10. maj 2018.10. maj 2018.
Dečak iz Benske bare svetski stručnjak iz parodontologije
Mr sci. dr Nikola VasiliĆ, specijalista parodontologije i implantologije UCLA u Oklahomi, SAD

Dečak iz Benske bare svetski stručnjak iz parodontologije

Posao kao konstantan izazov, ali i zabava. Snaga u porodici. Putovanja i kuvanje kao velika strast
Beli mantil mr sci. dr Nikoli Vasiliću kao da je bio predodređen. Majka farmaceut, otac lekar, porodica i uzak krug prijatelja, većim delom vezani za medicinu. Dečački snovi o uspešnoj karijeri fudbalera ili rukometaša dugo su živeli u njemu, ali odlučujuć korak u formiranju današnjeg vrhunskog stručnjaka u oblasti parodontologije i implantologije učinjen je prilikom upisa na Stomatološki fakultet u Beogradu. Tu je, kako kaže, imao veliku naklonost sreće, jer je među profesorima koji su nesebično delili znanje stekao dobre prijatelje.
Kasnija staza profesionalnog razvoja, preko Beča vodi u Ameriku, koja ga je u potpunosti pripremila za današnji tempo života: raspored prepun obaveza kliničkog eksperta svetskog lidera u proizvodnji zubnih implantata “Nobel Biocare” u Cirihu i beogradske stomatološke ordinacije “AdenT”, gde obavlja privatnu praksu. U tom konstantnom delovanju na nekoliko frontova, tvrdi da ne bi uspeo bez neizmerne podrške supruge Sanje i ljubavi njihovih bliznakinja Ane i Marije.
Kuvanje mu je dugogodišnja strast, a putovanja nešto u čemu cela porodica uživa. U rodni Šabac retko navraća, ali se često seti drugara iz detinjstva, učiteljice Milice i jedne lipe koju je kao dečak zasadio ispred zgrade u nekadašnjoj “Ujkinoj” ulici.
Vreme dečačkih snova na šabačkim ulicama
Nikola Vasilić je rođen u Šapcu početkom sedamdesetih godina. Bilo je to neko drugo vreme, drugačiji grad. Malo mesto u kojem su živeli veliki ljudi, deca sa očima sanjara.
Miris letnjih noći i sjaj zvezdanog neba nad Benskom barom ulivali su nadu u neku sjajnu budućnost. Dečaci su zahvaljujući tadašnjoj ekipi “Metaloplastike” maštali o karijerama uspešnih rukometaša, mada ni tradicionalna popularnost fudbala nije jenjavala. Bilo je među njima i astronauta i muzičara, međutim, uprkos evidentnim individualnim razlikama malu ekipu iz Bare vezivao je snažan duh zajedništva.
-Sećam se da smo sasvim slobodno išli na Dudaru da igramo fudbal, iza Doma sindikata da igramo basket, da smo se po kraju igrali lopova i žandara rasterećeni od razmišljanja da će se nešto loše desiti. Bilo je to krajnje bezbrižno detinjstvo, vreme kada smo ležali na travi i gledali zvezde maštajući šta ćemo biti kad porastemo. Iako sam bio okružen lekarima tad sam želeo da budem uspešan sportista i zaigram na velikoj sceni. Svaki klinac je tada igrao fudbal. Sa druge strane, zahvaljujući ocu, koji je bio jako vezan za FK “Mačva” odrastao sam na stadionu. Tata je jedno vreme bio lekar ovog fudbalskog kluba, i nekad je igrao levo krilo, pa su mi tamo širili i dres sa brojem 11 koji je nosio. No, bez obzira na sve to, u fudbalu nisam bio ne znam kako dobar. To su bili samo snovi, dok je sport kojim sam se aktivno bavio postao rukomet. Tada je bila aktuelna “Metaloplastika”, a Mile, Vuja, Vuk i ostatak ekipe svetske zvezde. Moj otac je radio povremeno kao doktor u ovom klubu, pa sam se tako za ovaj sport vezao - seća se Vasilić, koga za te dečje sportske dane sada veže veliko prijateljstvo sa današnjim trenerom omladinskog tima FK “Mačva” Dejanom Sarićem.
-Živeli smo u istoj zgradi. Mi smo bili na drugom spratu, on na trećem. Bili smo nerazdvojni. Po principu loptu pod mišku pa ispred zgrade, i ceo dan tako - priča Nikola Vasilić, i dodaje:
-Uspomene na to vreme su mi nešto najdraže iz detinjstva. Često smo izlazili u duge šetnje sa roditeljima. Po lepom vremenu otac i ja smo imali običaj da se u povratku trkamo do kuće. Dugo mi je trebalo da postanem brži. Posebno mi je bilo lepo kad padne sneg. Saobraćaj nije bio tako gust kao danas, pa se on dugo zadržavao na ulicama. Tada izvučemo sanke, ja sednem, tata vuče i obiđemo ceo grad.
Učiteljica Milica
i buntovnik bez razloga
Završio je OŠ “Janko Veselinović”, nakon čega školovanje nastavlja u Šabačkoj gimnaziji, iz koje se po okončanju prve godine seli u Beograd u Četrnaestu beogradsku gimnaziju. No, i nakon preseljenja ostaje jako vezan za rodni grad i tada mu se često vraća.
Perioda provedenog u osnovnoj školi, kaže da se ne seti često, ali zato učiteljicu Milicu i njen odnos prema đacima pamti kao da je “juče bilo”.
-Moja učiteljica Milica Mica Vuković je bila jedna fantastična žena. Učiteljica starog kova koja je u svakom trenutku znala kako da se ponaša prema nama. Umela je da odmeri odnos strogosti i popustljivosti, i od nas napravila decu koja su kasnije znala da uče - objašnjava Vasilić.
U Šapcu je završio i Muzičku školu, i sada odlično svira klavir, a te rane školske dane obeležilo je i pevanje u dečjem horu.
Godinu dana provedenih u Šabačkoj gimnaziji obeležilo je kako kaže, “buntovništvo bez razloga”. Često je završavao na razgovoru u direktorskoj kancelariji, a najdraži od “nestašluka” mu je ostao onaj vezan za donošenje odluke o uvođenju uniformi u škole.
-U to vreme su uveli uniforme, međutim nigde nije pisalo da li treba da dođemo u ženskoj ili muškoj, pa sam se ja opredelio da odem u ženskoj u školu. Naravno da sam pozvan na razgovor kod direktora, i naravno da sam se argumentovano branio da nigde ne piše u kakvoj uniformi da dođemo - seća se Nikola kojem odlazak iz Šabačke gimnazije nije lako pao, iako je u novoj školi u Beogradu vrlo brzo sklopio prijateljstva koja i danas traju.
-Mnogo puta sam se u životu selio, ali gde god da sam odlazio nisam imao veliki problem prilagođavanja. Tako je bilo i kada sam tada iz Šapca stigao u Beograd. Imao sam sreće da upoznam momke sa kojima je posle par dana izgledalo kao da se znamo deset godina. Preselili smo se u deo grada koji je dosta podsećao na Šabac. Došli smo na Vračar, gde su me Miškec i Benko, odnosno Milorad Mišković i Dejan Pavlović momentalno prihvatili. Njihovi roditelji su odmah pozvali telefonom moje, da se upoznaju da bi znali s kim se to njihova deca druže. To je bilo jako lepo, i tako se čovek lako integriše. Sa druge strane Četrnaesta beogradska gimnazija je bila mesto gde si mogao dosta toga da naučiš, ali je atmosfera bila opuštenija, pa smo mogli da pravimo razne gafove pune duha - seća se Vasilić i kaže da je nostalgiju za Šapcem tada rešavao čestim odlascima sa beogradskim društvom u popularne šabačke kafiće.
Otvaranje
profesionalnih vrata
Nije uobičajeno da deca iz Četrnaeste beogradske gimnazije, gde su glavni predmeti fizika i matematika, upišu Stomatologiju ili Medicinu. Međutim, na životni poziv Nikole Vasilića presudan uticaj izvršile su okolnosti u kojima je rastao. Česte posete Urgentnom centru gde mu je otac bio zamenik direktora, i profesionalno opredeljenje najužeg kruga porodice i prijatelja imale su presudnu ulogu.
-Od kad znam za sebe „visio“ sam po bolnicama. Stalno sam svraćao kod tate. U Beogradu mi je bilo posebno zanimljivo jer su se kod njega uvek “motali” neki zanimljivi ljudi iz sporta, ali presudnu ulogu u odluci da upišem Stomatološki fakultet odigrao je moj teča. Suprug mamine sestre koji je bio stomatolog u Švajcarskoj i tamo imao komforan život. Bio sam jako vezan za njega. Kao dečaku mi je imponovao, a kasnije kada sam malo porastao u razgovoru smo se baš zbližili, tako da je pala odluka na stomatologiju. Kasnije je bilo kolebanja, u drugoj ili trećoj godini kada sam se zaljubio u hirurgiju i hteo da pređem na Medicinu, ali sam imao tu sreću da naiđem na profesora Voju Lekovića, koji je jedini stomatolog član SANU, i koji mi je bio fantastičan mentor i otvorio mi sva vrata koja čovek može da zamisli na profesionalnom putu. On me uveo u oblast stomatologije koja podrazumeva i hirurgiju, i to je bio definitivno kraj mojim kolebanjima - kaže Nikola.
Zahvaljujući profesoru Lekoviću, koji je bio profesor na univerzitetu Kalifornija Los Anđeles (UCLA), Vasilić je imao priliku da učestvuje u brojnim istraživanjima, stiče znanja od tadašnjih vrhunskih stručnjaka, a kasnije školovanje nastavi u Americi i postane prvi stomatolog iz Srbije koji je specijalizirao u SAD.
-Poslednje godine na fakultetu, kada me profesor Leković priključio njegovom timu sa katedre za parodontologiju, bile su od izuzetnog značaja za moj profesionalni razvoj. Profesor i ja smo se u to vreme zbližili, pa sam počeo da obavljam sa njim i kliničku praksu. Ja sam mu asistirao, a često smo odlazili i na razne seminare i kongrese. U Ameriku smo otišli 1998. godine, prvo u Boston, zatim u Njujork, i tada sam shvatio da ja hoću da dođem u Ameriku na neko dodatno obrazovanje. Naime, Amerikanci su manje dobri kada je reč o osnovnom obrazovanju, ali kada treba negde da se fokusiraju, tu su fantastični - objašnjava Vasilić, koji je pre odlaska u Ameriku, a po okončanju redovnih studija Stomatologije u Beogradu, imao priliku da profesionalnu praksu stiče u Beču.
-To je bio sjajan period. Osam meseci sam proveo sa kolegom dr Majklom Vajnlenderom, radeći u klinici u centru Beča. Rad sa takvim stručnjakom u opuštenoj atmosferi, više se može smatrati uživanjem nego poslom - objašnjava Nikola, koji za sebe kaže da je tokom karijere imao tu sreću da se sa svojim učiteljima druži privatno, te da sa njima postaje dobar prijatelj, što je sam posao pretvaralo u neku vrstu zabave.
Posle Beča došla je Amerika u kojoj je ukupno proveo pet godina. Prvo mesto na kom se našao bio je UCLA. Kao asistent na istraživanjima na Klinici za parodontologiju proveo je godinu i po dana, a onda je došlo vreme za specijalizaciju.
-Za privatne univerzitete gde je školarina oko 70.000 dolara godišnje nisam imao pa sam morao da biram neko mesto koje se ne plaća ili gde dobijam malu platu, a pri tome primaju ljude koji nisu Amerikanci. Dobio sam nekoliko pozitivnih odgovora i odlučio se za Oklahomu, mesto gde sam sreo fantastične ljude i imao priliku da radim sa sjajnim stručnjacima. Osećao sam se da živim u nekoj lepoj sredini kao što je Šabac, gde se ljudi poznaju, svak svakom kaže dobar dan i to stvarno misli tako. Bilo je tu lepo društvo, internacionalno, ali disciplinovan i težak rad. Ustajao sam pre šest da bih ušao u salu i iz nje izašao tek oko deset, jedanaest uveče, i sutradan sve iz početka. Tako tri i po godine - priča Nikola i tvrdi da ga je taj tempo odlično pripremio za dalji rad, ali da mu se i tu, kao i na beogradskom fakultetu osmešila sreća u vidu vrhunskog stručnjaka profesora Berija Kenija, načelnika Odeljenja za parodontologiju koji je sa njim nesebično podelio svoja znanja.
-Žena mu je Beograđanka i prihvatio me kao sina, ali je zbog toga na klinici prema meni bio mnogo stroži nego prema ostalima. Sa druge strane me učio da igram golf, da jedrim, učestvovao sam na nekim predavanjima sa njim. I drugi profesori na UCLA bili su sjajni, nesebično su delili znanje, zbog toga i ja to danas činim kad god sam u prilici - tvrdi Vasilić, koji se iz Amerike u Beograd vratio 2004. godine, uključio u istraživanja na stomatološkom fakultetu, a sa profesorom Aleksandrom Todorovićem, vrhunskim protetičarom, započeo privatnu praksu u ordinaciji “Adent” u kojoj i danas rade.
Do 2010. godine putovanja su bila česta, a poslovne baze Beograd i Beč. Krajem 2010. godine dobija ponudu od vodeće svetske kompanije u proizvodnji zubnih implantata da bude njihov klinički ekspert. Prihvata je, te mu se današnje profesionalno delovanje odvija na putanji Cirih-Beograd.
Snaga porodice
Porodična lojalnost kod Vasilića se nikada nije dovodila u pitanje. Otac Radomir bio je načelnik službe interne medicine u šabačkoj Opštoj bolnici, a potom u Beogradu pomoćnik direktora Urgentnog centra, dok je majka Mirjana osnivač „Zorka farme“, žena koja je dovela Kristijan Dior u Šabac, a kasnije karijeru nastavila kao potpredsednik GENEDž-a, danas u osamdeset prvoj godini sa ćerkom Jelenom, koja je krenula njenim farmaceutskim stopama, se bavi prometom medicinskog materijala.
Nikola svoju snagu crpi iz odanosti supruge Sanje i ljubavi ćerki Ane i Marije.
-Bez Sanje ništa ne bi funkcionisalo tako dobro kao što funkcioniše. Upoznali smo se ’99. godine, na prvi pogled mi se svidela i počeli smo da izlazimo zajedno. Veza je trajala nekoliko meseci, ali smo napravili prekid kada sam otišao u Ameriku. Insistirao sam na održavanju kontakta, i po povratku u Beograd doneo odluku da je zaprosim. Naravno, da me prihvatila sa zadrškom, ali se na kraju sve lepo završilo. Verili smo se u Instambulu 2005, jednog jako interesantnog dana, a tri godine kasnije dobili bliznakinje Anu i Mariju. Ono što je interesantno u svemu tome je da smo se preselili u Švajcarsku kada su nam ćerke imale dve i po godine. Odrekli smo se sve pomoći porodice koju smo ovde imali i otišli. Moja supruga koja je završila veterinu i u Srbiji radila u Ministarstvu poljoprivrede, sektoru za veterinu, je tada odlučila da ne želi da nam decu odgajaju stranci i potpuno se posvetila meni i njima. Na tome sam joj bezizmerno zahvalan, jer danas Ana i Marija ne bi bile tako divna i vaspitana deca. Sa druge strane, otišli smo iz Beograda, a da nismo imali neki veći razlog za to. Oboje smo imali posao, porodice koje nam pomažu, ali ono što smo odlaskom u Cirih dobili je da naša deca rastu bezbrižno i srećno kao što smo mi nekada rasli - tvrdi Nikola Vasilić, i kaže da su mu najdraži trenuci predaha vezani za česta putovanja u kojima cela porodica uživa, ali i sati kuvanja koje je njegova velika strast.
-Volim kuvanje, volim vino. Putovanje i skijanje, što je jako zgodno kad živiš u Švajcarskoj, sedneš u auto i za sat vremena si na stazi. Maštam da imamo našu vinariju ili restoran u kojem ću moći da se igram kombinacijama hrane. Do tada uživam kuvajući kod kuće ili restoranima svojih prijatelja - kaže Nikola Vasilić, koji je za vreme koje je bilo potrebno “prutiću” lipe da postane dominantna krošnja u drvoredu ispred zgrade, uspeo da od dečaka iz Benske bare izraste u svetski priznatog stručnjaka iz parodontologije.

T.Trifković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa