28. decembar 2017.28. dec 2017.
ILI NAS VOLE ILI NE RAZUMEJU
“NERVOZNI POŠTAR” ZA “GLAS PODRINjA”

ILI NAS VOLE ILI NE RAZUMEJU

Pre tri decenije su spojili “nespojivo” u muzici, izgradili novi pravac, rušili rekorde popularnosti velike domovine, prestajući da budu bend, postajući fenomen. Fadil Šabović, Dragan Đudelija, Nusret Doličanin ponovo su “Nervozni poštar”, a večni jarani Dragi i Niki pričali su za vaš i naš list, kao jedan, nadopunjujući se
Priča je počela 1985. godine u Sarajevu, a gde bi drugo, nego u gradu gde je svaki ulaz imao po jedan bend.
- Jugoslavija je bila multikulturalna, spajala je pravce, tradicije, melose naroda koji su je činili, a svaki je nosio deo svoje prošlosti oslikane kroz kulturu. Sarajevo je bilo Jugoslavija u malom, mikrosredina gde je skoncentrisano mnogo priča talentovanih ljudi jedinstvenog duha. Uz takve preduslove velike stvari su morale nastajati – priseća se Dragan Đudelija, basista benda.
Čudan je ovaj brdoviti Balkan, danas se podižu zidovi i ograde, a nekada i čvrste granice bile su samo male prepreke za genijalne ideje. Dakako, mislimo na podele u muzici, kulturi, sportu, “zlatna vremena” su zlatna jer drugih razdela nema. Rok i metal sa jedne, narodna – folk muzika sa druge strane, a između nepremostiva nabujala reka omalovažavanja. A zar nije sve nepremostivo, dok se ne sagradi most?
- Nama je to delovao kao prirodni spoj, gitare i pevača folk karakteristika. Svi smo slušali kući i jednu i drugu muziku, te nismo nikada sumnjali da bi neko mogao da se naljuti ili pogrešno protumači naš nastup. Povezali smo idelan par koji je samo izgledao nespojiv, što pokazuje i prijem kod “raje” od prvog trenutka. Odemo na Ilidžu, ostali učesnici festivala nas gledaju kao pomoćnike, a onda nastupimo sa “Šeher Sarajevo” i vidite publiku u transu, peva, skače, skida majice...
Kroz fuziju žanrova ne nastaje prosta smesa, već novi kvalitet koji vapi za nazivom. Senzacija iz Sarajeva smišljala je svoje ime, a drugi su semantički određivali njihov muzički izraz.
- Odlučili smo da pravimo tekstove koji opisuju život, bez simbolike, dvosmislenih reči, skrivenih poruka, pevali smo o životu, te je logično bilo da i ime benda bude u tom stilu. Tražili smo narodsko zanimanje, što smo videli u poštaru, a onda je valjalo da naš “poštar” ima još neku odrednicu. Prva ideja je bila “veseli”, a onda je neko predložio “nervozni”, kao narodski karakter. Danas bi možda to bio veseli ili napeti doktor. Istovremeno smo čuli da sviramo “folk en rol”, mislim da je to kreacija nekog od novinara, ali nam se dopala.
Još nam je Dragan davao opis specifičnosti Sarajeva u devetoj deceniji prošlog veka, kada nam se pridružio Nuki (Nusret Doličanin), pevač koji nije osnovao “Nervozni poštar”, ali ga je svojim izvedbama definisao, stvorivši sa “jaranima” nešto neprevaziđeno.
- Pevao sam po restoranima. Kada promenim objekat, moja publika pređe za mnom u drugi, svaki je bio krcat. Najviše sam voleo Šabana Šaulića. Jedno veče su došli kod mene Fadil (dr Fadil Šabović) i Dragi. Oduševio sam se kada rekoše da su oni bend koji je pevao “Šeher Sarajevo”. Objasne da im nedostaje pevač i pozovu me na probu. Otišao sam isto veče i izgleda im se dopao – veli Nuki.
- Otpevao je tri stiha najviše i znali smo da je to to. Jeste Rule (Rustem Nezirović) pevao na prvom albumu, ali on nikada nije verovao u naše ideje, nije sebe video u muzici “Poštara”, dok nas je Nuki razumeo u dušu i pre upoznavanja – dodaje Đudelija.
Nuki je “ustoličen” pred mikrofon, sledila je turneja, brže nego što se moglo pretpostaviti.
- Sve se dogovorismo uz osmeh, a onda čujem da idemo na turneju za 15 dana. Preda mnom osam pesama. Krenuli smo da se “uigravamo” odmah. Nisam ih sve naučio, priznajem, te sam na prvom nastupu u Visokom imao papir. U jednoj ruci mikrofon, u drugoj papir i ide nekako – kaže nam Nusret.
- Odradio je on to profesionalno do kraja, zvučalo je kao da smo se mesecima spremali – nadopunjuje Dragan.
Već onda su bili bend za kojim “šize” od Vardara do Triglava.
- Pevali smo u Tivoliju (Ljubljana). Ljudi su se skidali, pružali ruke da im se potpišemo. Taman završimo nastup, presvlačimo se, kad u garderobu utrči menadžer, bukvalno viče: “Oblačite se i natrag na binu, publika je poludela. Izlazili smo tri puta na bis.
- Imali smo dobru ponudu da nastupimo u Olovu. Vode nas do bine, a mi sve dublje zalazimo u šumu. Stižemo do nekog sklepanog postolja, jedva svi stajemo. Oko nas drveće, iznad nekako dovedena struja. Rekoše da sviramo. Nema nikoga, mi se zgledamo, ali ajde da krenemo. Pesma po pesma i ljudi dolaze, šuma sve punija, a na kraju nastupa kombi pun para. Ne znam ni danas kako su ljudi došli, kuda, kako su im naplatili ulaz.
Šega, šala, pošalica, drugarstvo, decenijski planovi, sve poput sna, a onda surovo buđenje uz granate. Kraj je svemu, život je postao najbanalnije preživljavanje.
- Taj bol, razočarenje ne mogu “obući” bilo kakve reči. Odlazite sve gledajući ostatke svog dosadašnjeg života, ne vidite, ali osećate plamen koji vuče sve što jeste – odjednom zamišljen govori Dragan.
- Nikome rat ništa dobro doneo nije, samo profiterima. Ko voleo rat, Dabogda mu u kući bio. Ne ponovilo se. Samo da se završi i u glavama ljudi. Dok je sveta, biće i budala i zlikovaca, ali mislim da ih je sve manje – optimista je Nuki.
Srećom, ratni vihor nije odneo drugarstvo među članovima benda, niti je “utišao” pesme. Ljudima je nedostajao „Poštar“, a baš Nusret je to osetio na svojoj koži. Dok on zbori, Dragan ustaje da pogleda novu gitaru našeg domaćina Cana Smiljanića.
- Prilazili su mi ljudi na ulici, kažu “Nuki, ajde napravi nešto novo, što se ne udružite opet?”, slično i po društvenim mrežama. Krenem ja do Fadila u Sarajevo, pa malo kod Dragana u Beograd, dve godine sam ih ubeđivao. Sumnjali su oni, mislili da to neće biti to, govorili mi da krenem sam i izvodim naše pesme, ali ne bi to bilo to. Jedva ih namoli – opet kroz osmeh kaže Nuki, baš dok se Dragan vraća.
- Ne znam šta je rekao, ali da Vam kažem, on je nas poželeo, mi ga volimo 30 godina, bilo nam je žao da ga odbijemo – kroz šalu će Gagi.
Jesu svi četvrt veka stariji, ali je Nuki osećao da će muzika biti kao da je vreme stalo 1992.
- Napravimo povratnički album, a gde god odemo, ja i ne moram da pevam, publika, od dece do naših ispisnika, sve zna. Čak nas je i producentkinja pitala zašto smo snimali bilo šta novo, kada je dovoljno samo da se pojavimo. No, krenuli smo opet i nećemo da živimo samo od stare slave.
- Nas vole ili ne razumeju. Mi smo pravili pauzu, naše pesme nisu. Prošle Nove godine smo nastupali u novogodišnjem programu DM sat. Pored nas sede momci iz benda “Osvajači”, hevi-metal priča. Odjednom prilazi jedan od njih i pita da li smo mi “Nervozni poštar”, a na potvrdan odgovor počne da nas grli, steže ruke, kaže: “Ljudi, uz vas sam odrastao”, gde može biti bolja potvrda da je povratak prava stvar.
Na “slavi” “Nervoznog poštara” pokušali su neuspešno neki bendovi da započnu svoj put.
- Važno da ima muzike, ljubavi prema svirci i neka traje “Vatrogasci”, “Pero Deformero” “Brkovi”... Mislim da smo mi još jedini na “pruzi koju smo gradili”. Niko nije imao taj spoj gitara, rok pratnje narodnog vokala. Uvek je nekome nešto nedostajalo. Mi ne parodiramo druge, već pevamo o životu na svoj način – pojašnjava Dragan.
Možda 2018. navrate i do Šapca.
- Nismo nikada gostovali ovde, ni sam ne znam zašto smo preskakali grad koji je dao reprezente nekoliko žanrova. Sviraćemo sigurno. Čeka nas nekoliko nastupa po Bosni, Srbiji, u pregovorima smo i za turneje po Australiji, baš će nas biti naredne godine – zaključuje Đudelija.
- Neka je svima srećna Nova godina, da je veselja, zdravlja, prijateljstava, da se radujete i šalite, kada smo zajedno na nastupu, “Nervozni poštar” će se potruditi da vas razveseli – poručuje Nuki.

D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa