25. oktobar 2018.25. okt 2018.
Stvarnost kroz objektiv
Mihailo Simović profesor Škole primenjenih umetnosti i fotograf

Stvarnost kroz objektiv

„Sve više smo okrenuti ka sebi. Fotografija može da ostane svedočanstvo jednog vremena, pokušaj da se trenutak otrgne od
zaborava“
Trenuci koji nam pružaju radost brzo nestaju iz naše stvarnosti, postaju deo sećanja. Uhvatiti delić proživljenog, zalediti ga u svom savršenom obliku, sačuvati za večnost velika je privilegija ljudskog uma i mašte, jer duša nikada ne promišlja i sanja bez slike. Ukoliko fotoaparatom zabeležite poseban momenat on vam može produžiti, sačuvati sećanje, neretko će vas nadživeti. Fotografija poseduje moć da verno oslika svet koji polako nastaje, nestaje, otkrije nove horizonte, navede na razmišljanje i odvede nas u nepoznate predele realnog i imaginarnog. U eri analogne, ona je bila privilegija pojedinaca, a sada je dostupna svima. Nikada nije bilo lakše zabeležiti određeni trenutak, nego danas. Sa masovnom produkcijom slika polako nestaje magija i alhemija fotografisanja, razvijanja filmova i iščekivanja da je zabeleženo željeno, jer popravnog nema. Ipak, u hiperprodukciji postoje majstori kojima je igra senki i svetlosti više od pukog klika na aparatu. Profesor Škole primenjenih umetnosti i šabački fotograf, Mihailo Simović, kroz svoje radove i objektiv donosi potpuno novo promišljanje sveta gde je najvažniji običan čovek sa svim svojim strahovima, srećama i strepnjama.
Prvi susret sa fotoaparatom?
Prvi kontakt sa fotografijom imao sam još kao dete, dok sam posmatrao kako nastaju fotografije u improvizovanoj foto-laboratoriji moga oca. Kasnije sam pohađao časove sekcije koje je vodio u osnovnoj školi u Klenju. Na tim časovima smo fotografisali Beretom i Smenom 8, aparatima jednostavne mehanike, oslanjajući se na slobodnu procenu svetlosnih uslova. Već tada sam zavoleo fotografiju, i gotovo da nisam prestajao da fotografišem.
Kako nastaje dobra fotografija?
Različiti su putevi do dobre fotografije, ne postoji univerzalni način da se ona snimi. Razlikuju se koncepti kojima se kreće u određeni projekat. Neke fotografije se dugo promišljaju, osmisli se i najsitniji detalj u njihovoj realizaciji. Nasuprot takvom pristupu, neka od najboljih fotografskih ostvarenja koja sam imao priliku da vidim, nastala su u trenutku, fotograf je morao da u deliću sekunde sagleda scenu koja se pred njim odvija, da uhvati kadar tako da nam prenese ne samo informaciju o određenom događaju, već i emociju koju je doživeo.
Smatrate li da je za fotografa neophodno da ima „dobro oko“, osećaj za prostor i detalje, ili se veština stiče vremenom?
Puno toga može da se nauči, počev od elementarnih stvari vezanih za tehnike fotografisanja i komponovanja kadra, koje relativno brzo mogu da se savladaju, pogotovo u eri digitalnih tehnologija, kada istog trenutka možemo da provermo da li je fotografija koju snimamo uspela ili ne. Ipak, svakako da je veoma važno da fotograf ima sposobnost da uoči nešto što neko drugi ne bi primetio, bilo da je u pitanju detalj, ili možda drugačiji ugao, iz kojeg prizor sa kojim se svakodnevno susrećemo dobija novu dimenziju.
Crno-bela ili kolor fotografija?
Većina fotografija koje sam uradio su crno-bele, boju ostavljam sam tamo gde je neophodna. Možda takav pristup vuče korene sa grafičkog odseka Fakulteta likovnih umetnosti koji sam studirao. Ukoliko je grafički list moguće kompoziciono organizovati tako da bude monohromatski, onda se po pravilu boja izostavlja. Takav stav dele još neki fotografi koje sam upoznao.
Motivi koji Vam najviše privlače pažnju?
Prvenstveno su to lica, najčešće starijih ljudi, na kojima je život iscrtao trag; zatim nesvakidašnji trenuci mačvanskog predela obavijenog izmaglicom, ili igra svetla na starim fasadama. Privlači me da fotografišem ljude koji rade na teškim poslovima.
Da li su fotografije odraz Vaših promišljanja sveta?
Prvenstveno su odraz nekih unutrašnjih stanja i raspoloženja, ali delom i želja da prikažem neke aspekte stvarnosti koja nas okružuje. Rado bih se bavio i nekim oblikom angažovane ili reportažne fotografije. Kada pristupam umetničkom delu, najčešće se oslanjam na doživljaj, na emociju koju u meni pobudi. Verovatno bi tako trebalo posmatrati i moje fotografije, jer u njima veoma retko postoji koncept kao nosilac kompozicione celine, uglavnom su nastajale spontano i tako ih treba i posmatrati.
Koliko smo svesni postojanja i potreba ljudi oko nas?
Čini mi se da smo sve više okrenuti ka sebi, „prednja kamera“ na telefonima, koji su u velikoj meri potisnuli foto aparate, dobija sve veću rezoluciju.
Fotografija može da ostane svedočanstvo jednog vremena, pokušaj da se trenutak otrgne od zaborava.
Najdraža fotografija?
Postoje serije fotografija kojima sam posebno zadovoljan i za koje me vezuju snažne emocije, a od pojedinačnih, jedna od najdražih je fotografija pod nazivom „Zavet“. Nastala je u Klenju, pored puta kojim svakodnevno prolazim. U realizaciji ove fotografije mi je pomogao brat, a na fotografiji smo ćerkica i ja. To je ujedno i fotografija koja je nagrađena na HIPA konkursu, jednom od najvećih svetskih takmičenja u oblasti fotografije.
Da li je porodica Vaša oaza mira?
Hvala Vam što ste me ovo pitali. Da, porodica jeste oaza mira i najveća podrška, počev od vremena kada sam kao dete iscrtavao svoje prve linije (često i po zidovima dnevne sobe) i kasnije kao student pokušavao da pronađem svoj likovni izraz, pa sve do sada kada nailazim na veliko razumevanje podršku svojih najbližih, i neizmernu pomoć svoga brata. Imao sam puno sreće da odrastem u porodici u kojoj se uvek negovala ljubav ne samo prema likovnoj umetnosti, već i poeziji, muzici...
Kako biste definisali umetnost?
Ovde bih se oslonio na misao Momčila Nastasijevića, koji se nije opredeljivao ni za umetnost radi umetnosti, ni za angažovanu umetnost, već za „umetnost radi ljudske duše“.
Savet koji dajete učenicima na časovima Sekcije za fotografiju i digitalnu grafiku u Školi primenjenih umetnosti?
Jedan od saveta koji često ponavljam učenicima je da što više posmatraju i da zabeleže što veći kadrova iz različitih uglova. I, naravno, da po mogućnosti, uvek imaju fotoaparat kod sebe.
U Biblioteci šabačkoj nedavno ste imali samostalnu izložbu fotografija neobičnog naziva „Terra lyrica”, koja je bila humanitarnog karaktera.
„Terra lyrica” je naziv koji je osmislio moj prijatelj Novak Demonjić, profesor na Likovnoj akademiji Univerziteta u Banja Luci, za izložbu koja je u sličnoj koncepciji bila organizovana prošle godine u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Zadržali smo taj naziv i za izložbu u Biblioteci šabačkoj, pošto se radi o postavci u kojoj, kao što je profesor Demonjić dobro zapazio, na izloženim fotografijama lirsko osećanje preovladava nad naracijom. Ideja da izložba bude humanitarnog karaktera nije originalna, veliki broj humanitarnih akcija se organizuje, jer za takvim akcijama postoji velika potreba. Gotovo svakodnevno u Srbiji jedno dete započinje borbu sa malignom bolešću, neravnopravnu borbu sa neizvesnim ishodom. Naravno da prihod od prodatih fotografija ne može mnogo toga da promeni, ali svaka ovakva inicijativa može da bude podsticaj da se traži rešenje. Mene lično je najviše inspirisala pesma „Usliši nas Bože naš“, u izvođenju Aleksandre Radović i Caneta (Partibrejkers).

M. Živanović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa