5. april 2018.5. apr 2018.
SELO NEKAD I SAD

Nanine vunene čarape

Zima nas je nadamo se i pored pomoći Baba Marte napustila. Od Božića i brojnih praznika ostala su sećanja i narodski drage milošte. Među onima koje ostaju da toplinom i neprolaznom mekotom izdvajaju se prepoznatljive nanine čarape od stare vune, iako i sada ima nekoliko ovaca. Onih belih koje vunom livade miluju i prerastaju u prava umetnička dela. Čarape svih veličina i boja, da te milina opije rečenom toplinom.
Baš kao nekada nana Peladija, koja je uz lampu i od plamičaka ispucale plotne starog šporeta plela do u zoru, kada se babo vraćao iz meljave ili iz opojnih noći u dalekoj varoši. Plela i osluškivala da se fijaker čuje na vreme i kapija otvori, jer babo je umeo odneti na rukunicama. Odnegovani vranci su bili sila retko viđena i u udaljenim vašarskim ogledanjima.
Plela za dečicu i sinovce, mladice i četiri brata ko četiri dželata, kako je umela reći. Bilo tu onih belih, crnih i iz vunovlačare donetih duginih boja sa omiljenom crvenom, za sreću kojoj se tokom rada molila za sve koji ponizno Gospoda ljube.
Behu to vremena i topline i težine. Stari zborili, ali čarape se poklanjale i dragim gostima momcima i devojkama i tako redom. U starom kredencu mamili uzdahe snaša kad ih slučajno vide. Sada je neko drugo vreme kada bake imaju i male penzije i brojne obaveze. Uz sve i nekog ko se morao izdržavati tek za čarape, istina od vunice, mesta nema.
I vunovlačare se proredile da se prosto ne da poverovati i kada se nađu. A u selima starice su i mlade i istinski blizu veka druženja sa stadom od malih nogu. Tada se počele i kradom plesti da majke iznenade, a i bolje se udavalo, ako se više kućevnih poslova zna. Ostala je priča u pobrđima podno Cera da se udala lepota devojka sa povećim mirazom, ali ni konac u iglu da utakne. U komšiluku pristigla mlada iz sirotinjske kuće koja je što vidi očima u ram stvarnosti pretakala za tren. I tako iz leta u leto, prvi se oronuli, a sirota procvetala u već zavidan imetak. Oko velikog praznika uradila već sredovečna žena čarape bele i duge bolesnoj ćeri kulaka. Pomolila se da ih u zdravlju nosi i da svoju mladost pretoči u brojnu porodicu. Posle par nedelja pronesoše glas da je prohodala i o prvoj vodici potom verena. Kasnije rekoše da ima sedam sinova i ćeri. Kulak vreću zlata darovao ženi vrednih ruku.
Ko će ko Bog, zborili seljani predanju u lep glas da se i potomci radu nauče i u veličinu istinske vere ojačani svoju odanost pokorno prinesu.
Nanine vunene bele čarape.
Sada se, istini za volju, mogu pronaći i na tezgama sa reklamom nekih dalekih planina i izvornih ovaca kojima su se stari ponosili. Ima i lažnih koje ne greju ko stare koje su nana i babo nosili i leti. Kao da ih, veli starica uz reku, sad gleda oslonjene o štap i pogleda uprtog daleko. Daleko ko nit sa preslice koja se u tople čarape pretakala, ali i šalove i džempere i ko zna šta već. Vrednosti neprolazne, ali i kao svedočanstvo da se selo nekada i sad u mnogo čemu poklapaju. Istina starica je sve više, a ruke onemoćale. Tek poneka mlađa kupuje što joj zatreba, a za ovcama ko još da juri. Tek bilo kako bilo u starom kredencu u polusređenom vajatu o Vaskrsu pronađoše u nekadašnjem papiru čarape ko zna kome namenjene. I dadoše ih prvom ko naiđe. Siromahu koji je skupljao starine da decu prehrani. Pogledavši poljubio, tvrde zamotuljak, a neko reče da je zračak sunca promolio svoje lice iza oblaka i ugrejao vrednog siromaha. Otišlo veštim rukama rađeno u prave ruke. Da svedoči da milošte idu da se ne zaboravi već kako zaboravljamo već da istraje na putu koji je vazda spasenju vodio.
Tako selo zbori, a potočić podno brega samo romori snevajući stado kojeg više nema. Naninih vunenih čarapa, tek tu i tamo.

Sreten Kosanić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa