29. mart 2018.29. mar 2018.
Ljudi velikog srca
PRIČA IZ HRANITELjSKE PORODICE

Ljudi velikog srca

Nekada je mnogo veća odgovornost usmerena napuštenoj nego biološkoj deci. Dosta je energije potrebno, ali kada vidite osmeh, osetite zagrljaj, čujete reč “mama”, zaboravite sve borbe, patnje i neprospavane noći
Udruženje Hranitelja Beograd, sa podružnicom Šabac, Valjevo i Loznica osnovano je 2015. godine. Podružnice imaju 60 učlanjenih porodica i stotinak dece, a jedan od glavnih ciljeva Udruženja je promovisanje hraniteljstva, “posla” predodređenog za one strpljive, uporne i ljude velikog srca. Nešto više o tome, ispričaće nam za “Glas Podrinja” Branislava Matić, predsednica Podružnice Šabac, jedan od osnivača Udruženja, koja se za hraniteljstvo odlučila nakon tragedije u porodici.
- Godine 1999. izgubila sam rođenog brata, a godinu dana kasnije, brata od strica. Možete da zamislite kakav je to bio šok za moju porodicu. Kao samohrana majka 2,5-godišnje devojčice, osećala sam da imam previše ljubavi da pružim, a nemam kome. Nažalost, u tom periodu nisam mogla da imam decu, te sam počela da razmišljam o usvajanju. Mnogi ljudi postaju hranitelji iz raznih pobuda, ali svi ostaju to zato što zavole – ističe Branislava koja sada osim ćerke, gaji još jedno biološko i dva deteta na hraniteljstvu.
-Da ljubav na prvi pogled postoji, dokaz je najmlađi “član naše porodice” Sara, sa kojom smo četiri godine. Njena majka je, nažalost, u zatvoru, a otac ju je ostavio. Bio je svestan da ne može da vodi računa o njoj, te je prepustio Centru, što je bilo mnogo bolje rešenje nego da je sa sobom “vuče” na dno. Na obukama, koje kao hranitelji posećujemo, učimo da ne osuđujemo roditelje, niti imamo na to pravo. Ne znamo kakva je muka nekog naterala da se odrekne deteta – objašnjava Branislava.
Kada je dete mlađe, mnogo je lakše prilagoditi ga hraniteljskoj porodici, nego ukoliko je starije. Sa osmogodišnjim Aleksom, Branislava je, kako navodi, imala ogromne teškoće pri adaptaciji.
-Aleksa je kada je došao kod nas imao sedam godina. Bio je prilično emotivno zapušten. I dan-danas kad mu se pruži ljubav, ne ume da je primi. Za njega je prihvatanje novih životnih uslova bilo toliko teško da smo u početku iz nemoći plakali danima. Odustajanje je u toj situaciji bilo najlakše rešenje, ali želela sam da mu pomognem po cenu svega. Biti hranitelj, težak je zadatak. Nekada je mnogo veća odgovornost usmerena napuštenoj nego biološkoj deci. Dosta je energije potrebno, ali kada vidite osmeh, osetite zagrljaj, čujete reč “mama”, zaboravite sve borbe, patnje i neprospavane noći. Da se trud sa Aleksom isplatio, dokaz je nedavna situacija kod psihologa, gde je dečaku, karakterno sličnom Aleksi, rekao - je l’ vidiš kako je Aleksa dobar? Takav ćeš i ti biti. Kada to čujete shvatite koliko se vaš trud isplati – ističe Branislava.
Premeštaj iz jedne u drugu porodicu, na decu ostavlja zabrinjavajući trag. U zavisnosti od godina, reakcije su drugačije. Sva “ta” deca imaju osećaj odbačenosti i neprihvatanja, pa je problem kada se za nekog vežu, jer se brinu da će ponovo biti napušteni.
-Sara me je kada je došla kod nas zvala “teta”. Ubrzo joj je “paralo” uši to što me biološka deca zovu mama, te je uz njih počela i ona. Govorim joj da je nisam rodila nego je gajim i volim, što joj je čudno jer nije videla svoju majku. Za nju je ona imaginarni lik. Kada je napunila 4 godine, u Centru su mi rekli da treba o tome da pričam sa njom. Prvi put kad sam joj rekla, plakala je i problemi u vidu revolta su nam se vratili. U Centru su smatrali da je dovoljno velika za razumevanje tako nečeg. Mislim da su pogrešili. I dan-danas, kada treba negde da odem, uvek me pita da li ću se vratiti po nju – navodi Branislava.
Neretko se dešava i da roditelji usled mnoštva problema odluče da pošalju dete u hraniteljsku porodicu, a kada se stabilizuju vrate se po njega. Kao i deca, i hranitelji se emotivno vežu za njih te im njihov odlazak teško pada.
-Par puta su nam u Centru rekli da ne treba mnogo da volimo decu, niti da se previše za njih vezujemo. Kako neko može da dozira ljubav? Ili možeš da je daš ili ne. Deci koja su napuštena nastojimo da sve propušteno nadoknadimo kroz ljubav. Podstičemo ih da se osećaju voljeno i prihvaćeno. Dok to ne oseti, dete ima problem neprilagođavanja i nesocijalizacije. Nas četvoro funkcionišemo tako da niko ko ne zna ne bi pomislio da su Sara i Aleksa na hraniteljstvu. Aleksa će se, kada bude vreme za to, verovatno vratiti u svoju porodicu, a Saru želim da usvojim. Naravno da bih volela da se vrati svojim roditeljima, ali kada bi oni bili u stanju da joj pruže makar deo onoga što smo joj mi pružili – objašnjava Branislava i dodaje da su i ostali članovi porodice istog stava.
-Đorđe, moj biološki sin, saznavši da postoji mogućnost da nas Sara jednog dana napusti, počeo je da plače i rekao - ako ona izađe idem i ja. Prilično su vezani jedno za drugo. Aleksa mu nije toliko zanimljiv jer je od njega stariji, ali se na delu vidi koliko se vole. Desila se situacija u školi gde je Aleksu neko zavitlavao, a Đole pritrčao u pomoć izgovorivši “još jednom ga pipni, gotov si “. To je dovoljan pokazatelj da funkcionišu kao prava porodica – ističe Branislava.
Svako dete koje je izdvojeno iz porodice je ili zlostavljeno ili zanemareno, i sa sobom nosi velike terete. Edukacija hranitelja je iz tih razloga od velike važnosti. Branislava, kako bi lakše razumela dečje postupke i rane, posećuje razne seminare, organizuje radionice za decu i pronalazi psihologe.
-Edukacije su bitne jer su ta deca zaista problematična. Nekada su kao tempirane bombe. Kada ga prvi put vidite, ne znate sa čime se sve susretalo i šta je doživelo. Roditeljima se dešava da biološka deca kojoj su sve pružili, urade nešto zbog čega se zapitaju zašto je to uradilo. Zamislite onda koliko je teško “dešifrovati” ponašanje deteta od 7 godina koje je do tada bilo u neadekvatnoj porodici. To su veliki izazovi. Dešavalo se da deca od 9 i 10 godina ne znaju da drže viljušku i olovku kao ni za šta služe njc i sapun. Da ne pričam šta su sve u stanju iz revolta da urade. Zbog velikih problema sa kojima se suočavamo potrebno nam je više stručnjaka i psihologa za čije usluge nemamo dovoljno finansijskih sredstava– ističe Branislava i dodaje da im je osim osoblja potreban i prostor.
- Trenutno koristim prostorije koje sam dobila od Mesne zajednice Jevremovac. Treću godinu zaredom pišem projekat gradu kako bi nam ih obezbedio ali uzalud. U Šapcu, kako kažu, nemaju prostorije koje bi mogli da izdvoje za nas. Jedna od retkih osoba koja nam kad god i koliko god može, pruža pomoć je Božidar Katić. Bez njega ne bismo mogli razne aktivnosti da sprovedemo u delo – ističe Branislava.
Retko koje dete se iz hraniteljske porodice vrati kod bioloških roditelja. Ako ne ostanu u hraniteljskim porodicama, završe na ulici, a Centar za porodični smeštaj i Udruženje hranitelja pokušavaju da im nađu posao.
-Deca dok su na hraniteljstvu su zaštićena, ali šta posle? Država za njihovo izdržavanje plaća do 18. godine, a ako se redovno školuju do 26. Niko ne razmišlja o tome šta će sa njima biti nakon toga. Kada smo potpisali povelju sa nevladinom organizacijom Asocijacijom “Duga”, ideja mi je bila da napišemo projekat za evropske fondove, kako bismo dobili novac za njihov smeštaj. To nam je prioritet. Aleksandar Prica, predsednik nevladine organizacije Asocijacija “Duga”, prepoznao je moju borbu i nadam se da ćemo zajedno uspeti u tome – ističe Branislava.
Problemi i nerazumevanja
Osim manjka prostorija i psihologa, prisutni su i stigma i diskriminacija. Hranitelji se susreću sa raznim neprijatnostima u društvu.
-Kad god dete na hraniteljstvu ima problem u vrtiću, iako možda biološke prirode, odmah će Vam reći – Vi ovo radite samo zbog novca. Za dvoje dece koje gajim imam 18.000 platu. Da li mislite da je to za dvadesetčetvoročasovnu borbu dovoljno? Kad kažem “borba” mislim to bukvalno. Ono što je bitno takođe, a što ljudi brkaju, je da mi nismo ti koji oduzimaju decu, niti odlučujemo koje će dete izaći iz porodice i ko će kod nas biti smešten. To odlučuje Centar za socijalni rad i Centar za porodični smeštaj. Takođe, postoje razne predrasude da deca na hraniteljstvu nemaju dobre uslove za život. Jednom prilikom mi je profesorka u umetničkoj školi rekla – U našu školu ide dete koje je na hraniteljstvu. Znate li kako je čist, uredan i pun samopouzdanja? Ja sam joj rekla – a zašto Vi mislite da dete na hraniteljstvu ne treba da bude takvo? Onda je shvatila šta je uradila, te se izvinila – objašnjava Branislava.
K. Jekić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa