7. jun 2018.7. jun 2018.
Dobitnik Ninove nagrade roman “Luzitanija”

Rat je ludilo sveta, a Luzitanija utočište

Delo daje ideju da razum i ludilo nisu dve suprotstavljene strane, već da se i razumu i ludilu podjednako suprotstavlja ljudska glupost. Ludilo se vekovima tamniči i kažnjava, dok glupost ostaje na slobodi
Roman Dejana Atanackovića “Luzitanija” je dobitnik 69. Ninove nagrade za 2017. godinu. Autor je bio gost Kulturnog centra i tom prilikom je predstavio svoj nagrađeni književni prvenac. Priča o putovanjima, lutanjima, preobražajima i nestajanjima stiču se i ukrštaju u sobama, hodnicima i dvorištu najmanje države na svetu, zasnovane na najdubljem i najneravnopravnijem sukobu - sukobu progresa i ludila.
Autor strpljivo gradi radnju i vodi čitaoce kroz kompleksne hodnike imaginacije. Posebnom naracijom ukršta likove i događaje, vešto koristeći apsurd, stvara svet okrenute normalnosti. Višeznačnost i znanje o materiji koje primenjeno u pripodvedanju i konstruisanju dela, retko se pronalazi u romanima današnjice. Luzitanija je zamišljena kao utopijski roman, u osnovi je priča o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici tokom Prvog svetskog rata koja se nalazila u zgradi poznatoj kao Doktorova kula. Roman o utočištu, gde svako može naći svoje mesto i smisao.
- Mnogo toga se povezalo u „Luzitaniji“. Sam rad je trajao dve godine, ali samom pisanju prethodi čin taloženja slika i iskustva. Roman je napisan mnogo ranije, pre nego što su prve reči stavljene na hartiju. Slike koje u njemu su one koje su se taložile dug niz godina i to prepoznaje svako ko zna za moj vizelni rad. Pre svega, moje iskustvo u kreativnom dolazi iz tog mog vizuelnog stvaralaštva i ovo je samo jedan kontinuitet. Vrlo često se pojavljivao tekst, priča uz drugi rad. I ovaj roman je nastao prvobitno kao kratka priča, koja je pratila moj jedan vizuelni rad. Tokom istraživanja naišao sam na temu o doktorovoj kuli, koja je posedovala zaista jednu neobičnu priču i tokom okupacije imala je status ekstrateritorijalnosti. Sama po sebi je stvorila jednu subverzivnost, da je bila teritorija u okviru one okupirane, koja je imala drugačiji status. Zavisila je od međunarodne pomoći, Crvenog krsta od filantropa i od Tomasa Liptona, koji je ključni lik u ovom romanu. Druga subverzivnost je stanje ludila, kao stanja koje podrazumeva stanje drugosti koje u sebi nosi suprotnost u odnosu na proklamovane vrednosti društva. Priča me je odmah zaintrigirala i u njoj sam video potencijal da iz te istorijske istine uđe u fikciju koja bi mogla da bude istinita i da se dogodi, a to je da se u okviru tog neobičnog društva, među tih 120 ljudi, pacijenata, osoblja, na čelu sa zanimnjivim psihijatrom dr Stanimirovićem, nastane jedna parlamentarna republika. To je osnova priče, ta nezavisna država koja nastaje na tlu bolnice i koju formiraju dve uzajamno neravnopravne klase. Oni koji postavljaju dijagnozu i oni koju su subjekt dijagnoze. I uprkos tome oni pronalaze način da se dogovore – istakao je Atanacković.
Delo daje ideju da razum i ludilo nisu dve suprotstavljene strane, već da se i razumu i ludilu podjednako suprotstavlja ljudska glupost. Ludilo se vekovima tamniči i kažnjava, dok glupost ostaje na slobodi. Ovo je bila inspiracija za autora i njegova raskošna mašta iznedrila je upečatljive karaktere. Roman vrvi od neobičnih, ekscentričnih likova koji na samom početku uvlače čitaoca u svoj svet i vode ga na imaginarno putovanje.
- Ono što je karakterisalo rad na romanu je odsustvo sistematičnog rada na književnosti. Svaki segment, lik i deo naracije je nastajao kroz neku vrstu introspekcije. Svaki od njih je povukao na neki način deo mene. Po nekom mom razumevanju problematike, lik je morao da stekne deo mene da bi mogao da postoji. Jedna od činjenica je da svaku ličnost u romanu karakteriše neko putovanje, kretanje, gubljenje tokom tog putovanja. To je negde moja žiovtna karakteristika. Živim između Firence i Beograda i to je permanento stanje mog života. Sve što je prethodilo pisanju romana „Luzitanija“ i sam roman je pokušaj građenja nekih mostova. Negde se to moralo oslikati na likove. Celine su nastajale nezavisno jedne od drugih, likovi su nastali spontano – objašnjava autor i dodaje da smo svedoci permanantnog nestajanja kroz istoriju i da je tema nestajanja dominantna i povlači se kroz delo i čitav 20. vek.
Dejan Atanacković predaje više predmeta iz oblasti vizuelne umetnosti i kulture na univerzitetskim programima u Firenci i Sijeni, sarađuje sa firentinskim Muzejem prirodnih nauka na predmetu „Body Archives” posvećenom istoriji predstava ljudskog tela. Poslednjih godina vodi radionice zasnovane na dijalogu studenata i psihijatrijskih pacijenata. U Beogradu je, uz podršku Muzeja savremene umetnosti pokrenuo inicijativu za nove narativne tokove kroz javni rad beogradskih alternativnih vodiča. Kao vizuelni umetnik, od devedesetih ostvaruje samostalne izložbe i kustoske projekte

M.Ž.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa