18. oktobar 2018.18. okt 2018.
Živimo samo sadašnji trenutak
Intervju: pesnik Tomislav Marinković

Živimo samo sadašnji trenutak

“U sadašnjem trenutku se stiču i naša prošlost i sadašnjost i ono što određuje našu buduću sudbinu i što će tek doći. Zapravo, mi samo živimo sadašnji trenutak, iako smo u svojim razmišljanjima često posvećeniji uspomenama, ili zamišljanju skorije budućnosti. A trenuci u kojima smo prisutni odlaze, nikada nam se više neće vratiti”
Poezija je najstvarnije što postoji. Ona je potpuna istina svetova. Nit koja povezuje univerzume i boji stvarnost. Kada bi pesnici utihnuli nestao bi balans između realnosti i mašte koji počiva na tananim temeljima stihova. Poseban poetski svet nastaje iz pera Tomislava Marinkovića. Lepota i tragika ljudskog postojanja motivi su koji okupiraju misaonu bit ovog književnika. U svojim pesmama najtiši pesnik današnjice polazi od zapitanosti nad smislom svakodnevnog života, veliča i izdvaja trenutke koji prolaze mimo nas, tiho i neprimetno.
Da li je na Vaš rad i u kojoj meri, uticalo mesto u kom ste rođeni, odrasli i živite?
Mesto rođenja je, u neku ruku, za svakog čoveka mitsko mesto. Nije svejedno gde se čovek prvi put susretne sa svetom, gde ugleda svetlost, oseti toplinu i zračenje okoline. Za pesnika su važne najranije slike koje su mu se urezale u pamćenje, one postaju deo poetske svesti i važan element poezije. No, svakako, mesto rođenja nije jedini impuls sa kojim se pesnik rađa. Njegov unutrašnji svet je mesto gde se odigravaju najvažniji procesi iz kojih nastaje pesma. Duhovni život uzima iz spoljašnjeg života ono što mu je potrebno, ali uvek ostaje iznad životne stvarnosti, kao što je i pesma negde na pola puta između jave i sna. Da još direktnije odgovorim na Vaše pitanje: moje opredeljenje je da živim u skladu sa svojim unutrašnjim ritmom, a najpogodniji prostor tog usklađivanja za mene je mesto gde se odigrao moj prvi susret sa svetom.
Smatrate li da je poezija potreba duše da iskaže ono što u drugom obliku možda ne bi bilo tako intezivno i ne bi bilo shvaćeno na pravi način?
Bar kad se povede reč o poeziji, treba podsetiti da je pesnička funkcija jedna od osnovnih i najstarijih funkcija jezika. Već smo rekli da pesme dolaze iz našeg unutrašnjeg sveta, možemo slobodno reći i iz duše. Ali sve u vezi sa poezijom može da bude i komplikovanije i jednostavnije nego što nam se čini. Svakako da postoje ljudska osećanja koja ne bi mogla da se izraze na drugi način već samo posredstvom pesničkog jezika i pesničkog poimanja. U stvaranju pesme učestvuje više različitih činilaca. Duša možda aktivira početni impuls, ali potom se u pesmu uključuju i misao i mašta i intelekt i čitalačko iskustvo...
S druge strane, čitalac takođe mora da uloži određeni trud da pesmu doživi i primi na pravi način. Zato on bira svog pesnika prema svojoj meri, onog kog razume, koji kazuje ono što i sam oseća, iako nije u stanju da to izrazi.
Polazite od ličnog iskustva kada pišete?
Književni kritičar Mihajlo Pantić je napisao da se u mojoj poeziji, pri sudaru sa neumitnom prolaznošću, nalaze dve tihe sile: samoća i tišina. Ta konstatacija je tačna. Te sile, kako kaže Pantić, mogu da pokrenu jezik i dopru do stihova koje sam dugo nosio u sebi, da ih i meni približe i sklope u pesmu. Naravno da je lično iskustvo neizbežno polazište, pogotovo za pesnika lirske orijentacije, kakav sam ja. Rilke ima jednostavnu i jasnu definiciju: pesme su iskustva! On ne kaže da su to isključivo lična iskustva, pesnik osluškuje i govor i iskustvo drugog čoveka, i govor biljke, ponekad posluša maštu, u njemu se taloži i iskustvo čitanja, bez kojeg nema ozbiljnog pisanja poezije. Sva ta iskustva, sve sile koje deluju u mojoj poeziji su, zapravo, usmerene na cilj i nastojanje da se u susretu sa običnim i svakodnevnim otkrije dublja dimenzija i dodirne univerzalno.
Često se obraćate prirodi, smatrate li da su srpska poezija i društvo izgubili interesovanje i vezu sa prirodom?
Problem čovekove otuđenosti od prirode je mnogo širi od srpske poezije i srpskog društva. Reč je o globalnom gubitku veze između savremenog čoveka i sveta prirode. Pri tom, ne mislim na rasprostranjenu naviku ljudi da odu u neko izletište u blizini grada, raspale vatru i stave meso na roštilj. Ta veza je suštinski prekinuta. Tehnološki napredak je ljude vezao za televizijske ekrane i mobilne telefone. Masovni mediji i društvene mreže nude čoveku lak način da bude srećan, obmanjuju ga da može brzo da postane zdrav, pametniji, mlađi, lepši... Rezultat toga je ogroman broj nesrećnih bića koja bez ikakvog smisla žive sumorne, izveštačene živote.
Priroda i biljni svet u mojoj poeziji predstavljaju neku vrstu opšte egzistencijalne teme. Biljni svet kao predmet pevanja je, u stvari, razmišljanje o krajnje jednostavnim stvarima važnim za čovekov život. Zapravo, poezija u kojoj su do te mere prisutni priroda i biljni svet, ima težnju da dokaže da se sva zemaljska i kosmička pitanja razrešavaju na desetak santimetara šumske zemlje. Na primer, ubeđen sam da bubica koja nešto posluje u šumi i pokušava da se uspuže uz nejaku biljčicu, presudnije utiče na opstanak sveta od naučnika koji su, u svojim kabinetima, zabrinuti za sudbinu čovečanstva.
Kakva je sudbina našeg sveta?
Nimalo optimistička, ako bismo zaključivali samo na osnovu podataka Svetske zdravstvene organizacije, ili satelitskih snimaka koji beleže ubrzano otapanje ledenog pokrivača na Grenlandu i Antarktiku. Nije lepša slika ni društvenih odnosa u svetu, podjednako je zabrinjavajući nestanak ideologija, propast utopisičkih ideja, novih filozofskih pravaca i smernica za budućnost. Ali tu bismo mogli da se zaustavimo i da se okrenemo jednoj čisto metafizičkoj teoriji, koja baca drugačije svetlo na sumornu sliku sveta. Dušan Matić, pesnik, rekao je da ovakav svet, podriven u svojim temeljima, ne bi mogao da opstane ako bi postojala samo ta „siva jasnoća“, ako ne bi počivao na nekoj čvršćoj osnovi. Pod „sivom jasnoćom“ Matić je podrazumevao dominaciju politike, masovnu zabavu i utoljavanje gladi da bi se preživelo. Ono što nije tako jasno ili vidljivo, jesu duhovne vrednosti civilizacije, među njima i poezija. Zahvaljujući tim najvećim dostignućima ljudskog duha, svet opstaje, kako god to čudno zvučalo. Ako poeziju zameni jezik trgovaca i jezik politike, opstanak planete će biti krajnje neizvestan. Treba zapamtiti reči Ljubomira Simovića: „Znajući šta dobijam čitajući poeziju, znam šta gube oni koji je ne čitaju“. U svetu u kojem je malo šta ohrabrujuće i istinito, biti pesnik i pisati poeziju koja traga za istinom i smislom postojanja je izuzetna privilegija.
Koliko je važan sadašnji trenutak?
U sadašnjem trenutku se stiču i naša prošlost i sadašnjost i ono što određuje našu buduću sudbinu i što će tek doći. Naziv moje nove knjige objedinio je sve te vremenske odrednice i sažeo ih u sintagmu „Večito sada“. Zapravo, mi samo živimo sadašnji trenutak, iako smo u svojim razmišljanjima često posvećeniji uspomenama, ili zamišljanju skorije budućnosti. A trenuci u kojima smo prisutni odlaze, nikada nam se više neće vratiti. Ako nemamo svest o tome da se pitanje naše sudbine rešava upravo ovde i sada, ako ne možemo da razumemo ono što se odigrava pred našim očima, ništa nećemo shvatiti ni iz onoga što je prošlo, a buduće događaje ćemo zamišljati kao novi vid pritiska i opasnosti. Ništa nije teže nego živeti sa strahom. Poezija je i u tom smislu, i za onoga ko piše, i za čitaoca, čin oslobađanja, duševno zadovoljstvo, ili bar neka vrsta duhovne vežbe.
Može li poezija da bude otklon od buke koja dolazi iz spoljnjeg sveta, i unutrašnjih nemira?
Poezija, ako je istinska i vredna, može sve. Već sam čin pisanja pesme je suprotstavljanje opštoj buci, pokušaj da i pesnik i onaj koji pesmu čita osvoje izgubljeni prostor intime. Jer buka koja prati takozvani ljudski napredak dovodi do depersonalizacije ličnosti, masovna zabava upravo počiva na zaglušljivoj buci. Odsustvo tišine iz naših života je postalo normalno stanje, čovek se oseti nelagodno kad se utišaju svi zvuci i kad ostane sam sa sobom. Poezija je umetnost koja nastaje u tišini, čuje se samo ono što je važno - pesnikov unutrašnji glas.
Koliko su pesnici vidljivi na književnoj sceni?
Ne onoliko koliko bi bilo prirodno, s obzirom da je srpska poezija ravnopravna sa najboljom poezijom koja se trenutno piše u Evropi. Poezija je, po opštoj oceni, bolji deo savremene srpske književnosti. Problem je komercijalizacija i izdavača i medija, knjiga pesama se tretira kao roba. Pošto ne može da donese zaradu, ako uopšte doživi štampanje, osuđena je na najskriveniju policu u knjižari. Samo pojedine knjige, koje su nagrađene nekom zvučnom pesničkom nagradom, mogu da dobiju veću pažnju u javnom prostoru. Današnji pesnik podseća na beskućnika koji je nekada bio ugledan i poštovan građanin, ali mu je u međuvremenu oduzeta imovina i plemićka titula. Uprkos tome, on mora da nastavi da traga za smislom i istinom, jer umesto njega to nema ko drugi da čini.
Nedavno ste u Biblioteci šabačkoj publici predstavili svoju knjigu „Večito sada“. Da li promocija književnosti, posebno poezije, može da ohrabri mlade pesnike?
Biblioteka šabačka je izuzetno važna za kulturni život našeg grada, dragocena je njena uloga u povezivanju čitalaca sa autorima iz sveta književnosti. Promocija moje knjige me je ponovo uverila da je Šabac, kao retko koji grad, mesto gde postoje čitaoci koji istinski razumeju i vole poeziju. Za oživljavanje književne scene mladih autora važan je ambijent u kojem oni pokušavaju da se iskažu. U tom pogledu, Biblioteka šabačka je mesto na kojem mladi pesnici mogu lako da saznaju koji su najvažniji tokovi u savremenoj srpskoj poeziji i ko su njihovi važni predstavnici. Sigurno je da mladim autorima puno znači da u svom gradu mogu da prate kvalitetne programe, verujem da će ih to motivisati da i sami, sa puno vere u poeziju, počnu da objavljuju svoje prve radove. Ja im želim puno sreće i puno stvaralačke strasti.
Vaš odnos prema pesničkim nagradama koje ste dobili?
Sve su mi drage, ali pokušavam da na njih gledam kao na nešto što neminovno dolazi ako je pesnik istinski posvećen poeziji. Jedan francuski pisac je rekao da su nagrade kao cvetovi pokraj puta. Treba ih ubrati, pomirisati i nastaviti dalje.
Promocija knjige „Večito sada“ Tomislava Marinkovića biće održana u Beogradu 22. oktobra u Srpskom književnom društvu. Ljubitelji pisane reči imaće priliku da 24. oktobra u okviru Sajma knjiga razgovaraju sa pesnikom i čuju najbolje stihove.

Tomislav Marinković je rođen 1949. godine u Lipolistu kod Šapca.
Napisao je knjige pesama: „Dvojnik“ (1983), „Izvesno vreme“ (1985), „Stihovi“ (1991), „Sumnja u ogledalo“ (1996), „Škola trajanja“ (2003), „Svet na koži“ (2007), „Običan život“ (2011), „Putovanja kroz blizine“ (izabrane pesme, 2013), „Nevidljiva mesta“ (2015), „Izdvojene tišine“ (izabrane pesme, 2016), „Večito sada“ (2018).
Za knjigu Škola trajanja dobio je nagradu „Branko Miljković“ i Nagradu za najbolju knjigu na Sajmu knjiga u Šapcu. Nagrade „Vasko Popa“ i „Miroslav Antić“ dobio je za knjigu Običan život. Dobitnik je nagrade „Zaplanjski Orfej“, za pesmu „Brojevi“. Za ukupno pesničko delo nagrađen je Disovom nagradom (2016).
Priredio je knjigu „Pisac u vrtu, najlepše priče i pesme o biljkama i prijateljstvu“ (2016). U ediciji „Vidi čuda“, časopisa „Povelja“, objavio je knjigu sećanja na detinjstvo „Putovanje u orahovoj ljusci“ (2017). Pesme su mu prevođene na engleski, ruski, španski, portugalski, japanski, slovenački i makedonski jezik.
M. Živanović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa