27. decembar 2018.27. dec 2018.
JEDNA NOVOGODIŠNjA NOĆ

Čarolija melodije

Domaćin je utrčao u kuću, minus 31. decembra, poslednjeg sata stare godine, bio je preveliki i za šetnjuod desetak metara od ulaza do poštanskog sandučeta. Nije video bilo koga u malom sokaku gde su živeli. U metalnoj kutiji je stajao beli koverat, bez adrese pošiljaoca, bez imena primaoca. Otvorio je tek pošto je ušao u kuću, udobno se smestio i ogrejao. Njegov otac je odložio daljinski i ustao sa ležaja, sin spustio android iz ruke, uzevši svoje dete kome je igra kockicama već dosadila. U ruci domaćina nalazila se čestitka, novogodišnja. Na koricama zimski krajolik, fenjeri i ulice pod snegom, a na zimskom nebu, kroz pahulje, irvasi vuku nasmejanog Deda Mraza u čezama, punim poklona. Otpozdravlja mališanima što sa dna slike mašu. Čim se korica okrene, čula se jednostavna melodija sa muzičkih čestitki. Nešto je pisalo...
-Tata me je držao za ruku, onu na kojoj je bila rukavica bez prstiju, a ja sam tek odvojio pogled od slatkiša u desnoj. Bila je zima, sneg, ali sam toliko čvrsto sezao tu „crveno-belu“ lizalicu u obliku kuke da se šećer topio na jagodicama i već su prsti bili lepljivi. Tragovi boje ostali su na usnama. Kapa sa kićankom navučena do obrva, smešni plavi skafander i večiti strah roditelja od hladnoće i nosa koji curi od zime do proleća. Plakat na ulazu u jednu kafanu najavljivao je novogodišnju igranku, nastup lokalnog šlager pevača, a deka u crvenom odelu na slici izgledao je baš kako sam ga zamiljao slušajući priče starih uvek u isto doba godine. Gledao sam u nepomičnu sliku, a u mašti sam već video deku koji će noćas doći kod mene, bio je to baš taj. Pozirao je crtaču pre nego što je krenuo na put. Zavideo sam, kako samo dete ume, tom umetniku koga nema. Vreća na leđima je prepuna, sigurno su tu i moji kauboji i indijanci, plastični, mali.
Tata je razumeo na šta me asocira slika. Znao sam da nemamo beskonačno vremena, ali sam želeo da imamo. Pustio me da gledam u komad hartije zalepljen na vratima. Koža na šaci mu je ogrubela od zime, bila kruta, osećao sam čak i kroz rukavicu, no mislio sam na sebe i borio se sa strahom da me možda Deda Mraz nije zaboravio. Morao sam da pitam.
-Tata, jel' ovde u ovom džaku što Deda Mraz nosi i moja igračka? Jesam li bio dobar?
-Sigurno da jeste, videćemo sutra ujutru, moraš da budeš dobar i danas, legneš ranije, popiješ čaj i spavaš, inače Deda Mraz neće doći ako budeš dugo budan – objasnio mi je otac. Nasmejao se onako kako pamtim samo u trenucima kada je mene gledao, celo lice mu se raširilo, uz tihi izdah, čak sam imao utisak i da mu se beretka malo pomerila. Odgnao je svaku sumnju, pustio sam mu ruku i njome ga zagrlio oko struka, čak i dugi kaput na ocu imao je miris zime, sreće, radosti, čarolije. Malo sam žalio što ne smem da vidim Deda Mraza, hteo bih da i njega zagrlim, ali nema rizika, da se Deka naljuti. Nisam voleo da spavam, no to veče sam jedva čekao da dođem kući i zaspim, nisam mogao dočekati jutro. Snega tek ponegde na ulici. Novi počinjao dok smo išli ka našem domu. Posle desetak minuta ponovo sam okusio slatkiš, taj obični šećer nosio je slatkoću, ne samo prerađenog šećera, već nade, iščekivanja, sreće, radovao sam se i belini koja će prekriti ulice ujutru, obećavale su to ove pahulje, a nebo je već beličasto od oblaka i dima koji izlazi iz odžaka naše ulice gubeći se poput niti u klupku.
Prešla je muzička čestitka u ruke najstarijeg u kući, slušao je sina, sećao se te večeri...sećao se te, setio se mnogih, davnih ....
-Nisam imao nijednu slabu ocenu, uča me je pohvalio pred roditeljima, zaslužio sam najveći poklon o kome sam sanjao. Spustili smo se uz reku, vetar je tu najjači, šibao je, grizao obraze, video sam i ljude koji gaze zaleđenom vodom, ali ništa mi nije duže zadržavalo pažnju, radovao sam se što dolazimo sve bliže centru. U lokalu je taman bio slobodan jedan mali sto uz peć. Otac je ostao da naruči, a mati me je povela da zajedno ogrejemo ruke koje ni rukavice nisu čuvale. Vratio sam se na svoju stoličicu taman kada je stigla tacnica sa komadom alve i kašičica. Činilo mi se da bih pojeo tone, a znao sam da je jedno parče dovoljno pa sam u svakom zlogaju uživao, puštao da se topi u ustima. Nisam žalio kada smo krenuli jer me je čekao drugi deo čarolije. Tačno u centru, ispred berbernice u kojoj je otac redovno brijao bradu i negovao svoje brkove sa uvijenim krajevima, stajala je kočija. Upregnuti vranci su mirno stajali kao kontrast snežnoj belini što i na njima ostavlja trag. Tata je prišao kočijašu, platio lepe novce i dao znak meni i majki da priđemo. Pružio joj je ruku i pridržavao dok nije ušla i sela, a potom i mene podigao na sedište. Na kraju je seo i on, naspram, prebacio ćebe preko naših krila i dao znak kočijašu. Bilo je ledeno, istovremeno uopšte nije bilo hladno. Noge mi je grejao pokrivač, mamin zagrljaj ramena, a srce sreća. Mnogo puta sam prošao tim ulicama peške, ali su izgledale drugačije iz te perspektive. Boje na građevinama su lepše, prvi put sam primetio detalje na karijatidama konaka nekadašnjeg vladara. Hteo sam da zatvorim oči, ali nisam želeo da propustim jedan novi svet koji je gradio san prožet pogledom sa fijakera. Šarao sam pogledom sa jedne na drugu stranu, sve je postalo čulo vida, predeo iz bajki, a samo je blago u uhu odzvanjao snegom prigušen topot kopita vrednih vranaca. Majčine oči nisam mogao videti, ali sam na trenutak uhvatio očev osmeh ispod urednih brkova dok me je gledao i osećao da uživam. Nije baš bila dostupna svima vožnja fijakerom, možda su i njih dvoje prvi put bili tu. U Evropi je već “gorelo”, nisam znao, niti bih mario, za mene je svet bio savršen.
Poruka je dospela do unuka...
-Spuštalo se veče na grad, dan najkraći. Već su lampioni na jelci menjali boje, a crveno-zlatno novogodišnje znamenje menjalo nijanse u tom presijavanju. Gledao sam novogodišnju dečju emisiju, već pun strepnje. Majka je rekla da će tata iz fabrike doći kasnije, mora da se sretne sa Deda Mrazom, kako bi preuzeo poklon za mene. Sporo je teklo vreme, a na malom ekranu, u tom programu, bezobraznici presreću sanke koje vuku irvasi. Uzimaju poklone, kradu Novu Godinu, kradu radost.... mrzeo sam ih i bojao se, smejali su se zlobno dok su vezivali naše junake. Plašio sam se da tata ne kasni zbog otmice za stvarno, znao sam razliku između filma i stvarnosti, no nekada se i izjednače. Zamišljao sam kako čeka u obližnjem parku na dar, ali darodavca nema. Kroz prozorsko staklo sam gledao u nebo, modro, ali čisto, gledao sam na trotoare pod snegom, nije bilo drugog razloga za kašnjenje. Nebo prohodno, svetlost mesečine i snežne beline potpuna. Uočavao sam i ponekog prolaznika kako spuštene glave, ruku zavučenih duboko u džepove hoda prostorom ispred naše zgrade. Sigurno su i oni zabrinuti što nema Deda Mraza.... duboko sam uzdahnuo... čula su se ulazna vrata, nije mogao biti bilo ko drugi. Rumenih obraza od zime, crvenih ušiju, otac je ispunio sav vidik uplašenog deteta. U ruci je bio veliki najlon džak, pun svega. Deda Mraz je ipak dobro, doneo mi je poklon, maše mi sa paketića. Nadam se da je i na filmu pobedio.... – završavao je novopečeni otac svoje prisećanje dok je iznova čitao kratku poruku na kartonskoj čestitki koja svira. Muzika poznata, melodija zvučno neprijatna, ali je beba u na ručju oca postajala sve teža, tonući u san. Uspavale su ga priče i muzika, možda i sanja već.
Deka i pradeka, otac i deda, sin i otac, kako god, ustali su da pospreme trpezu, mladi čovek je poneo svog naslednika ka krevetcu spustivši čestitku na sto. Pod blagim svetlom, prošarana svetlećim ukrasima po celom domu nazirala se poruka „Jedno veče bar budite dete“. Ponoć samo što nije otkucala...
D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa