8. februar 2018.8. feb 2018.
OD ŽELjE PREKO ODRASTANjA DO REČI
DRAGICA SIMIĆ, ŠKOLSKI PSIHOLOG I PESNIKINjA

OD ŽELjE PREKO ODRASTANjA DO REČI

Inspiraciju ne traži, već čeka da se ona spontano pojavi. Ne želi ništa nametnutno, usiljeno. Teme kojima se bavi su, kako kaže, uobičajene, životne, koje analizira na drugačiji način u odnosu na druge. U njenim pesmama ima dosta metafore, te je to jedan od razloga njihove složenosti. Potrebno ih je sa pažnjom čitati i razumeti
Ima 27 godina i isto toliko napisanih pesama. Poezija, u čijem se pisanju prvi put oprobala pre pet godina, veoma je kompleksna, tvrdi nekolicina onih koji su imali priliku da je pročitaju.
Dragica Simić, školski psiholog u OŠ “Mića Stanojlović” u Koceljevi, oduvek je imala potrebu da se izrazi kroz priču, pesmu, kroz neki umetnički oblik izražavanja. Planirala je da piše priče, ali je shvatila da joj stihovi ipak više odgovaraju.
–Sećam se tog dana. Vraćala sam se sa fakulteta i slušala ljude oko sebe koji su samo kukali. Moji prijatelji, kolege, kukali su kako treba da urade razne stvari. Već je to bio kraj studiranja pa su se svi pitali gde će da rade, šta žele u životu... Uglavnom su teme bile posao, auto, stan, neke materijalne stvari koje jesu važne, ali ne i presudne - priča Dragica koju je upravo ova tema inspirisala da napiše svoju prvu pesmu “Želim”.
Kroz stihove je izrazila sve ono što je bila njena želja, a da pri tom nije pomenula nijednu materijalnu stvar. U njoj su se smenjivale potpuno jednostavne želje, od one da oseti miris nečega, preko čitanja priče, do slušanja omiljene pesme.
Drugarica, koja je imala priliku da pročita ove stihove, ne znajući da je autor upravo Dragica, pomislila je da je pesmu napisao Borhes.
–Bilo mi je veoma drago što je moja prva pesma ostavila dobar utisak. Jedan od mojih uzora svakako je Borhes pa sam to poređenje shvatila kao kompliment. Ipak, imam neki svoj stil koji je nekako određen tom prvom napisanom pesmom - kaže Dragica.
Inspiraciju ne traži, već čeka da se ona spontano pojavi. Ne želi ništa nametnutno, usiljeno. Teme kojima se bavi su, kako kaže, uobičajene, životne, koje analizira na drugačiji način u odnosu na druge. U njenim pesmama ima dosta metafore, te je to jedan od razloga njihove složenosti. Potrebno ih je sa pažnjom čitati i razumeti.
–Moja omiljena pesma je “Odrastanje”. Sasvim slučajno našla sam se na jednoj večeri poezije i kada sam je pročitala prvi put pred više od sto ljudi reakcije prisutnih su bile veoma pozitivne. Osim ove pesme među omiljenima je i prva “Želim” kao i pesma “Reči”- priča Dragica i planira da jednog dana sve svoje stihove složi između korica zbirke, ali čeka da se i to spontano desi, upravo onako kako nastaju i same pesme.
Među retkima koji su imali priliku da pročitaju Dragičine pesme je Slavica Sofranić.
–Drago mi je što je moja drugarica Dragica napokon dala odobrenje nekome da objavi priču o njoj kao i neku od njenih pesama. Sa druge strane, jako sam srećna što sam jedna od retkih koji su imali privilegiju da pročitaju njene pesme. Može se reći da je, čitajući svaku njenu pesmu, preda mnom bio zadatak da između redova pronađem šta je to pesnik hteo da kaže. Pesme su jako teške, ali kada se pronikne u srž, svaka njena teška pesma, bila tužna i sumorna ili ne, ipak me posle analize čini srećnom - smatra Slavica.

Sa tvrdnjom da je reč o veoma kompleksnoj poeziji slaže se i Danijela Janković koja se seća trenutka kada je u školu došla jedna mlada psihološkinja sa svojom sveščicom.
–U tom trenutku nisam mogla ni da slutim šta ta sveščica krije. Drago mi je što sam jedna od privilegovanih kojima je dozvolila da zavire u nju. Sve te pesme su zaista teške. Ne može svako da ih razume, uz dužno poštovanje. Mnoge trebaju da se dožive, a neke, Boga mi služe, i kao dobro terapeutsko sredstvo. Zahvalna sam joj što postoji zajedno sa svojim pesmama i želim prosto da dozvoli i drugima da uživaju u istim i da im možda u nekim trenucima života zaista pomognu - kaže Danijela i dodaje da je jedna od onih pesama koja njoj mnogo znači “Praznina”.
Dragica tvrdi da je spoj školskog psihologa i pesnika dobar te da često kolegama za rođendane piše pesmice, interne i šaljive, kao i da je na poslu mnogo toga inspiriše, posebno deca. Upravo je njima posvetila stihove jedne.
–Osećaj kada deca uzvrate poezijom je divan. Đaci su nekako to osetili. Nikada im nisam rekla da pišem pesme. Možda sam par puta napisala pesmicu o nekom odeljenju i kada mi oni to uzvrate stihovima to je stvarno najlepši mogući osećaj. Budem baš ponosna na njih što su se tako izrazili, a onda i na sebe što sam ih inspirisala - priča Dragica koja čeka temu za neku novu pesmu.
Odrastanje
Trenutak u kom
prestanemo da
gledamo zvezde,
Da ih prstom spajamo
u figure
Dok molimo za
ispunjenje želja
I mislimo kako večeras
ipak možemo
da ih izbrojimo.
Onda kada shvatimo da
ne možemo pobeći od
Sunca
Ma koliko brzo vozili
bicikl
I trčali,
A ipak ga sreli
skrivenog iza brda.
Dođe dan kada
prestanemo da se
smejemo bez razloga,
Radujemo poklonima
koji nisu praktični,
I pravimo ručak
koristeći namirnice
umesto peska.
Nekako odjednom
prestanemo da
verujemo,
Maštamo
i pravimo pejzaž od
plastelina.
Ne primetimo dan kada
nam igra postane
dosadna,
Kreativnost
zanemarljiva,
A vreme neispunjeno.
Postajemo slični
ljudima kojih smo se
plašili,
Dok smo slušali
njihove rasprave
Sklupčani u mraku
tajnog skrovišta
Sa drugom malo
hrabrijim od nas.
Postaju nam važni
semafori,
Vetrovi,
Kožna obuća,
Kritika
I spoljašnja lepota.
Brinemo se samo o
kućnim ljubimcima.
Tražimo svrhu pojavi,
Vremenu,
Predmetu.
Gledamo nazad da
bismo uočili mane,
Dok već mislimo o
budućem vremenu
I čekamo vikend i leto.
Ne crtamo.
Ne pravimo kule koje
se jačim izdahom
mogu srušiti.
Kažu: to je odrastanje.
Onda ne želim.

V. Bošković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa