20. septembar 2018.20. sep 2018.
Kad majka rodi devet devojaka i desetog  sina Ljubisava
JANjIĆI IZ VRBIĆA

Kad majka rodi devet devojaka i desetog sina Ljubisava

Pročuo se on bio i po jednom neobičnom „zanatu“, kojem ga je otac njegov naučio – da u nekim prilikama pomaže ljudima. Posekotine su zaceljivali prahom iz purka, na bolna mesta najčešće su privijali bokvicu, a koristili su i druge alternativne načine lečenja
Janjići su mala familija u Rađevini, ali po tome koliko se za neke od njih čuje – s obzirom na rodovsku naseljenost po našim selima – može se zaključiti da je ona mnogo veća nego što jeste.
Poreklo Janjića je iz Hercegovine. U selo Vrbić, u tadašnjoj Sokolskoj nahiji (danas opština Krupanj), njihov predak Aleksa doselio se u vreme Prvog srpskog ustanka. Tada se nisu prezivali Janjić, već Mićić. Prezime Janjić poneće po babi Janji, Aleksinoj ženi. Pristali su da promene prezime, ali ne i krsnu slavu; nastavili su da slave Svetog Jovana Krstitelja.
Skupo plaćeno
poštenje
Ovog puta govorimo o jednom od Janjića – Ljubisavu, rođenom usred Drugog svetskog rata (1943). Iako nije bilo vreme slavlja i rasipanja, njegov otac Živojin tada je na muziku dao novca u vrednosti jedne krave, a u štali i nisu imali više od jedne krave. Znali su muzikanti koliko je Žikan želeo da ima sina, pa su istog trena iskomponovali i zapevali: „Rodi majka devet devojaka, / i desetog sina Ljubisava. / Ko se ne bi veselio / kad se u Žikana sin rodio...“ E, tu već srećni otac nije mogao više da se obuzda u „kićenju“ harmonike i ćemana (violine).
Žikan je bio siromašan, od oca svoga nasledio je samo 140 ari slabo plodne brdske zemlje. Bila je to cena kojom je „plaćao“ poštenje svoga oca Ljubomira. I posle jednog veka odlaska s ovoga sveta Ljubomir je ostao da se pominje kao primer dobrog čoveka. Od svog dela imanja, isplatio je, u vrednosti 27 pluga zemlje, dugove brata Ivana, koji je poklekao pred porokom alkohola. Ima svedočenja da Žikanov stric nije baš toliko popio, ali komšije koje su ga gostile i zaduživale, toliki dug su ispostavile.
Kasnije su Žikan i njegov sin, kojeg je dobio tek posle pet decenija života, dokupljivali imanja.
Sina je oženio kada je imao samo 18 godina. Ljubisav je bio visok a mršav. Zbog toga u vojsku nije mogao da ode kada i njegovi vršnjaci, već je morao da sačeka neku godinu, dok ojača. U vojsci je bio toliko predan i sa tako dobrim kvalifikacijama, da su ga u Vojnom odseku matične opštine Krupanj uzeli da, preko leta, u narednih sedam godina drži predvojničku obuku budućim vojnicima.
Ljubisav je želeo da sve što može – nauči. U selu su počeli za mnogo šta prvo njemu da se obraćaju. Na krsnoj slavi obično on sedi u prednjem čelu, jer on zna da održi zdavicu („ustajanje u slavu“); kada se podigne nova kuća, obično je on na njenom slemenu (otvorenom krovu), odakle pozdravlja („viče“) goste koji su doneli čast na useljaj; kada se neko upokoji, često njemu zapadne u zadatak da iskuje sanduk (kovčeg) za pokojnika ili pokojnicu i da uradi (i mali i veliki) nadgrobni krst, a onda za 40-dnevni pomen (daću) biva postavljen na čelo sofre (trpeze, dugačkog stola za kojim sede gosti), jer jedino on zna, shodno narodnim običajima, šta u toj prilici valja reći...
Narodu čuvao
zdravlje
Pročuo se on bio i po jednom neobičnom „zanatu“, kojem ga je otac njegov naučio – da u nekim prilikama pomaže ljudima. Ranije, dok nije bilo puteva i motornih vozila, narod iz zabačenih sela retko je odlazio kod lekara. Posekotine su zaceljivali prahom iz purka, na bolna mesta najčešće su privijali bokvicu, a koristili su i druge alternativne načine lečenja. Jedne noći Žikanu u san dođe čovek sede brade i kaže: „Ti ćeš odsad narodu da pomažeš u čuvanju zdravlja!“ Objasni šta i kako bi trebalo da radi. Žikan počne da se pravda da ne zna to da radi, ali uveravanja su bila da će moći... Sutradan dođe komšija, žali se na bolove u leđima. Žikan, pod utiskom sna, predloži mu da ga malo izmasira; ovaj se opire, ali, ipak, pristane. Sledećeg jutra on dođe veseo, i kaže da su ga bolovi popustili. Žikan mu ispriča kakav san je imao... Otad se o njegovom umeću pročuje. Četrdeset godina pomagao je ljudima u otklanjanju tegoba.
Ovom „zanatu“ nauči i sina Ljubisava, kada je imao 15 godina, ali ga upozori: „Nemoj za to što ćeš pomoći ljudima da tražiš novac. Ne naplaćuj za ono što ti je od Boga dato. Ako ti neko nešto dobre volje da, ruke radi, ti onda uzmi!“ Ljubisav posluša, pa on nastavi. I on se bio još više pročuo. Dolazili su kod njega ljudi iz mnogih krajeva Srbije.
Sudbina ove porodice delom se prelamala kroz istoriju srpskog naroda. Ljubisavljeva majka Zagorka rodom je iz Tolisavca, iz kuće Kneževića, kuće iz koje je Sređo Knežević, predsednik bivše opštine Bela Crkva, u vreme sedmojulskih događaja 1941. godine. Sređo je bio častan čovek, tako da je i u vreme najvećeg procvata komunizma u Jugoslaviji, 1958. godine, iznosio drugačiji opis događaja koji je označen kao „početak ustanka“, nego što je to prezentovala komunistička država.
Ljubisavljeva supruga Jovanka je ratno siroče. Njenog oca Boška Vićentića, iz Brštice kod Krupnja, kao izuzetno poštenog čoveka, u toku Drugog svetskog rata, iz jedne neprijatne situacije, u koju je zapao sticajem tada nametnutih međusrpskih sukoba, izbavio je, svojom rečju, lično Josip Broz Tito. Ali, nažalost, neće mnogo proći, pa će on, zajedno sa svojim bratom Ratkom, poginuti u toku rata.
U isto vreme, u toku Drugog svetskog rata, Ljubisav će ostati bez dve sestre, Stanisave i Stanojke, jedna je imala tek 16, druga tek 14 godina. Iste te ratne 1943. godine radile su na polju kod Loznice. Kada su krenuli napadi i naleti neprijateljske avijacije, morale su da beže. U strahu su pretrčale gotovo pedeset kilometara. Kada su došle kući pale su u postelju; bolovale su mesec dana, a onda, u roku od nedelju dana, obe umrle.
Život je išao svojim tokom, a obale njegove zapljuskivala su i zbivanja u društvu.
Priča Janjića se nastavila. Ljubisav i Jovanka imaju sina i dve ćerke. Sin je doktor nauka, koji na svoj način svoju knjigu ispisuje, ali se drži korena i porodičnog stabla. Ćerke pod drugim prezimenom nastavljaju nasleđeno... Imaju i unuke, koji šire krošnju porodičnog stabla...
Ljubisav i Jovanka danas se kreću uz pomoć štapa. Iz tog njihovog naslona na štap naslućuje se i težina tereta koji su kroz život nosili.

Ljubiša Đukić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa