MAČVANSKI FARMERI U DILEMI POSLE USPEŠNOG
UGOVARANjA IZVOZA MESA
UGOVARANjA IZVOZA MESA
SPORNA CENA I KOLIČINA
Tu su najmanje dva problema: Da li mi možemo dovoljno proizvesti i kakva će biti otkupna cena, kažu u glas stočari. Poručuju da će toviti, ali da se isplati. Krava sve manje
Podsećajući na staru dilemu: Ne valja kad rodi, ne valja kad ne rodi, mačvanski proizvođači hrane, ostali su u dilemi posle uspešnih pregovora i potpisanih ugovora o izvozu mesa.
U ovom kraju preovlađuje sitan posed (tri hektara po domaćinstvu) i shodno tome “rascepkana”, a u mnogo slučajeva i “ugašena” proizvodnja stoke. Nedavni primer, “depresivne” cene mleka primorao je mnoge stočare u ovom kraju da od ove proizvodnje odustanu. Drastično je smanjen broj krava, a slična situacija je i kod proizvodnje svih drugih vrsta mesa, koja iz godine u godinu beleži stalan pad.
Otuda verovatno rezervisanost i sumnja ovdašnjih seljaka da mogu odgovoriti zahtevu za uvećanu proizvodnju i izvoz mesa.
- To nije realno. Dugo je na račun depresivne cene svih poljoprivrednih proizvoda održavan socijalni mir u državi. Sada od tako oslabljene poljoprivrede traže odmah vrhunske rezultate i spremnost za izvoz mesa, istina pod povlašćenim okolnostima, kaže Dragan Drmanović iz Bogatića. On istovremeno postavlja i pitanje: Odakle nam, primera radi, ogroman broj jaganjaca, koliko bi oni kupili. To je jedno, drugo je po kojoj ceni?
Nema sumnje da su udruživanje i veća pomoć države ključni faktor, a od primarnog značaja za proizvođače su cena i brzina naplate.
- Toviću, ali da se isplati, poručuje Branko Maksimović iz Štitara. On je i ranije bio poznat u selu po organizovanoj i obimnoj proizvodnji. Brojna iskušenja koja depresivno utiču na ovdašnje farmere doprinela su smanjenju proizvodnje stoke, koja im je od davnina bila svetinja.
- Kada su radile ovdašnje zadruge i taj sistem bio veoma razvijen ni proizvodnja stoke nije bila mala. Znaju dobro otkupljivači u nekadašnjim zadrugama koliko je samo svinja i goveda prešlo preko njihovih vaga. Zadruge su često bile na usluzi seljacima i kada su samo izrazili želju da tove, priseća se Ljubinko Jevtić, nekadašnji direktor Zemljoradničke zadruge Badovinci.
Ukazujući na ogromne potencijale ovog kraja u gajenju stoke, koje su prezentirali najčešće u slavljeničkim govorima, neki političari, u brazdi ponikli, ostvarili su svoje želje. Najčešće su isticali da samo opština Bogatić (14 sela) može godišnje da proizvede i isporuči oko 200 hiljada tovljenika i 20 hiljada junadi. Približno ovim brojkama kretao se i otkup u 14 zemljoradničkih zadruga opštine Bogatić (kad su radile). Vremenom sve to je napušteno. Zadružna dvorišta i poneki objekat na njima, koji je ostao “nagrizlo” je vreme.
Bez obzira na sve, ovdašnji proizvođači hrane nisu poklekli i uvereni su u dolazak boljih tržišnih uslova u kojima će oni moći da u potpunosti ispolje svoje potencijale.
- Proizvodnja voća i povrća se sve više nameće kao rentabilnija. Trudimo se da odgovorimo na najbolji način tim zahtevima, ali nismo zapostavili ni tov stoke. Time su se bavili moji stari i ja samo nastavljam njihovim stopama. Više reda i bolja organizacija posla, kod proizvodnje mesa su važan zahtev, kaže Nebojša Radovanović iz Bogatića, naglašavajući da su, prvenstveno radi opstanka seljaci prinuđeni da “svaštare”.
- Definitivno, poražavajući uslovi u kojima se odvija naša proizvodnja, primoravaju nas da odustajemo od posla, kažu u glas seljaci ispred jedne otkupne stanice mleka u Bogatiću.
Potvrda njihovih reči su i mnogi prazni obori u čiju izgradnju je svojevremeno uloženo mnogo novca.
Statističari upozoravaju da iz godine u godinu u Srbiji opada proizvodnja svih vrsta mesa. Primera radi, za domaće potrebe, dovoljno je tri miliona tona svinjetine.
U ovom kraju preovlađuje sitan posed (tri hektara po domaćinstvu) i shodno tome “rascepkana”, a u mnogo slučajeva i “ugašena” proizvodnja stoke. Nedavni primer, “depresivne” cene mleka primorao je mnoge stočare u ovom kraju da od ove proizvodnje odustanu. Drastično je smanjen broj krava, a slična situacija je i kod proizvodnje svih drugih vrsta mesa, koja iz godine u godinu beleži stalan pad.
Otuda verovatno rezervisanost i sumnja ovdašnjih seljaka da mogu odgovoriti zahtevu za uvećanu proizvodnju i izvoz mesa.
- To nije realno. Dugo je na račun depresivne cene svih poljoprivrednih proizvoda održavan socijalni mir u državi. Sada od tako oslabljene poljoprivrede traže odmah vrhunske rezultate i spremnost za izvoz mesa, istina pod povlašćenim okolnostima, kaže Dragan Drmanović iz Bogatića. On istovremeno postavlja i pitanje: Odakle nam, primera radi, ogroman broj jaganjaca, koliko bi oni kupili. To je jedno, drugo je po kojoj ceni?
Nema sumnje da su udruživanje i veća pomoć države ključni faktor, a od primarnog značaja za proizvođače su cena i brzina naplate.
- Toviću, ali da se isplati, poručuje Branko Maksimović iz Štitara. On je i ranije bio poznat u selu po organizovanoj i obimnoj proizvodnji. Brojna iskušenja koja depresivno utiču na ovdašnje farmere doprinela su smanjenju proizvodnje stoke, koja im je od davnina bila svetinja.
- Kada su radile ovdašnje zadruge i taj sistem bio veoma razvijen ni proizvodnja stoke nije bila mala. Znaju dobro otkupljivači u nekadašnjim zadrugama koliko je samo svinja i goveda prešlo preko njihovih vaga. Zadruge su često bile na usluzi seljacima i kada su samo izrazili želju da tove, priseća se Ljubinko Jevtić, nekadašnji direktor Zemljoradničke zadruge Badovinci.
Ukazujući na ogromne potencijale ovog kraja u gajenju stoke, koje su prezentirali najčešće u slavljeničkim govorima, neki političari, u brazdi ponikli, ostvarili su svoje želje. Najčešće su isticali da samo opština Bogatić (14 sela) može godišnje da proizvede i isporuči oko 200 hiljada tovljenika i 20 hiljada junadi. Približno ovim brojkama kretao se i otkup u 14 zemljoradničkih zadruga opštine Bogatić (kad su radile). Vremenom sve to je napušteno. Zadružna dvorišta i poneki objekat na njima, koji je ostao “nagrizlo” je vreme.
Bez obzira na sve, ovdašnji proizvođači hrane nisu poklekli i uvereni su u dolazak boljih tržišnih uslova u kojima će oni moći da u potpunosti ispolje svoje potencijale.
- Proizvodnja voća i povrća se sve više nameće kao rentabilnija. Trudimo se da odgovorimo na najbolji način tim zahtevima, ali nismo zapostavili ni tov stoke. Time su se bavili moji stari i ja samo nastavljam njihovim stopama. Više reda i bolja organizacija posla, kod proizvodnje mesa su važan zahtev, kaže Nebojša Radovanović iz Bogatića, naglašavajući da su, prvenstveno radi opstanka seljaci prinuđeni da “svaštare”.
- Definitivno, poražavajući uslovi u kojima se odvija naša proizvodnja, primoravaju nas da odustajemo od posla, kažu u glas seljaci ispred jedne otkupne stanice mleka u Bogatiću.
Potvrda njihovih reči su i mnogi prazni obori u čiju izgradnju je svojevremeno uloženo mnogo novca.
Statističari upozoravaju da iz godine u godinu u Srbiji opada proizvodnja svih vrsta mesa. Primera radi, za domaće potrebe, dovoljno je tri miliona tona svinjetine.
Lj.Đ.
Najnoviji broj
28. mart 2024.