 2017.24. avg 2017.
JEDNA NEOBIČNA, TEŠKA PRIČA
SRBOLjUBA SRBE TUFEGDžIĆA

PUT NAMETNU, ALI SREĆU BIRAMO SAMI

Poput zrna prašine često nas vetrovi života nose na različite strane, osećaju našu nemoć ganjaju nas putevima za koje, kada se na njima nađemo, nismo sigurni da li su naši ili su nam nepravdom nametnuti. Srboljuba Srbu Tufegdžića umesto povetarca gonile su bure od prvih dana života. Ipak umesto mržnje logične za grozna vremena, obasjala ga je svetlost izuzetka. Postao je deo altruističke priče u godinama stradanja
Najbolje priče ume da napiše život, neke događaje koje najveći genijalci pisane reči nisu kadri osmisliti, realnost naslika šokantno precizno. Taj neopisivi dramaturg ne haje za godine, već sklapa čin po čin onako kako nalažu pravila čudesnog. U ovoj priči, skici jednog života, protagonista je bio dečak, u stvari malo starija beba, trogodišnji Srba Tufegdžić. Nesvestan svega odigrao je maestralnu glavnu ulogu. Pouku je tražio u prepričavanjima drugih, noseći blagi žal zbog svega i svih, ali istovremeno osećajući bit ljubavi jače od mržnje, prokletog rata i igrarija surovih moćnika.
STUPANjE NA POZORNICU ZLA
Početkom 40-ih godina na ovim prostorima plač i jauk češće su parali vazduh od vetra, a umesto jezika komunicirala je municija. Takvi to behu dani da nijedna radost nije mogla biti ništa više od trenutka u konstantnoj patnji. Vojislav Tufegdžić kapetan Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVO) dobio je zadatak da iz svoje Mačve krene put Bosne kako bi branio stanovništvo od napada ustaša. Kraljevina pod okupacijom nacističkog zla nije mogla biti sigurno okruženje za njegovu suprugu Dragoslavu Canu. U već poodmakloj trudnoći, zajedno su krenuli ka šumama i planinama danas susedne zemlje. Na tom putu, negde u blizini Ljubovije, došao je trenutak da se čuje plač koji mami osmeh. Prvi vazduh udahnuo je Srboljub Srba Tufegdžić, prve ratne 1941. godine.
- To je selo Savkovići kod Ljubovije, baš nedavno sam išao da pogledam kuću gde sam rođen. Bio je to prvi dan putešestvija kroz Srbiju i Bosnu. Tri godine smo se zajedno kretali, podnosili, delili zlo i tek po neko dobro, nije ga bilo mnogo. Majka me je negovala, trudila se da ne osetim zlo koje me okruživalo – počinje priču čika Srba.
Možda greh čovečanstva dostigne vrhunac i ratni vihor bude nebeska kazna, a možda surova sudbina na pijedestal odlučivanja postavi pogrešne kreature. Sve ljude prekrije tama rata, zlo se širi ne ostavljajući nijedan kamenčić životnog mozaika nedirnut. Ubijanje kao da ne beše dovoljno, do Balkanskih gudura dojahala je apokaliptična bolest noseći koplje tifusa.
- Ne znam da li je u pitanju bio trbušni ili pegavi tifus, nije ni važno. Moja majka kao gotovo svršen student medicine brinula je o vojnicima. Nažalost ta pošast nije zaobišla nju i mene. Jedini lek bio je penicilin, a u vremenima nestašice svega, njega nije bilo ni približno dovoljno. Imala je dve doze i znala je da, ukoliko i meni i sebi da po jednu, možemo preživeti, no nema garancije, dok bi dve doze meni bile siguran spas. Naravno da je srce majke izabralo drugu opciju. Njoj je bilo neophodno da preživi noć, ali bolest je bila jača.
Šta je još jedna žrtva u ratu, šta je još jedna bol? Surovi vihor bezumlja vukao je i dalje. Već nekoliko dana kasnije došlo je vreme za pokret preko nabujale reke Bosne.
- Očev kurir sve vreme bio je uz mene i majku, a posle te noći dobio je zaduženje da me prenese. S tri godine se nisam mogao ničega sećati, te sve memoare dugujem njemu koji me je posećivao i posle rata. Nisu mi saopštili da je majka umrla, već su me ubeđivali da će doći, samo malo kasnije – priseća se Srboljub Srba Tufegdžić.
DETE PO IDEOLOGIJI
Kako je otac bio na ratnom položaju, a majka Cane više nije bilo, uvek bi neki vojnik imao zadatak da brine o najmlađem članu. Došlo je vreme borbe. Nema komplikovane situacije koja na brdovitom Balkanu ne može dodatno da se iskomplikuje, te je tog dana došlo do okršaja više vojski, teško je i pobrojati strane. Pred najžešće sukobe vojnik, tog trenutka zadužen za Srbu, odsekao je deo prtene torbe, napisao: Srboljub Tufegdžić, od oca Vojislava iz sela Štitar u Mačvi.
- Tu, ajde da kažemo, identifikacionu pločicu stavio mi je oko vrata, prekrio me granjem i rekao mi da se ne mrdam i ne progovaram ma šta da se dešava. Ne znam šta se desilo sa njim, niko ne zna ni koliko sam bio sakriven, no moj jecaj čuli su Partizani. Pročitali su ko sam, znali čiji sam, ali nisu želeli da me ostave.
Nismo birali rat, neki tamo su spajali i razdvajali snage, činili nas saveznicima i dušmanima, ali zar ima opravdanja ne biti čovek uprkos svemu? Nema sile dovoljno jake da u uplakanom detetu, nevinih očiju vidi neprijatelja. Vojnik u ratu je saborac ili protivnik, ali dete je uvek ispit koliko smo zaista ljudi, a koliko samo čovekoliko biološko obličje. Jedna komesarka Narodno oslobodilačkog pokreta (NOP) zadužena je da neguje dete dok ne dođu u blizinu Štitara.
- Bio je to već sam kraj rata na ovim prostorima, ali borbe su bile intenzivne. Zajedno sa tim odredom prolazio sam sve, čak u šali kažem da sam prvoborac bez penzije. Trebalo je mesec dana da oni stignu do sela. Jako sam se vezao za tu ženu i kada smo stigli, ona mi je bila bliža od bake i deke, nisam hteo da se odvajam od nje. Naravno, nije mogla da ostane uz mene, te je tu noć legla sa mnom i sačekala da zaspim, a potom otišla. Ne znam njeno ime i život ceo žalim za tim. Voleo bih da sam mogao još jednom pričati sa njom, zahvaliti joj se, a pitanje da li je ona dočekala kraj rata. Bila je plemenita, požrtvovana za dete koje je tek upoznala, sigurno bi i ona htela mene posetiti u miru – pomalo setno se priseća naš junak.
Majku je izgubio u ratu, “ratovi u miru” odneli su mu oca i tek postajući svestan sveta oko sebe, njegovo okruženje postajalo je praznina bez roditeljske ljubavi. Majčini roditelji, Šapčani, Bairci, ostali bez ćerke i sina koji je rat proveo u zarobljeništvu, pozvali su Srbu da se preseli kod njih, da bude izvor radosti i životne energije njima koji su izgubili sve.
RATOVI U MIRU
- Obe porodice su pretrpele nezapamćene tragedije, ali su se baka i deka trudili da se to što manje oseti. Pamtim da baka u Štitaru nije suzu pustila dok je sahranjivala ostatke sinova, ali je svaki naredni dan odlazila u obližnju šumu i jaukala za “svojim očima”. U Šapcu sam se jako vezao za dedu, mislim da sam ga voleo više nego bilo koga – nastavlja čika Srba.
Porodično ime bilo je ozbiljan teret u detinjstvu i mladalačkim danima obeleženim trčanjem za krpenjačom. Daleko od politike, istorijskih previranja, svetskih igrarija, snovi našeg Srboljuba počivali su na fudbalskim stadionima. Nije snio ispravljanje nepravdi, nije maštao o odgovorima na pitanja ratnih godina, sanjao je jedino da porazi protivničku odbranu, a loptom u mreži primora rivala na kapitulaciju. Ipak, još jednom život je imao drugačije planove.
- Letnje raspuste provodio sam u Beogradu, baš blizu stadiona. Primetili su me kako igram na poljani, te 1955. godine, ljudi iz Crvene Zvezde i pozvali me da treniram u njihovom podmlatku. Trebalo je da nastupim krajem avgusta u utakmici protiv Partizana. Čekao sam taj dan, počesto uveravajući sebe da ne sanjam. Međutim, nekoliko dana pre meča strina je došla i objasnila mi da moramo krenuti kući zbog školske godine. Plakao sam, ne shvatajući da me najgore suze tek očekuju u Šapcu.
Kao najveća avet, čekala ga je, na staroj autobuskoj stanici, vest o smrti deda Živojina. Iako ga život nije od početka mazio, najtežu bol osetio je gledajući posmrtnu povorku u čast voljenog deke.
- Kasnije sam saznao da njegova smrt nije bila prirodna i iznenada, zdrav i jak nije mogao tek tako nestati. Umro je od sepse, pukao mu je čir, a to je prouzrokovao jedan udarac. Verovatno se nikada nisam oporavio od njegove smrti. Nekako sam završio osnovnu školu, Ekonomsku, uvek sećajući se deke. Nepunih deset godina posle njega umrla je i baka i ja sam ostao bukvalno sam sa 23 godine – pojašnjava Tufegdžić.
Ljudi su ga ipak voleli, trudio se da bol čuva u sebi, pokušavajući da bude srećan i traži nešto dobro u mladim godinama. Igrao je u “Radničkom”, trebalo da pređe u “Mačvu”. Sport je bio ta radost.
TEŠKA “ZEMLjA OBEĆANA”
- Znao sam da imam ujaka u Tenesiju, znao sam da su ga roditelji još pre rata zamolili da me prihvati kao svoje dete ako se njima nešto desi. Prezime me je ovde usporavalo, nailazio sam na mnoge “noge” u trku svog života, shvatio sam da je sudbina “preko bare”. Ipak, trebalo je vremena, morao sam da završim srednju školu, da odslužim vojsku, sredstava za studije nije bilo, te sam se zaposlio, oženio, dobio i dete kada je stiglo garantno pismo.
Hteo je sa porodicom da ode u “obećanu zemlju”, no senka na plućima supruge onemogućila je nju i dete da putuju. Otputovao je kako bi pripremio sve za dolazak najbližih. Čekao ga je ujak Dragan, nekadašnji potporučnik vojske Kraljevine Jugoslavije. Rat je dočekao u Kninu, a posle zarobljavanja prebačen je u Austriju. Tu je upoznao ženu Gertrudu i više se nije vraćao kući, već su zajedno otišli u Ameriku 1955.
- Još njegova majka je o njemu pričala sa dozom rezerve nagoveštavajući da je reč o teškom čoveku. Prodao sam staru kuću na Bairu, poneo novac za ujaka, otprilike 3.000 dolara. Čim sam došao, odmah me je zaposlio, a od 200 dolara mesečne plate, uzimao mi je 110 za troškove. Video sam da mu ne prija što sam tamo, imao sam 24 godine, a on se ponašao kao prema detetu, ograničavao mi je sve i prosto se nismo slagali.
Za razliku od majčinog brata, kolege na poslu su ga prihvatile neverovatno, od prvog dana. Postali su mu prijatelji, brinuli se o njemu, a znali su Dragana još bolje i neretko ga savetovali da razmisli o preseljaju u svoj stan.
- Na kraju sam preduzeo za taj korak, kada sam video da ne može dalje. Kolega, Mađar poreklom, pomogao mi je da nađem stan. Odlučio sam da se preselim jedne subote. Tajno sam se spakovao u petak, oka nisam sklopio te noći i ujutru sam krenuo, no umesto planiranog pozdrava, ujka koji je sve saznao, sačekao me je uvredljivim rečima i rečenicom: “Idi i ne vraćaj se više nikada”.
- Ne brinite ujače i ovo do sada je bilo previše – poslednje je pred preseljaj što je Srba izgovorio, naizgled odlučno, ali kroz suze. Znao je da će život graditi u SAD, novi početak omogućio mu je poziv ujaka koga je mnogo voleo, a bol što je njihov odnos u stvarnosti bio toliko drugačiji od zamišljenog u snovima momka sa Baira, kidala je Srbinu dušu još dugo.
Uz postojeći posao, zaposlio se i na benzinskoj pumpi da radi samo noćnu smenu. Dva prihoda omogućila su da se skući do kraja, kupi nameštaj i započne samostalni život. Nikada nije izgubio potpuno kontakt sa ujakom, ali nije ga ni vratio na bolji nivo.
- Saznao sam da je pisao mojoj tadašnjoj ženi, pričao loše o meni. Znam da nije bilo svrhe raspravljati preko pisama. Sačekao sam da supruga i ćerka dođu i odmah smo otišli kod ujaka na nekoliko dana. Dao sam joj priliku da ga upozna izbliza. Sama je tražila da se vratimo u naš stan. Uspeo sam potpuno sam da izdržavam porodicu, pomoći nije bilo. Bilo je trenutaka kada je u meni sve vrilo zbog toga, ali sada, sa ove distance ponosan sam što sam uspeo sam, uprkos svemu – zaključuje Srba.
Život ga je kasnije vodio preko Mičigena, Arizone do Floride. Drama započeta te zime 1941. godine imala je nastavak. Taj život kao da je u jednom čoveku video večnu inspiraciju za zaplete, kulminaciju, katarzu. No, kao da su ti događaji s početka ove priče, putešestvija sa dve neprijateljske vojske, gde je u svim užasima bio obasipan brigom, izgradile drugačiju dušu u čoveku. Nije ona ostala imuna na bol, ali je sprečavala da se ta bol životnim igrarijama pretvori u mržnju. Tuge i tragedije ostale su u njoj kao stalno obeležje, ali je Srbu kroz život vodila ljubav i težnja ka dobru. Sudbina mu je namenila težak put, ali i na njemu je bilo finih odmorišta koja su “pešačenja” činila lakšim. Uspeh se može meriti materijalnom dobiti, ali prava vrednost ostaje kada imate mnogo mesta koja osećate svojim domom i prijatelje koji Vam se raduju na bilo kojoj strani sveta.
D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa