8. novembar 2018.8. nov 2018.
KAMEN ME JE ISKLESAO
MAGISTAR VAJARSTVA DAVID JOVANOVIĆ

KAMEN ME JE ISKLESAO

David Jovanović je rođen 8. decembra 1989. godine. Završio je osnovnu školu “Mileva Kosovac” (danas “Nikolaj Velimirović”) i Školu za umetničke zanate (danas Škola primenjenih umetnosti). Diplomirao je na Fakultetu primenjenih umetnosti (Primenjeno vajarstvo) i magistrirao na temu “Skulptura u urbanom prostoru”. Na prvoj je godini doktoriskih studija na studijskom programu Primenjena umetnost i dizajn.
Predavao je likovnu kulturu u OŠ “Janko Veselinović”, OŠ “Jevrem Obrenović” i u Stručnoj hemijkoj i tekstilnoj školi. Profesor je na Visokoj školi za informacione tehnologije.
Izlagao je na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dvostruki je dobitnik prve nagrade na Izložbi portreta u Kulturnom centru (2006. i 2008.) Učestvovao je na 62. Oktobarskom salonu u Šapcu (2018).
U prvom tekstu o mr Davidu Jovanoviću pod nazivom „Kamen mora da se voli“ pisali smo o nezaposlenom mladom magistru vajarstva, koji je imao jasnu poruku: „Nema odustajanja“. Danas je profesor na Visokoj školi za informacione tehnologije u Beogradu, a u septembru je upisao doktorske studije na Fakultetu primenjenih umetnosti. „Istrajnost“ je ime prve skulpture koju je isklesao u kamenu. Istrajnost je lajt motiv ovog teksta i, čini nam se, Davidovog života.
Rodom je iz poznate šabačke porodice. Njegov otac, Boris, cenjeni je psihijatar, a majka Emilija takođe je zdravstveni radnik. Posebnim tonom govori o svojoj „bakuti“ Mariji, koja je svojevremeno radila u bolnici. Da li si razmišljao o medicini, pitali smo ga.
- Zanimljivo je da je bakuta odličan crtač, a moj deda, očev otac, bio je drvorezbar, radio je enterijere u drvetu i bio jako uspešan u Parizu. Izgleda da smo moj brat Petar i ja “povukli” tu umetničku crtu na njega. Petar je za umetničku fotografiju dobio sedam republičkih nagrada za manje od osam meseci, kao i Aprilsku nagradu grada Šapca. Preskočili smo jedno koleno, verovatno će naša deca raditi u zdravstvenoj struci (smeh).
Vedar i radoznao, umetnik je osam godina trenirao karate, borio se za klub i osvojio pet medalja. „To je“, kaže, “bilo bitno za klesanje karaktera“. „Povišenog adrenalina“, u jednom periodu trenirao je i fudbal i karate. U srednjoj školi se posvetio fudbalu, pet godina je bio je golman, išao je na časove engleskog i spremao se za fakultet. Bio je „u dobrom ritmu“. Jedanaest godina je član Moto kluba „Čivija“ kao pasionarani bajker. Ipak, on je pre svega, vajar koji je posvećen svojoj umetnosti „do koske“.
- U četvrtom razredu “Milevine” škole, gledao sam crtani film u kom su glavni likovi bili napravljeni od plastelina. Kupio sam plastelin i počeo da pravim minijature junaka visine sedam do deset centimetara. Roditelji su me podržavali od početka. Nabavili su mi glinu, što je za mene bila ulaznica za modelovanje, pa sam svaki letnji rasput koristio za rad. Do osmog sam imao više od trideset skulptura.
Kada je završio osnovnu školu, poslao je jedan od svojih portreta u glini na konkurs Ministarstva prosvete - za razvoj umetnosti, nauke i kulture. Iako ništa nije očekivao, osvojio je prvo mesto u oblasti modelovanja.
- Filip, Sonja i ostali iz Kulturnog centra, koji su išli su sa mnom na dodelu nagrade, predložili su mi da apliciram za samostalnu izložbu u Kulturnom centru i ja sam ih poslušao. Najmoćnija je bila biografija – završio osnovnu školu (smeh).
Da bi „ostao u vezi sa glinom“, upisao je smer Grnčar u Školi za umetničke zanate i odlično se snašao, „prijalo mu je sve što je radio“. U drugoj godini je počeo da se priprema za upis na Fakultet primenjenih umetnosti, najpre kod profesora Neškovića, potom kod prof. Saše Stamenkovića, tri puta nedeljno po četiri sata.
Ne samo da je upisao fakultet „iz prve“, nego je bio i prvi na rang listi. Sve vreme je bio na budžetu (na odseku Primenjeno vajarstvo), uz, kako uvek ističe, ogromnu podršku roditelja. Za vreme studija prijavio se da, na razmeni studenata, ide u Firencu, gde je učestvovao u ozbiljnom projektu i grupnoj izložbi.
- Na četvrtoj godini studija, profesor Goran Čpajak odabrao je nas desetoro za projekat „Deset u mermeru“, koji je organizovala kompanija „Nelt“. Oduševljenje koje sam osetio kada sam video kako se skulptura velikog formata ponaša u prostoru, kako diše, njenu interakciju sa okolinom, opredelilo me je za ovaj umetnički izraz. Kamen je moja fascinacija. On je najveći izazov za vajara zato što oplemenjuje hladnu stenu i daje joj mekotu. Volim hladne i oštre linije i forme koje se sukobljavaju sa oblim, amorfnim oblicima sa kojima čine celinu.
David se odmara kad radi. Kada je diplomirao, nije otišao na raspust, nego u Tršić da radi na projektu, a odmah potom upisao master studije. Magistrirao je sa desetkom na temu „Skulptura u urbanom prostoru“. Uradio je dve figure amorfnog oblika pod nazivom „Mali dodir“. Opet nije otišao na letnji raspust nego u Tršić, da radi skulpturu za Loznicu. Dve godine je bio na birou, ali nikada nije mislio da se neće baviti onim što najviše voli. Postoji kod njega neka sasvim posebna i lična vera, ne samo u ono što radi, već u nešto veće od njega. Ne znamo da li je toga svestan, nismo ga čak ni pitali, ali sled događaja sasvim jasno upućuje na to.

Kad telefon zazvoni
U pomenutom tekstu („Glas Podrinja,“ 2014) poverio nam je da bi najviše voleo da se neka od njegovih skulptura postavi u rodnom Šapcu. U vreme kada je radio kod drugara u zlatari, „jer od nečeg mora da se živi“, zazvonio je telefon. Zvao ga je Filip Kovačević iz Kulturunog centra i rekao mu da za 17. Mišarsku likovnu koloniju (2015) imaju u planu skulpture koje će biti postavljene u javnom prostoru grada i pozvao ga da dođe.
- Bio sam presrećan, rekao je i tada i često tokom ovog razgovora. Ima u ovom momku nešto zahvalno isto koliko i borbeno. Na temepraturi od 40 stepeni radio je skulpturu koja mu je „sve otvorila“. Svestan je da treba raditi i bez novčane nadoknade ono što čoveku donosi radost, jer to je možda nekakav ispit, iskušenje, šta li... „Ako ostanete na Stazi istrajnosti, sledi nagrada“, kaže drevna kineska Knjiga promene.
- Miloš Blagojević, moj stari drugar i kolega, koji je takođe učestvovao na Likovnoj koloniji, dobio je poziv da učestvuje na petoj Prilepskoj koloniji u kamenu. Nije mu se išlo, pripremao se za samostalnu izložbu i predložio sam mu da preporuči mene.
David: Stani Miloše, skidaj kapu, jel možeš da me preporučiš?
Miloš: Mogu
David: Zovi odmah.
Miloš je pozvao organizatore, David je poslao svoju biografiju i dobio potvrdan odgovor za učešće. Bio je oduševljen, „samo kamen i ja“, mislio je.
- Na koloniji sam se upoznao sa još jednim Šapčaninom, Mihajlom Gligorićem Glišom, sa kojim sam postao fenomenalan drugar. Dobili smo vrhunske uslove i mašine i završili u rekordnom roku. Profesorka Mirjana Devetaković sa Arhitektonskog fakulteta, koja je bila oduševljena mojim radovima, pozvala me je da na Parametarskom modeliranju održim određen broj predavanja u vezi sa skulpturom i arhitekturom. Pošto se bavi stubastim formama, moje skulpture su se uklopile u njenu ideologiju i brzo je prihvatila moje oblike.
Ono što nisu znali je da su sve vreme kamere beležile šta i kako rade. Kada su završili projekat, direktor firme Krin KG rekao je Davidu da ima otvoren poziv da da radi kod njih kad god poželi, a on je razmišljao koliko bi skulptura mogao da uradi, „samo ne bi imao socijalni život“. Zasmejao se kad je to izgovorio.
- Svaki umetnik je u stalnoj borbi kako da uskladi socijalni život i svoj rad. Zato je prosveta pomirljivo rešenje.
Po završenom poslu, usred proslave na krovu zgrade, Davidu je ponovo zazvonio telefon. Javljeno mu je da je dobio dvadeset odsto časova likovne kulture u „Selovoj“ (danas OŠ „Jevrem Obrenović“) školi.
- Sa projekta sam ušao u školu i bio neverovatno srećan. Predavao sam crtanje, slikanje i vajanje kao izborni predmet. Posle nekog vremena, pozvao me je Gliša da idemo u Bileću da klešemo kamen.
Gliša: Sokole, probao sam kamen prošle godine, sada bih da radim sa tobom veće formate. Jesi li za to?
David: Jesam.
Otišli su u Bileću.
- Odabrao sam kamen koji nije imao ime. „Neka bude bjelavac“, rekao je Gliša (pošto se kamen vadi na Bjelavama) i tako zvanično postao kum. Tako se zove i moja skulptura koju sam tamo uradio, „Bjelavac“, koja je postavljena ispred Kulturnog centra u Bileći.
Kad se vratio u Šabac, nastavio je da radi u „Selovoj“, istovremeno držeći predavanja na Arhitektonskom fakultetu. Postigao je izvanredne rezultate sa studentima, uveo je modeliranje u siporeksu i napravio „kopču“ sa Fakultetom primenjenih umetnosti. Zainteresovani studenti dobili su priliku da radove u siporeksu realizuju u kamenu i postave ih na FPU.
U jednom periodu radio je u Stručnoj hemijskoj i tekstilnoj školi kao jedini profesor likovne kulture. Predavao je estetsko oblikovanje, crtanje i slikanje. Nije mu žao što to nije potrajalo (bio je na zameni), zato što mu je najvažnije konstantno usavršavanje. Slao je biografiju mejlom, javljao se na konkurse i čekao. Bio je bez posla, ali ne bez nade. Ponovo je zazvonio telefon. Zvali su ga iz IT sektora “Komtrejda” i zakazali mu razgovor za sedam dana.
- Rekli su mi da sam u planu za multimedijalni deo, ali da moram da prođem niz testova”. Moj ulazak u tu priču trajao je skoro dva meseca. Primljen sam kao saradnik u nastavi u Visokoj školi za informacione tehnologije u multimedijalnoj oblasti, tako da sam morao da učim foto šop, ilustraciju i programski jezik da bih mogao da predajem veb dizajn u prvoj godini. Vodio sam smer Informacione tehnologije i Elektronsko poslovanje, a sada predajem Vizuelne osnove kao teorija forme i vodim 250 studenata.
U septembru je upisao doktorske studije na Fakultetu primenjenih umetnosti. pod mentorstvom profeosra Čpajaka, na studijskom programu Primenjena umetnost i dizajn. Tema doktorske disertacije je “Skulptura u arhitekturi”.
- To je logični sled, istraživanje rada koji je već obavljen, skulpture koje su postavljene u javnim prostorima. To je jedini put ka uspehu – strpljen spašen.
- Ipak će biti doktor kao tvoj tata, našalili smo se.
- U planu mi je da budem redovni profesor umetnosti kojoj sam posvetio život, ozbiljno nam je odgovorio.
OSEĆAJ U
DVORIŠTU ARHIVA
David je postavio sedam skulptura velikog formata u javnom prostoru u zemlji i inostranstvu. U dvorištu Međuopštinskog istorijskog arhiva u Šapcu, postavljena je njegova skulptura “Osećaj”, koja je realizovana u okviru projekta “Leto na Savi” Likovne kolonije Mišar 2015.
Mirjana Filipović

Najnoviji broj

21. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa