1. februar 2018.1. feb 2018.
DUŠAMA KOLEGA  KOJE ČEKAJU PRAVDU
NEBOJŠA VUKOVIĆ – AUTOR KNjIGE “NEBESKA REDAKCIJA”

DUŠAMA KOLEGA KOJE ČEKAJU PRAVDU

Srbija sedma u Evropi i 13. u svetu po broju ubijenih novinara u mirnodopskim uslovima i rekorder po broju nerešenih slučajeva zločina nad medijskim radnicima, procentualno 100%. Kolege nas obavezuju hrabrošću i profesionalnošću da ih pamtimo. Ubistva samonametnuti tabu. Profesija degradirana
Ako duše ubijenih lutaju među svetovima dok se ne otkriju i zasluženo kazne počinioci, slobodno možemo reći da su sene medijskih radnika u Srbiji osuđene umesto zločinaca, osuđene da lutaju, decenijama čekajući pravdu, a njihove porodice na bolne uspomene i pitanja bez odgovora Ko i Zašto? Jednom su ubijeni, oteti, drugi put će se dogoditi isto ukoliko se zaborave. Uspomenu je pokušao da sačuva, u novinarskom stilu, pisanom reči, publicista i novinar Nebojša Vuković, autor knjige “Nebeska redakcija”.
Stvaranje dela je trajalo oko dve godine, a pokretački motiv, osim čuvanja uspomena krio se i u neaktivnosti kolega iz UNS i NUNS.
- Kada sam brojao nastradale kolege došao sam u startu do 19, a onda pogledate na sajtu UNS, koji treba da da sve odgovore, vidite 16 imena i po rečenicu, dve o svakom. Oni se bave svetskim temama, organizuju nekakve okrugle stolove. Poznavao sam Dadu Vujasinović, Slavka Ćuruviju, Dukija Ivanovića i nisam hteo da sva uspomena na njih i one koje nisam znao, bude svedena na dve rečenice.
Jedan od nerešenih slučajeva je i nama posebno bolno ubistvo, praktično masakr četvorice kolega na Baniji 9. oktobra 1991.
- Ubistvo Zorana Amidžića, Bore Petrovića, Sretana Ilića i Dejana Milićevića ima najbolju polaznu osnovu za istraživanje. Tri dana posle ubistva, lične stvari Amidžića su donete u jedan list uz objavljivanje najgnusnijih laži o „ubistvu špijuna, neprijatelja“. Spisak juniora Metaloplastike koji je bio u džepu Amidžića proglasili su spiskom “srbočetničkih dobrovoljaca”, ništa im nije bilo sveto!!!
Reč je o listu “Slobodni tjednik”?
- To je bio tabloid, zvanično u privatnom vlasništvu, ali je iza njega stajala država. “Tjednik” je služio u svrhu propagande, širio je mržnju, motivisao stanovništvo za borbu, mnogi novinari su pisali pod pseudonimom. Čak ni autor tog sramnog teksta nije postojao pod tim imenom. U tom listu su radili neki ljudi, a neko je tri dana posle ubistva doneo lične stvari ubijene četvorke, dakle svedoci postoje, jak početni trag je tu i evo 27 godina niko iz udruženja da se raspita, a redakcija lista je u samom centru Zagreba, nije prikrivena.
Nailazili ste i na “prijateljske savete” kada ste tražili dodatne informacije o ovom zločinu, kao i o drugim o kojima pišete?
- Nije bilo pretnji, ali se događalo da priđu ljudi koji nisu šarlatani, već “ozbiljni igrači”, čak i nekadašnji urednik dnevnih novina koji kažu da “pustim to” što se desilo na Baniji, serviraju priču da su ubistvo izvršili “pijani kozaci”, naši rezervisti, da su greškom streljani. Kada znate tog ko vam priča, pitate se zašto vas skreće na pogrešan put. Da li bi “pijani kozaci” odneli stvari u centar Zagreba posle tri dana?????
Tu se nastavlja priča koja vodi ka “zaveri ćutanja”?
- Počnem u razgovoru sa njima da se raspitujem, ali onda tu kreće poznata matrica “imam nekoga ko zna nekoga u državnoj bezbednosti, napravili su grešku, strašan propust onda”, a na dodatni zahtev za informacijama, sledi postavljanje kažiprsta na nos i “pssssst, o tome se ne priča”. Još vlada iracionalni strah, još su mahom ljudi uvereni da su to u pitanju zavere, strane službe i da o tome ne treba pričati, a prošlo je gotovo 30 godina. O svakom ubistvu ima mnogo verzija, ali simptomatično da se baš nijedno ne reši, politički još ne sme da se “čačka”.
Slučajevima ubijenih i nestalih novinara o kojima govorite uključuju logički nepojmljive situacije?
- Iz stana Dade Vujasinović su nestale četiri zelene fascikle u kojima su dokazi “prljavih poslova” i saradnje naših službi bezbednosti sa Armijom BiH tokom rata, među audio zapisima je pronađen magnet koji je razmagnetisao trake, a još je zvanično ona izvršila samoubistvo. Dušan Duda Ivanović je ušao u taksi kod Marakane 1995. godine i nestao, a za Udruženja i policiju on je još u taksiju, evo 23 godine se vozi. Ondašnji Ministar policije Dragan Ljočić je javno rekao, posle ubistva Milana Pantića da su oni došli do saznanja da je on trebalo da bude prestrašen samo, a čovek je ubijen sa tri udarca bejzbol palice u potiljak, sigurno da Ljočić nije samoinicijativno izrekao tako nešto.
Postoji Komisija za istraživanje koja tvrdi da postoje pomaci?
- Pomaci postoje, a napravljeni su kada su mladi inspektori shvatili da kolege nisu stradale zbog objavljenih tekstova, već zbog onih koje su trebali da objave. Ovde se prečesto koristi “politička volja” kao izgovor za zastoje, jednom će se i to, šta god značilo, uspostaviti, pa da vidimo. Rad Komisija ne mogu pozitivno komentarisati. Njima rukovode Veran Matić i Ljilja Smajlović, ne osporavajući njihovu želju i poštenje, to su ljudi koji nemaju vremena da odu na pauzu zbog svih funkcija, ko je njih imenovao nije imao dobru nameru.
Vaše delo istovremeno je pijetet prema žrtvama, ali i omaž kolegama i profesiji koju su predstavljali na pravi način.
- Imao sam čast da poznajem Dadu Vujasinović. Devojka koja se nije ničega plašila, na svako “ne može”, odgovarala je “Ko kaže da ne može?”, nije dozvoljavala sagovorniku da izbegne odgovor, završila je književnost, bila je entuzijasta, zaljubljenik, roditelji su joj živeli u Berlinu, slali su joj deset puta više novca nego što joj je bila plata u “Dugi”, svesna opasnosti, nije se povlačila. Slavko je bio neverovatan vulkan energije. Uređivao je “Tabloid”, list koji je tabloid, a u jednom broju sedam kolumni (Tijanić, Tirnanić, akademici Marković i Milošević, Voja Žanetić...), nema estrade, a pogledajte danas tabloide. Znam kolegu iz ondašnje “Politike ekspres” koga je on pozvao da pređe kod njega sledećim rečima: “Potreban si nam, ali vidim da si umoran. Evo ti plata unapred, uzmi, odmori se negde i onda dođi da radimo”.
Knjigom tvrdite da čuvate sećanje. Preti li zaborav?
- Putujem po Srbiji i samo sam u šabačkom dopisništvu RTS video slike ubijenih kolega, a recimo u “Večernjim novostima” koje su izgubile tri člana, takvih fotografija nema. Kao da je kod nas mišljenje da su svi novinari svesno izabrali rizičan posao, te su, gotovo, sami krivi ako im se nešto desi, a to je zastrašujuće razmišljanje. Zapitam se da li je naša profesija prokleta, jer nejedinstvo, nedostatak digniteta nigde tako nije izražen.
Šta se desilo sa novinarskom profesijom?
- Vizit karta novinara “Novosti” kada sam ja počinjao bila je neverovatno cenjena, a danas su važniji likovi iz rialiti programa. Mnoge profesije su 90-ih devastirane, ali nijedna kao novinarska. Male i neredovne plate dovele su do toga da će novinar pisati reportažu o Seki Aleksić jer mu je ona platila. Aca Lukas napadne letvom fotoreportera, jedan dan se svi zgražavaju, a onda sutradan se dalje piše o njegovom razvodu od Sonje, umesto da bar godinu dana ne bude pomenut nigde. Ne može se zvati novinarom neko kome je profesionalna preokupacija šta su jele estradne zvezde, neka bude plaćeno, neka žive od toga, ali neka se zove drugačije. Potrebno je telo koje izdaje licence ljudima sa dignitetom, obrazovanjem, onima koji žele da rade na sebi.
Ulica sa imenima ubijenih novinara
U Velikoj sali Kulturnog centra, održana je u četvrtak veče promocija knjige „Nebeska redakcija“, autora Nebojše Vukovića. Na promociji su osim autora govorili Tatjana Dimitrić Mihailović urednica šabačkog dopisništva RTS, Dragan Filipović, novinar u penziji i Zoran Brkić, novinar.
Ovom prilikom Tatjana Dimitrić Mihailović obavestila je prisutne o iznošenju zahteva upravi Grada Šapca, danas napisanog u redakciji RTS-a sa molbom da ulica u kojoj se nalazi zgrada „Glas Podrinja“, nosi ime i obeležje o ubijenoj novinarskoj ekipi na Baniji.
-Život podaren za pisanu reč bez krivca i kazne je za nezaborav, ne samo novinarima nego i celom gradu. Nakon 28 godina inicijativa je da bar jedna ulica u ovom gradu dobije ime po našim tragično nastradalim kolegama Amidži, Bori, Sretanu i Dejanu. Upravo da to bude ulica u kojoj je zgrada u kojoj su oni radili, čuvena zgrada „Glasa Podrinja“ - istakla je Tatjana Dimitrić Mihailović.
D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa