28. decembar 2017.28. dec 2017.
MUZIKA JE MOJ ŽIVOT
MUZIČAR MIKICA ANTONIĆ

MUZIKA JE MOJ ŽIVOT

Za novogodišnji broj “Glasa Podrinja” promenili smo ambijent, sa profesorske katedre otišli smo u kafanu, da, u sveopštem šarenilu i prasku boja i zvukova, poželimo jednu dobru i rodnu godinu za sve. Tema je ostala ista – Uspešni Šapčani. Predstavljamo vam iskusnog muzičara i vrcavog šarmera, urednika i producenta PGP RTS-a, Mikicu Antonića.
Mikica je rođen 24. aprila 1956. godine u Šapcu. Sa starijim bratom Slobodanom, odrastao je u Štitaru, gde su im roditelji, Maksim (poznatiji po nadimku Macan) i Jovanka (Joka), radili kao prosvetni radnici. Obojica su osnovnu školu završila sa odličnim uspehom. Zar je moglo drugačije iz prosvetarske kuće? Već tu, u varoši nadomak Šapca, „proradili“ su ujakovi geni (Jokin brat, Bata Glogovac, bio je čuveni šabački boem). U četvrtom razredu, Mikica je osnovao bend „Vlasulje“ i zaljubio se u gitaru.
- Jednom prilikom, otišli smo porodično u Novi Sad da nas „matori“ ponovi. U komisionu u Dunavskoj ulici, ugledao sam gitaru, koja je koštala, sećam se kao danas da je bilo, 48.000 dinara. Moj pokojni ćale je bio laf i kupio mi je, tako da se nismo ponovili, samo je Joka uspela da uzme neki kaputić sebi (smeh). Tada nije bilo pojačala, pa smo na radiju „Tesla“ prespojili neke žice i koristili ga kao pojačalo na igrankama (smeh).
Kada je odlučio da se uključi u Tamburaški orkestar „Bisernica“, otac ga je dve godine svakodnevno vozio na probe u Šabac. Kasnije je bilo lakše, kada se porodica preselila u šabački Kamenjak. Otac je došao na mesto direktora Lazine škole, majka je počela da radi u Jankovoj kao učiteljica, a Mikica je pošao u prvi razred Gimnazije, u kojoj je Boban đakovao. Počeo je da trenira fudbal (kojim se i danas rekreativno bavi) u “Mačvi”, gde mu je trener bio Sava Stefanović, Šapčanima poznatiji kao Sava Vampir. U isto vreme, pored „Bisernice“, počeo je da svira i u KUD „Abrašević“. Jedno vreme je bio razapet između sporta i muzike, sve dok muzika nije pobedila i postala neprikosnovena ljubav njegovog života.
- Od Koke Pavlovića Mečka naučio sam sve što se o muzici moglo naučiti, zbog čega sam mu zahvalan do kraja života. Iako sam bio roker, u „Abraševiću“ sam počeo da sviram narodnu muziku. Išli smo na turneje po Italiji, Francuskoj, Grčkoj... i fenomenalno se družili.
Stigla gitara
Kao gimnazijalac osnovao je bend „Tup Tup“, sa kojim je počeo da peva. Nastupali su na igrankama u šabačkom Domu omladine, a na repertoaru su bili Bitlsi, Stounsi, Crveni koralji, Zdravko Čolić... I danas do detalja pamti kako je, u prvom Gimnazije, iz Amerike poručio gitaru Fender Stratokaster, koja je bila pojam u ono vreme. Šest meseci je čekao da stigne gitara iz Fulertona, a kada je “doputovala”, u dvorištu u Karađorđevoj, gde je živela Jokina familija, “pola Šapca” se okupilo da je vidi.
- Sva se sijala u crvenom koferu u koji je bila spakovana, a ja sam se pravio važan. Mesecima su dolazili da je vide... (smeh)
Kada je, u Novom Sadu upisao Pravni fakultet, po uzoru na brata, sa muzikom se nije rastao. Pridružio se KUD-u „Svetozar Marković“ i SKUD-u „Sonja Marinković“, gde je Boban uveliko svirao harmoniku. Posle nekoliko godina, po povratku u Šabac, napravili su bend Cvaka cvak i svako veče nastupali u Hotelu Sloboda.
- Svako veče je bila fešta, ostajali smo do dva, tri sata ujutru, a posle smo išli u Malu, kod Lile. Bilo je to zlatno vreme ugostiteljstva, živelo se mirnije, a „noćni život na Balkanu bio je ko sred Pariza“... U to vreme, Šabac je imao razvijen osećaj za kafanski život. Cicvarićsko nasleđe. U Mali smo trošili sve što zaradimo. Čim uđeš malo u čašu, odmah je bilo – Šta pije cela kafana? Dve ture i ode cela „gaža“, ali takav je bio dert. Lako se zarađivalo, isto tako trošilo, niko nije razmišljao da će doći neka teža vremena...
Poznanstvo sa kompozitorom Milutinom Popovićem Zaharom, koji je komponovao legendarnu pesmu „Kad je deda lumpovao“ za šabačke Stare zvuke, među kojima je bio i Mikica, odigralo je ključnu ulogu u njegovom životu. Osamdesetih je počela njegova pevačka karijera, snimio je svoju prvu ploču i otputovao za Beograd. Prvi angažman mu je bio u tadašnjoj restoteci „Jezero“, na Adi Ciganliji, gde je svako veče „punio“ salu. Imao je izlet u Australiju, gde je pevao po diskotekama nekoliko meseci, ali je shvatio da mu Beograd „ne gine“. Od tada do danas, prošlo je više od dvadeset godina, snimio je još dve ploče i šest kompakt diskova, komponovao za najpoznatije izvođače narodne i zabavne muzike, postao urednik i producent PGP RTS-a.
- Mnogo sam naučio u kafani, u Mali, na korzou, u Abraševiću, na šabačkoj kaldrmi... Sve me je to „nabildovalo“ nekom širinom. Naučio sam da se ne pravim pametan, ali da imam svoj stav i muzičku ideju. Uvek sam znao kada treba da poručim piće i nisam odbijao – ’ajde matori, nešto odsviraj. Zahvaljujući tome, upoznao sam mnogo ljudi, između ostalih i Stanka Terzića, direktora PGP-a, koji me je pozvao da budem muzički urednik te kuće.
Prvi na Festivalu MESAM
Još jedan detalj bitno je obeležio njegov put. Na poslednjem festivalu MESAM, održanom devedeset druge, Mikica je prvi put nastupao i, iako do tada potpuno anoniman, osvojio prvu nagradu stručnog žirija za kompoziciju pesme Moj Behare.
Kada sam snimio materijal za novu ploču u jednom beogradskom studiju, vratio sam se u Šabac da odahnem. Bilo je nedeljno rano jutro i krenuo sam na spavanje, kada sam, sasvim slučajno, u mojoj sobi ugledao TV Reviju, otvorenu na strani na kojoj je pisalo da se konkurs za MESAM završava u ponedeljak, u podne. Neverovatno. Moja Joka kuva kafu, sprema gibanicu i kaže: „Što ne predaš onu tvoju pesmu Moj Behare za festival, baš je lepa?“ Ja ponovo sednem u kola, vratim se za Beograd i predam demo snimak na vreme.
Posle šest dana, pozvala ga je Rada Trifunović, urednica Radio-Beograda, koja je bila predsednica žirija i rekla mu: „Mikice, samo da Vam kažem da je od 5.000 radova koji su pristigli, Vaša pesma najbolja. Nemojte nikom da kažete, ali što se mene tiče, Vi ste moralni pobednik. Mislio je da se neko čivijaški šali sa njim. Maja Odžaklijevska, koja je iz bubnja „izvlačila“ redosled pevača na Beogradskoj hronici, prvo je izvukla njegovo ime. Otac mu je mangupski rekao: „Šta te briga, bar ćeš uvek moći da kažeš da si bio prvi na MESAM-u“.
- Bio je to moj prvi takmičarski nastup, u sali Sava centra. Imao sam ozbiljnu tremu, jedva sam otpevao prvu strofu i refren. Dva sata su nastupali izvođači, dvadeset petoro njih, svi jaki. Sedeo sam sa Futom, Marinom i društvom u nekom foajeu kada je došla jedna devojka: „Ko je od vas Mikica Antonić?“ Ja joj odgovorim, onako šabački: „Što, je l’ treba da vam poguram auto?“ Ona mi kaže da sam dobio prvu nagradu stručnog žirija i da moram još jednom da otpevam. Drugi put je bilo bolje.
Porodica mi je važna
Mikica je dvadeset tri godine u braku sa Šapčankom Sanjom. Imaju dvoje dece. Ana studira menadžment na Fakultetu lepih umetnosti i ne pokazuje interesovanje za muziku. Nemanja je uspešan student četvrte godine FDU i budući inženjer zvuka. Rastao je na bini, uz oca, čiji je dar nasledio. Uveliko radi aranžmane, komponuje za poznate izvođače i peva.
- Porodični život mi je važan. Odrastao sam u skromnoj prosvetarskoj porodici, nikad nismo živeli na visokoj nozi, ali uvek je bilo dovoljno. Naučili su me da je bitno da nikog ne prevarim, da ne lažem, da budem korektan. Voleo sam noćni život i kafanu, volim i danas ljude, nikad profesiju nisam gledao kroz novac. Nuđeni su mi drugi, kojekakvi poslovi i kombinacije, ali nikada nisam flertovao sa muzikom.
Muzika je bila i ostala njegov život. Sve što voli, ono što ga boli i čega se seća, uključujući stare šabačke ljubavi koje su i danas inspiracija, iskazuje kroz svoje pesme.
SEĆANjA
“Sa setom se rado setim starog šabačkog korzoa na kome smo odrastali, čuvenog šmekera Mikana Cvrke, šabačkih Čivija, kafane Kod Lile u Mali, Zelenog Venca, Točkonje, igranki u Domu omladine, a najdraže mi je vreme provedeno u KUD-u Abrašević, gde smo svako veče, na probama, svirali i pevali i gde su nam ostale nezaboravne uspomene na prve ljubavi i zaljubljivanja do ušiju.
U Gimnaziji sam mnogo učio, ali sam imao sjajne profesore poput Bore Radovića, Aksentija Lekića, Dobrila Aranitovića, Radovana Dimitrića, Nedeljke Knežević i drugih. Iz osnovne pamtim Milutina i Radu Radović, a posebno mi je draga Duška Filipović.
Osamdesetih sam značajno sarađivao sa “Glasom Podrinja”, Veljom Miloševićem, pokojnim Sretanom Ilićem i novinarima Dragišom Penjinom, Tomom Jerotićem, Noletom Boškovićem, Mićom Pantelićem, Draganom Filipovićem i drugima. Učestvovao sam na čuvenom festivalu Raspevana Jesen.
Koliko mi je Šabac važan svedoči činjenica da su mi kumovi Šapčani – Zoran Bingulac, Đorđe Rašić, Brana Kostić, Predrag Vidović i Ana Bekuta.”

NEK’ TI ŽIVOT BUDE PESMA
Moj brat Slobodan Antonić, advokat, svirao je harmoniku u svim mojim orkestrima u Šapcu. On i moja majka Jovanka podržavali su me u želji da se bavim muzikom. Pre desetak godina sanjao sam da mi je majka umrla (a Joka je tada bila živa), probudio sam se u tri ujutru, pozvao brata, on mi je rekao da je sve u redu. Međutim, nisam mogao da zaspim i napravio sam pesmu te noći koja se zove “Nek’ ti život bude pesma.” Nikad nije snimljena, iako su je mnogi tražili.

Mikica Antonić je u svojoj karijeri snimio tri ploče i šest kompakt diskova. Komponovao je za poznate izvođače zabavne i narodne muzike. Svirao je u orkestrima Svetomira Šešića, Bore Višnjičkog, Baneta Đokića, Milutina Popovića Zahara i mnogih drugih.
Devedeset druge godine osvojio je Prvu nagradu na festivalu MESAM za kompoziciju sa pesmom Moj Behare.
Učestvovao je na brojnim koncertima u zemlji i inostranstvu i bezbrojnim humanitarnim koncertima.
U PGP RTS-u uredio je i potpisao brojne ploče, kasete i diskove domaće narodne i zabavne muzike (Riblja Čorba, Bajaga, Ju Grupa, Zdravko Čolić, Brena, Ceca, Miroslav Ilić...)
Komponovao je himne za Metaloplastiku, Mačvu i Medicinar.
Sa sinom Nemanjom, pre nekoliko godina, oformio je tonski studio. Zajedno pišu tekstove, muziku i rade aranžmane.
Želja mu je da sa Dušanom Kovačevićem napiše scenario i muziku za mjuzikl kojim bi ovekovečili tradicionalne kulturno-istorijske vrednosti starog Šapca kroz likove Cicvarića, Sofke, Bore Janića i drugih bardova Malog Pariza.

ANEGDOTA SA ZAHAROM I BRENOM
“Jednom prilikom, pozvao me je Zahar da pravimo demo snimke za Brenu. Ako bi Brena snimila i prodala samo jednu pesmu koju Zahar potpiše, on bi mogao da kupi dva stana u Beogradu. Tada su tiraži bili ogromni. Jednog dana, trebalo je da dođu Brena, Saša Popović i njihov menadžer Raka Đokić da slušaju demo snimke. Sve smo spakovali na jednu kasetu i stavili je u kasetofon, samo je trebalo da pritisnemo play. Dok smo ih čekali, otišli smo na jedan splav u blizini, da popijemo piće, a njegova tadašnja supruga Goca Lazarević, pripremala je večeru. Kad smo se svi okupili, pritisnem ja ono dugme i 20 sekundi ne čuje se ništa, mota se traka. Ja u čudu pokušam ponovo, ali, ništa, samo neki neartikulisani zvuk. Zahar ukapira da je njegov sin Miloš, koji je bio mali, ali dovoljno mator da ukapira šta treba da pokvari, presnimio. Izbrisao je sve što smo radili prethodna četiri meseca, jedno dva miliona maraka u ono vreme. Kada sam video da je vrag odneo šalu, uzmem ja gitaru i otpevam. Oni su se oduševili i uzeli tri pesme. Posle smo otišli u Euridiku da proslavimo i da slušamo Gibu. I danas Zahar živi u stanu koji je kupio od tih demo snimaka.”
M.Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa