27. decembar 2018.27. dec 2018.
SKROMNOST JE JEDINA PRAVA VELIČINA
NA RASKRSNICI SA KRUŽNIM TOKOM: FILIP MIRAZOVIĆ

SKROMNOST JE JEDINA PRAVA VELIČINA

Ako je, sudeći prema Platonu, pesnik „lak, krilat i poletan“ (da li je?), kakva bi definicija bila adekvatna za slikara? Mnogi kažu da je slikarstvo najmeditativnija od svih umetnosti i da su zato slikari dugoveki.
Odrastajući među „Bojama i rečima“ (kultna šabačka grupa umetnika), Filip Mirazović se opredelio za boje. Uz oca Radovana, slikara, bio je to ne samo logičan, nego i put Proviđenja. Do trinaeste godine živeo je u Malom Parizu, kada se, zajedno sa porodicom, preselio u onaj pravi i veliki, prestoni grad Francuske. „Šabačka deonica“ nije trajala dugo, ali jeste dovoljno da zauvek ostane utisnuta u korenu njegovog bića. Išao je u „Vukovu“ školu, kod „voljene učiteljice starog kova“, Marije Debeljački, koja je ostavila značajan trag u njegovom odrastanju, kao i nastavnik likovnog, Momir Glišić..
- Sve što jesam u Šapcu je začeto, kaže Filip sedeći u svom ateljeu u Ivriju, predgrađu Pariza. Kod nas je sve slikovitije nego u Francuskoj i na Zapadu, gde je nekako linearno. I danas nosim u sebi prizore naših sela iz cele Jugoslavije, jer sam često sa ocem putovao.
- Da li ti se samo čini, zato što si bio dečak, da je ovde sve živo i slikovitije nego što jeste?
- Ne, tako je uvek. Mislim da svaki čovek, ako je dovoljno svestan, uspeva da napravi svoje idealno mesto. Moje idealno mesto je Šabac. Postoje varijacije gradskog i seoskog duha, kao kod Paskaljevića i Kusturice, iako je na filmu sve baroknije. Na Zapadu je čistije u svakom smislu, ali i podalje od istinskog humanizma i ljudskosti. Shvatam da je težak život kod nas, ne idealizujem ga, ali ima dubinu, čak i u komšijskim razgovorima.
Od kada pamti sebe, znao je da će biti slikar. Otac nije direktno uticao, nije ga forsirao, niti bilo šta nametao, nego usmeravao i učio osnovama zanata. Učestvovao je u svemu što je Radovan radio, najpre kao posmatrač, potom kao pomagač, a onda i kao šegrt. Bio je presrećan kad bi mu dozvolio da povuče jedan potez na slici, ili mu pokazao kako se mešaju boje. Kada se preselio u meku likovne umetnosti, želja da bude slikar je dobila na intenzitetu. Bio je ushićen činjenicom da ima pristup, počevši od Luvra, svim velikim muzejima, a znajući da želi da upiše Likovnu akademiju, potpuno se posvetio tom cilju.
- U sećanju mi je ostao gospodin Rožal (nikad nisam saznao njegovo ime), koji je i mene i sestru naučio besprekornom francuskom za samo godinu dana. Jeste bilo teško, ali bio sam izuzetno srećan, osećao sam strah i uzbuđenje kao da sam se našao u avanturističkom filmu. Znao sam da sam na pravom mestu, na raskrnici sa kružnim tokom, tamo gde ću moći da se ostvarim kao umetnik.
Iako nije pohađao nijednu od pripremnih škola, koje su, ipak, rezervisane za one sa dubokim džepom, glatko je prošao prijemni na pariskoj Likovnoj akademiji. Pripremao se uz očeve savete i, „na potezu između podruma i sobička na šestom spratu“, danonoćno slikao. Kada je video njegove radove, jedan od najvećih živih slikara, Vladimir Veličković je rekao: „Što se mene tiče, ti si već primljen“. Na prijemnom ispitu saglasni su bili svi članovi žirija, istaknuti francuski slikari i likovni kritičari, a njegov portfolio jedan od najboljih.
- Tada sam shvatio da moram dalje sam. Otac mi je pružio sve što je znao, pre svega da budem svestan sebe kao umetnika, da znam šta želim i da imam mogućnost da to izrazim, ali je došlo vreme za nadgradnju naučenog.
Kada je diplomirao, odmah je konkurisao u najbolju pripremnu školu u Parizu, istu onu koju sebi nije mogao da priušti kao srednjoškolac. Tu, dvehiljade treću, pamtiće ne samo zbog završenog fakulteta i zaposlenja, nego i po tome što je video Šarlotine oči.
- Tu se krug zatvorio. Upoznao sam se lepom i perspektivnom učenicom Šarlot, koja je kasnije postala moja supruga. Bio sam joj profesor, predavao sam crtež po modelu, morfologiju i pripremu za dosije. Svaki profesor ima pod nadzorom petoro učenika. Jedan od tih petoro bila je moja buduća žena, a druga je bila Sarkozijeva nećaka.
- Misliš li da si, i privatno, i poslovno, dobio dobre karte, kao da te Neko pogledao?
- Mislim da jesam, mada sam svemu pristupao na najiskreniji mogući način, nikada nisam nikoga zavaravao, niti pokušao da uzurpiram, ili mu nešto oduzmem. Branio sam se sa onim što postoji u meni i samo sa tim napredovao. Uvek sam pokušavao da budem pravedan koliko je to moguće. Mogao bih da se požalim na mnogo toga, svako može, ali znam da uvek, u svakoj situaciji dajem svoj maksimum.
Filip i Šarlota su se verili godinu dana nakon upoznavanja, venčali se pri kraju njenih studija, a njihova ljubav krunisana je sinovima Nikodimom i Simeonom. Pre dve godine, dobili su ćerku, Magdu. Kao hranitelj porodice, mladi Mirazović išao je od jedne do druge pripremne škole da bi, pre šest godina, osnovao svoju, koja bi se, u prevodu na srpski mogla nazvati: „Od jednog do drugog ateljea“.
- Imali smo potrebu da prenesemo svoje znanje na mlade, mada se kasnije ispostavilo da su naši polaznici i ljudi u zrelim godinama. Danas imamo oko stotinak učenika.
Sticajem okolnosti, Mirazovići su svoju privatnu školu formirali u svojim ateljeima. Polaznicima je na raspolaganju prostor od oko dvesta kvadrata i mogućnost da vide slikarske radove kako nastaju. To je škola, kaže Filip, koja konceptualno podseća na Školu umetničkih zanata u Šapcu.
- Polaznici urade do sto crteža za tri sata. Predajemo teoriju, ali i demonstriramo (ustaje i pokazuje crteže na velikoj tabli koje je Šarlot uradila za učenike). Ja se bavim početnicima i povratnicima, a Šarlot đacima ukazuje na specifične potrebe crteža i estetiku. Kada se oforme u crtežu, koji je „solfeđo likovne umetnosti“, vraćaju se kod mene da uče slikarstvo. Nekoliko naših polaznika je uspelo da upiše Likovnu akademiju.
U predgrađu Pariza, na pretposlednjoj stanici metroa, Filipov životni ritam je dinamičan, uz troje dece i učenike, a promišljanje hrišćansko, sa uvidima u stoicizam, ili jednostavno narodsko: „Pomozi sebi da bi ti Bog pomogao“.
- Moj odnos sa Gospodom ponekad je konfliktan, ali nikad ne sumnjam u njegovo postojanje. Skromnost je jedina prava veličina. Svaki put kada sam bio neskroman i mislio da sve mogu sam, moj život se nije pomerao u željenom pravcu, a kada sam dolazio do iskrenije skromnosti i pravednijeg odnosa sa ljudima koji me okružuju, vrata su mi se mnogo lakše i šire otvarala.
DUH NAS ODRŽAVA
„Ne želim da zvučim sladunjavo, ali, činjenica je da nas naš duh održava u svim teškoćama koje su nas zadesile. Ne bi trebalo gubiti iz vida da je sve moglo mnogo gore da bude.

ČINI DOBRO,
NE KAJ SE
Uvek bi trebalo da pokušamo da budemo pravedni koliko god možemo i da uradimo sve što zavisi od nas. Tako mislim i postupaću do kraja života, a onda šta mi Bog da. Naš narod kaže: „Čini dobro, ne kaj se, čini zlo, nadaj se“.

M.Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa