22. novembar 2018.22. nov 2018.
Mali čovek u vremenu patnje
SVAKODNEVNI ŽIVOT ŠAPCA U VREME OKUPACIJE U PRVOM SVETSKOM RATU

Mali čovek u vremenu patnje

Žena ideal slobode, svesna značaja svake žrtve za oslobođenje. Deca sazrevaju brzo, u čežnji za očevima na frontu. Predavači u školama nestručni, stanovništvo raslojeno. Vlast bazirana na nasilju i strahu
Šabac je tokom Prvog svetskog rata tri puta bio pod okupacijom. Prva i najstrašnija po stanovništvo našeg kraja bila je u periodu od 12. do 24. avgusta, druga nakon Kolubarske bitke krajem 1914. i trajala je samo nekoliko dana i treća, od 1915. do oslobođenja u novembru 1918. godine.
Tih godina u Šapcu su živele žene, deca i stariji ljudi koji nisu mogli da učestvuju u borbama. Važno je shvatiti da se rat nije vodio samo na bojištu. On se prvenstveno vodio u dušama naših ljudi.
-Živeli su u opustošenom gradu, bez novca, u trošnim, opljačkanim kućama, narušenog zdravlja. Razmišljajući o tome kako su Šapčani preživeli u uslovima nedostojnim čoveka, rešila sam da započnem istraživanje i da jednim predavanjem, u godini kada obeležavamo stogodišnjicu od završetka Velikog rata, odam počast običnom čoveku i njegovoj tihoj, prkosnoj borbi protiv okupatora – navela je Kristina Aleksić, saradnik za programe kulture u Biblioteci šabačkoj i predavač na tribini „Žice nam pogled u nebo krate“ posvećenoj svakodnevici Šapca u vremenu okupacije tokom Velikog rata. Predavanje je priređeno u Dvorani „ Vinaver“, Aneks Biblioteke šabačke.
„Žice nam pogled u nebo krate“ je stih iz pesme „Žice“ Dušana Vasiljeva koje je Kristina iskoristila kao naslov svog predavanja.
-Simboličan naziv, koji usmerava pažnju na žice - simbol okupacije i ograničenog prostora kretanja. Istovremeno, naziv je i opomena da i danas postoje nevidljive žice koje nas grebu i ograničavaju. Svi koji su dali živote za otadžbinu, braneći slobodu, svoja ognjišta, moraju nam biti snaga i inspiracija za dalje, na putu ka budućnosti znajući ko smo bili nekada i ko smo sada.

Žena – stub porodice
U najtežim vremenima stub doma i porodice postala je žena, majka, ona je učitelj, vaspitač, zaštita.
-Iako nedovoljno obrazovana i u pojedinim momentima nije mogla da shvati aktuelna dešavanja, imala je izuzetno razvijenu nacionalnu svest i mogla je da uvidi kako nijedna žrtva nije uzaludna zarad slobode i otadžbine. Mi danas ne možemo da shvatimo koliko je bilo teško. Danas je žena više emancipovana nego tada. Više su pripremljene za život. Veliki heroji. Sa nestašicom hrane borila se na razne načine. Prodavale su delove svog pokućstva i nakit. Dešavalo se da sve to zamene na pijaci za osnovne životne namirnice. Cene namirnica su jako visoke u to vreme. Ko je bio u mogućnosti odlazilo je na selo, a drugi su se snalazili na različite načine. U jednom od izvora zabeleženo je da su Šapčanke čistile ulice i za to su dobijale hleb. Količina hrane koju su donosile jako je mala, zbog oskudice, ali i uverenja da ne treba posedovati veće zalihe. Postojala je bojazan da bi je mogli oduzeti strani vojnici. Pre rata su bile zadužene za kuću, a sada su bile zadužene za sve.

Čežnja dece za očevima
i slobodom
Deca nisu imala bezbrižno detinjstvo. Koliko su mogli pomagali su majkama, živeći u očekivanju povratka očeva sa fronta. Sazrevali su brzo.
-Postoje podaci o tome da su razgovarali kako će život biti drugačiji kada im se očevi vrate, verovali su da će imati više hrane, odeće, igračaka. Šabačka deca su svakodnevno posmatrala svoje austrougarske vršnjake. Bili su bucmasti, rumeni u novoj odeći, dok su naša bila u staroj, iskrpljenoj na kojoj se ni boja nije mogla prepoznati.
- Na osnovu sećanja profesora Konstantina Đorđevića koji je išao u gimnaziju tokom okupacije, možemo donekle rekonstruisati situaciju po pitanju rada škola. Nove vlasti su ignorisale domaći nastavni kadar i prednost su davali svom vojnom kadru i učiteljima iz redova carsko-kraljevske vojske, kojih nije bilo mnogo, posebno ne onih koji su znali srpskohrvatski jezik. Tako smo dobili neškolovane vojne učitelje. Profesori su postajali mlinari, gostioničari, druge zanatlije. Iz vrhovne komande često su slali kontrolu, a u Šabačkoj gimnaziji to je bio Jan Prizetko, poznat po tome što je uvek nosio uniformu. Nastavni kadar je insistirao na hrvatskoj terminologiji. Đacima to nije odgovaralo, te su se borili na svoj način. Hrvatske izraze su koristili u svakoj prilici, bilo da je to ispravno ili ne, ukazujući na besmisao. Pored teških uslova života šabački duh ih je održao. Prema sećanjima Đorđevića, gimnazijalci su morali da ostanu sat vremena duže, jer su bili nestašni. Ljuti na nastavnika zbog teme „Za svog cara i domaju treba život dati“, profesora su iznenadili šaljivim odgovorima. Jedan od takvih je glasio: „Da je na Ceru Poćorek upljeskao Stepu, pretvorio ga u lepinju, na Rudniku zaorbio Mišića i da su na Austriju tako žalosno i ne baš viteški sa svih strana navalili poput gladnih vrana“.
Ostalo je zabeleženo da je po završetku školske godine škola organizovala priredbu na kojoj su učenici recitovali, uglavnom na mađarskom, ali je čežnju za slobodom bolje od svega oslikala jedna devojka recitacijom „Ponoć“ Đure Jakšića.
Veliki broj škola je otvaran u celoj austrougarskoj okupacionoj zoni i na taj način su okupatori želeli da pokažu da im je stalo do prosvećivanja, ali su prvenstveno želeli da stvaraju ljude odane Monarhiji.

Svakodnevna borba
Stanovništvo u okupiranom Šapcu bilo je raslojeno, podeljeno na pridošlice, osvajače i domaće pokoreno stanovništvo.
- U potpuno neprijateljskom raspoloženju. Šapčane su nazivali Srbima ili samo stanovništvo, a oni njih „Švabe“. Između njih nije bilo gotovo nikakvog kontakta, osim službenog.
- Ostalo je zabeleženo u izvorima da je austrougarska okupaciona vlast donela brojne akte kojima je regulisala brojne sfere javnog života. U januaru 1916. donet je akt o zapošljavanju srpskog stanovništva. Svaki posao postao je privremen, a radnik je mogao ostati bez posla u bilo kom trenutku, bez odštete.
- Postojale su kategorije ljudi koje nisu mogle dobiti posao. To su bili politički eksponirane osobe, svi bliski prethodnom režimu, simpatizeri „Crne ruke“, učitelji, sudije. Četiri najtraženije kategorije su kvalifikovani radnici, nadničari, radnici za rad u kući i činovnici. Ne postoje precizni podaci za Šabački okrug o broju onih koji su tražili posao i koji su angažovani.
- Želeći da izbegnu nepovoljne odjeke u međunarodnoj javnosti, ali i da pomognu stanovništvu da preživi, predstvnici okupacionih vlasti su podelili malo hrane, kao i seme za prvu setvu. Međutim, vest o opštoj gladi u Srbiji proširila se po celoj Evropi, tako da su Međunarodni crveni krst i dobrotvorne orgnizacije neutralnih zemlja poslale donacije. U Šapcu je otvoreno i sirotište, koje je više ličilo na kuću bede gde je deci bio obezbeđen samo jedan obrok - 100 grama hleba i porcija supe sa zaprškom ili 80 grama povrća.

Vlast sile i pretnje
Režim okupatora zasnovan je na sili, zastrašivanju i kontroli kroz špijuniranje.
- Rukopisi su popisivani, štampa je zabranjena, svako pismo je čitano, sastavljali su spiskove ljudi koji dolaze i koji odlaze iz Šapca. Kontrolisali su čak i nadgrobne spomenike sumnjajući da se i tako prenose tajne poruke. Za nastradale na bojištima nije se smelo napisati kako su poginuli u ratu, boreći se protiv neprijatelja, već samo u umrlicama da stoji „umro je“. Najstrožije je kažnjavano skrivanje oružja. Uprkos opasnosti, svi su skrivali oružje i nisu to odavali, te su okupatori neretko članove sumnjivih porodica uzimali kao taoce. Poznat je podatak da su ronioci na Savi 1916. godine pronašli 10.800 zakopanih, ali upotrebljivih puščanih zrna. Javno vešanje je služilo kao opomena svima koji se ne povinuju odlukama vlasti.
Okupacija Šapca u Prvom svetskom ratu bila je specifična. Grad je podneo velike materijalne i ljudske gubitke. U odnosu na popis iz 1910. godine u Šapcu je 70 odsto manje muškog stanovništva. Tokom Drugog svetskog rata uništena je gotovo kompletna dokumentacija značajna za period okupacije u Velikom ratu.

M. Živanović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa