19. oktobar 2017.19. okt 2017.
MIRIS DUVANA NA OČEVIM PRSTIMA
MILENA POPOVIĆ DRENOVAC

MIRIS DUVANA NA OČEVIM PRSTIMA

“Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmešan s mrvicama kolača, dotakao nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredno što se zbivalo u meni. Smesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše bezopasni, a njegova kratkoća prividna… I tad mi najednom pred očima iskrsne uspomena. Taj ukus pripada komadiću madeleine koji mi je u Combrayu, u nedelju ujutro, davala tetka Leonie kad bih došao u njenu sobu da je pozdravim… Miris i ukus, premda nežniji, čuvaju u sebi sećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva primetnim kapljicama, nepokolebljivo nose celu golemu zgradu uspomena”. (Marsel Prust, “U potrazi za izgubljenim vremenom”)
Milena Popović Drenovac rođena je u Šapcu 1934. godine, u čuvenoj porodici profesora Žike Popovića. Sugrađani su je zvali Širli Templ, a majka Vuka negovala po savetima doktora Ružičića iz knjige “Vi i Vaše odojče” i kupala u arterskoj vodi. Ipak, otac je bio i ostao centralna figura njenog života.
- Otac mi ceo život nedostaje. Iako sam imala sedam godina kad je poginuo, njegov lik mi je mutan, ali ga pamtim po mirisu duvana na prstima. Ponekad sećanja ostaju svežija u čulima. Kao što glavnom liku u Prustovom romanu kolačić madlen budi uspomenu na tetku, tako se i meni, kad god pored mene prođe neko ko mnogo puši, vrati sećanje na mog oca…
Sećanje. Čudna igra uma. Milena se i danas živo seća lika izvesnog Vujkovića, čuvenog upravnika logora u kojem je, zajedno sa majkom, bratom i sestrama, bila zatvorena. U logoru na Banjici 1941. godine bili su, ne samo jedina srpska, nego i jedina porodica koja je preživela nekim čudom, ili majka Vukinom briljatnom poznavanju nemačkog jezika.
- Draga je imala osamnaest, Lola petnaest, ja sedam, a Miki četiri godine. Bili smo smešteni u takozvanu studentsku sobu i verovatno bismo bili streljani da nije naišla grupa lekara iz međunarodnog Crvenog krsta. Mama se direktno obratila jednom od lekara: “Znate, ja ne znam zašto smo mi ovde. Ako je moj muž radio ono što mu pripisujete, on neka odgovara, a ne nedužna deca i ja”. Oni su bili zaprepašćeni, a Vujković je bio toliko besan da je zalupio vrata kad su izlazili i rekao: “Ova se navila k’o vodenica”. Posle toga su nas pustili. Samo što smo se vratili, mama je ponovo uhapšena. Osam meseci smo se potucali po familiji, od Beograda do Ćuprije, a kad se vratila, porodica je ponovo bila na okupu.
Sećanja na detinjstvo, s obzirom na rat prilično su mučna i ostavila su, kaže, trag na njenom emocionalnom razvoju i poimanju sveta, a kako stari, pojavljuju se kao mora. Ali, mladost u Ženskoj gimnaziji i Muzičkoj školi pamti po lepom.
- U Gimnaziji, koja je bila klasična, po češkom modelu, sa svim ravnopravno zastupljenim predmetima, bila sam odličan đak. Svi smo bili jako angažovani, kolektiv je bio kompaktan, a profesori su nastojali da razviju drugarstvo. Svaka od nas odličnih imala je zadatak da radi sa nekom devojkom, koja je bila slabiji đak. Što se tiče šaputanja i prepisivanja, o tome da ne govorim, to je bilo najnormalnije... Išli smo u razne sekcije, ja sam igrala u folkloru i svirala klavir u orkestru. Svako jutro, pre nastave smo imali gimnastiku. Sećam se igranki u Gimnaziji, a posebno jednog dočeka Nove godine, kad mi je mama dozvolila da ostanem do deset sati. Zamislite doček Nove godine do deset (smeh)...
Ranom udajom za Nikolu Cvetića, u devetnaestoj godini, mladost je naglo završena. U braku je rodila sina Gorana, ali nije zapostavila obrazovanje. Upisala je francuski jezik na Filozofskom fakultetu i završila u roku. Odmah po završetku studija zaposlila se u Supu, ali je “iz cuga dala otkaz i izgubila dobar deo plate” čim joj se ukazala prilika da radi u školi. Njen poziv je bila prosveta i nije htela da pravi kompromis. U OŠ “Pero Popović Aga”, u kojoj je radila devetnaest godina, počela je kao nastavnica francuskog i engleskog jezika, jedno vreme bila pomoćnik, a potom direktor. Bila je veoma otvorena u radu sa mladima, brižna, ali pravična. Zajedno sa najboljom prijateljicom, koja je bila školski psiholog, uvodila je novine u školski rad. Takav je, kaže, bio štimung.
- Volela sam da radim sa decom. Na kraju godine sam pravila anonimne ankete sa učenicima koji su ocenjivali moj rad. Sećam se da mi je najveći kompliment bio: “Oslobodili ste me straha od jezika”. Kao direktor, imala sam jedno sanduče u koje su učenici mogli da ostavljaju svoje primedbe, tako da sam imala ogledalo. Bilo je dosta umesnih, ali i takvih poput: S kim furaš? (smeh) Veoma sam volela taj rad, naročito da posmatram đake u prvoj godini, koji su me na početku zvali tetka direktorka, a pri kraju godine su mi se ljubazno javljali.
Verovatno bi ostala u školi do penzije da joj se, sedamdeset i sedme godine, nije ukazala prilika da, kao savetnik za školstvo Ambasade SFRJ, ode u Pariz.
- To je bio pun pogodak. Maksimalno sam iskoristila boravak, obišla sve centre po Francuskoj, učestvovala u radu radne grupe za interkulturalizam, gde su bili visoki intelektualci iz raznih zemalja, koji su me ravnopravno tretirali. Na opšte čuđenje, prekinula sam mandat, zato što je mama bila jako bolesna.
Iz Pariza se vratila posle nepune tri godine i zaposlila u Saveznom zavodu za međunarodnu naučnu, prosvetno-kulturnu i tehničku saradnju, kao šef odseka za stipendiranje. Kada je ta ustanova ukinuta, devedesete godine, otišla je u prevremenu penziju.
Dovoljan je jedan dan
Otmena i dostojanstvena u osmdesetčetvrtoj godini, sa ljubavlju govori o svom drugom suprugu, Borislavu Drenovcu, lingvisti, neprikosnovenom eruditi posvećenom nauci o jeziku. Neki su ga doživljavali kao osobenjaka, a ona kao blagoslov.
- Tek tada sam osetila pun smisao bračnog života. Bora je bio fenomenalan čovek, jako sličan tati. To su najlepše i najplodnije godine mog života. Pomagala sam mu oko njegovih tekstova, pratila koliko sam mogla, jer on je radio na četrdeset i dva jezika. Živeli smo u svom, intelektualnom svetu, izmeštenom od politike i trivijalnosti, učili jedno od drugog i nadopunjavali se.
Da nikad nije kasno za novi početak, svedoči njihova priča. S obzirom da su se poznavali godinama i povremeno sretali na izložbama, Milenu nije iznenadio njegov poziv da se vide. Znala je da je udovac devet godina i prilično usamljen. Kada je pitao da se uda za njega, nije mogla da veruje: “Boro, ja imam šezdesetdve, a ti sedamdesetdve godine. Šta mi da počinjemo?” Odgovorio joj je: “Ako je lepo, dovoljan je samo jedan dan”. Brak je trajao dvadeset godina, do Borine smrti pre godinu i po dana. Voljenoj supruzi ostavio je kuću na Senjaku, a biblioteku od oko 3.200 knjiga zaveštao Biblioteci “Svetozar Marković”, u kojoj je učio dok je studirao.
- Mogu da kažem da sam sve ovozemaljske zadatke pozavršavala, neke uspešno, neke ne. Opravdala sam mesto u porodici i nemam nikog na savesti. Moji unuci, Vukašin i Tamara, odrasli su i krenuli svojim putem. Mirno čekam odlazak.
Milena Popović Drenovac rođena je u Šapcu, u porodici Žike Popovića kao četvrto dete. Rano detinjstvo obeleženo je ratnim traumama, pogibijom oca, najstarijeg brata i strica, boravkom u zatvoru u Šapcu i na Banjici, potucanjem po familiji od Beograda do Ćuprije, prekidom školovanja i privatnim polaganjem drugog razreda. Po završetku osnovne škole, nastavila je školovanje u Ženskoj gimnaziji. Posle mature, upisala je francuski jezik na Filozofskom fakultetu, koji je završila u roku. Profesionalnu karijeru započela je u Osnovnoj školi “Pero Popović Aga” u Beogradu, gde je predavala francuski i engleski jezik, a potom radila kao pomoćnik i direktor iste škole. Pored redovne nastave, bavila se pedagoškim radom kao mentor studentima francuskog jezika, kao saradnik Instituta za strane jezike i recenzent udžbenika iz francuskog jezika. Radila je kao autor adaptiranih lekcija za radio emisije “Učimo francuski”. Od sedamdeset i sedme do osamdesete, bavila se organizovanjem nastave maternjeg jezika u Frncuskoj, kao savetnik za školstvo Ambasade SFRJ u Parizu. Od osamdesete do devedesete, radila je u Saveznom zavodu za međunarodnu naučnu, prosvetno-kulturnu i tehničku saradnju i Saveznom birou za zapošljavanje, na poslovima međunarodne saradnje u oblasti školovanja i studiranja. U tom periodu, učestvovala u međunarodnim projektima školovanju migranata (Granada, Pariz, Strazbur) i objavljivala članke u publikacijama u zemlji i inostranstvu. Učestvovala je u jugoslovenskom projektu “Moja domovina SFRJ”, kao koautor priručnika za treću knjigu udžbenika.

PORUKA U SNU
Medicina je bila moja ljubav. Kad je trebalo da upišem fakultet, (dvoumila sam se između medicine i francuskog), sanjala sam oca kako izlazi iz Gimnazije u belom mantilu, skida ga i odlazi sa dnevnikom niz ulicu. Poslušala sam ga i krenula njegovim stopama. I nikada ga više nisam sanjala.
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa