21. mart 2019.21. mar 2019.
Foto: Nerad Rade

Foto: Nerad Rade

Mina Gligorić – operska pevačica

Život obojen tonovima

Iskustvo oblikuje umetnika. Potrebno je da bude ogoljen pred publikom, kako bi mu ona verovala. Odgovornost prema talentu je na prvom mestu. Operski pevač mora biti poput sportiste, psihički i emotivno jak. Tehnika pevanja zahteva konstantno usavršavanje
Muzika je više od jednostavnog zbira preciznih tonova. Ona je čista ljubav, harmonija, duša Univerzuma. Blistava poput zvezdane noći, razigrana kao letnja kiša, lagana i umirujuća kao topao povetarac. Uzdiže ljudski duh do iskonske suštine, dosežući besmrtnost postojanja. Dolazi iz srca, a privilegiju da je dožive, interpretiraju na renesansni način poseduju malobrojni. Kada umetnost muzike prevaziđe procesualno nastajanje i zaokruži konačnost, granica između stvaraoca i posmatrača iščezne pred impresijom. Za Minu Gligorić, šarmantnu Šapčanku raskošnog glasa, muzika je iskonska potreba, sublimirajući deo života, najživlja boja sveta, od prvog koraka tona.
-Ljubav prema muzici postoji još od prvih koraka. Tata je svirao bas gitaru, mama pevala u horu, pa se u našoj kući uvek čula pesma. Kao dete bila sam član hora Viva, a već sa 10 godina sam sama odlučila i zamolila tatu da me nauči da sviram gitaru. Uzela sam svesku i počela da pišem pesme. Imam oko 30 svojih pesama. Dakle, komponovanje je moja prva ljubav.
Kako je porodica gledala na Vaš talenat i odluku da se profesionalno bavite muzikom?
-Moja porodica je najveća podrška. Od njih sam dobila svoju prvu gitaru, a ubrzo i klavir koji mi je bio potreban zbog daljeg školovanja. Bila sam prihvaćena već u osnovnoj školi. Nastavnik muzičkog mi je ukazivao čast da izvodim svoje pesme pred učenicima starijih razreda. Najbolji savet dobila sam upravo od porodice. Da budem svoja.
Imali ste priliku da sarađujete sa svetski priznatim imenima iz oblasti klasične muzike i solo pevanja. Koliko usavršavanje, u zemlji i inostranstvu, pomaže da oblikujete svoj talenat?
-Svako iskustvo oblikuje umetnika. Istakla bih da su najveća imena sa kojima sam sarađivala zapravo vrlo skromni i jednostavni ljudi. Umetnost je u jednostavnosti. Umetnik mora biti ogoljen pred publikom, da bi mu ona verovala. U sebi mora potražiti ono ranjivo biće i u kompoziciju utkati nešto svoje lično, kako bi bilo istinito. Tek tada, kada se predstavite kao biće sa manama i vrlinama, kao običan čovek sa darom da glasom dođe do srca drugih, nastaje čarolija. Značila mi je podrška svih vokalnih pedagoga i motivisala me da napredujem.
Na Fakultetu muzičkih umetnosti, pored praktičnog dela, imali ste i brojne teorijske predmete koji omogućavaju da steknete dobro obrazovanje kada su u pitanju umetnost i društveno-humanističke nauke.
-Da, naravno. Teorijski predmeti su samo upotpunili našu sliku o muzici i umetnosti. Spomenula bih i glumu, imali smo tu čast da radimo sa profesorima na FDU.
Dugo je italijanski jezik smatran jedinim mogućim za izvođenje operskih predstava. Da li je zaista tako, ili je to ipak stvar senzibiliteta?
-U svetu su posećene i vrednovane opere u kojima se peva i na francuskom („Karmen“), ili nemačkom („Čarobna frula“). Italijanski jezik zbog same prirode otvorenih i dugačkih samoglasnika, reči u kojima se u prirodnom govoru već nazire melodija, omogućava i olakšava pevaču da postigne legato frazu, ujednačenost.
Koliko odricanja, truda i rada zahteva posao kojim se bavite?
-Operski pevač mora biti poput sportiste, a mora i psihički biti vrlo stabilan. Poznato je da stres utiče na sve, tako i na glas. On je najosetljiviji instrument, stoga zahteva određenu vrstu odricanja. Nema čestog boravka u zadimljenim prostorijama, san mora trajati minimum 8 sati, savetuje se uzimanje 2 litre vode dnevno i preventivni odlazak dva puta godišnje kod fonijatra. Mlad pevač mora biti vrlo oprezan pri izboru uloga, kako bi glas što duže ostao u formi. Tehnika se uči do kraja života i nikad se ne nauči, jer se naš glas menja u skladu sa našim telesnim i psihičkim promenama. U tome i jeste čar ovog posla, jer stalno traži od vas da idete dalje ka napretku. Dan pred koncert ili predstavu volim da sam u karantinu. To je dan kada ni sa kim ne razgovaram i pripremam se za predstojeći nastup. Da, odricanja su zaista velika.
Deo ste Operskog studija Narodnog pozorišta u Beogradu, honorarni saradnik u pozorištu „Duško Radović“ i „Madlenianumu“, predavač na Artistikum centru za edukaciju i razvoj umetnosti, članica Dua „Midi“, svirate klavir i gitaru. Vaš svet je u potpunosti sazdan od muzike. Na koji način organizujete vreme? Da li vam nešto nedostaje?
-Moj svet satkan je od te večne igre boje, zvuka i emocije koju nazivam-MUZIKA. Nije uvek psihički lako izdržati dan koji uključuje režijsko-muzičke probe u trajanju od četiri sata, zatim odlazak na drugu probu i vikendom nastup u Akademiji 28, gde moja koleginica Dina Miletić i ja izvodimo kompozicije iz Diznijevih crtanih filmova, pop numere... Kada mi je teško, često podsećam sebe da je privilegija danas baviti se onim što zaista voliš. Kada se vratim na tu misao, sve postaje smislenije. Važno je biti odgovoran prema svom talentu. Uvek. Smatram da podjednako kvalitetno izvodim i kompozicije klasične muzike i pop numere, a sarađujem i sa savremenim kompozitorima umetničke muzike. Ovakva iskustva donose slobodu uma, slobodu u izrazu, osećanjima. Trenutno mi nedostaje vreme koje bih odvojila da pročitam knjigu, nedostaju mi druženja sa prijateljima, odlasci u Šabac i trenuci sa mojom porodicom, naročito bakom i dekom od kojih puno učim.
Da li ste nekada komponovali i interpretirali neku od svojih numera?
-Kao što spomenuh ranije, već u osnovnoj školi na časovima muzičkog sam izvodila svoje prve pesme, a i u srednjoj smo na školskim odmorima izvodili autorske numere. Moja prva studijska pesma bila je „Muzika i ti“, koju sam izvela sa Grupom 93. Jedno od zanimljivijih iskustava bilo je izvođenje moje kompozicije na ispitu iz klavira, na inicijativu komisije. Nikada to neću zaboraviti.
Izvodite kompozicije klasične muzike, solo pesme, operske arije, poznate popularne pop-rok numere, kao i one iz mjuzikla i filmova. Šta slušate i pevate za „svoju dušu“?
-Zavisi od trenutka i raspoloženja. Odrasla sam uz rok muziku, a u slobodno vreme volim da pevam stranu pop muziku i soul. S obzirom na to da se trenutno pripremam za naslovnu ulogu u operi „Koštana“, istražujem i narodne pesme iz Vranja, pa u poslednje vreme i to pevam.
Koliko se razlikuju, a koliko prepliću uloga predavača i studenta, s obzirom na to da ste nedavno završili master studije i konstantno se usavršavate?
-Kao predavač, trudim se da deci na najjednostavniji način predstavim problematiku i odmah ponudim rešenje. Najsrećnija sam kada vidim da je dete usvojilo indikaciju, da odlazi srećno kući. I dalje radim sa mentorom, svojom profesorkom Katarinom Jovanović koja je jedina osoba kojoj mogu i želim da verujem, pa često i te svoje đake dovodim kod nje na konsultacije. Ona mi pomaže da napredujem i kao pedagog, a ne samo izvođač.
Projekat na kom ste trenutno angažovani i budući planovi?
-Trenutno radim na jednom velikom projektu u okviru Narodnog pozorišta u Beogradu koji na sceni broji oko 120 ljudi. To je opera Petra Konjovića, „Koštana“, u režiji Juga Radivojevića, gde tumačim lik Koštane. U istoj kući trenutno radimo i jednu od Mocartovih najranijih opera „Bastijen i Bastijena!“, a kroz koji mesec će biti i izvođenje opere „Ljubavni napitak“. Prethodnog meseca debitovala sam i u pozorištu „Madlenianum“, u operi „Čarobna frula“, kao Pamina. Istakla bih i saradnju sa GIPAC produkcijom koja je okupila umetnike iz Pekinga, Bostona, Beograda i Novog Sada i koja mi je omogućila da debitujem u operi „Don Đovani“ kao Cerlina. Režiju potpisuje Aleksandar Nikolić. Ovog leta odlazim na tronedeljno usavršavanje u Nemačku.
Vaš savet za mlade koji žele da se bave muzikom i one koji planiraju da studiraju na Fakultetu muzičkih umetnosti, odsek Solo pevanje?
-Mlade ljude koji žele da izvode klasičnu muziku bih uvek ohrabrila i podržala. Odmah bih upozorila da je za ovaj posao najvažnije strpljenje i ostati dosledan sebi u tom procesu. I ključno, iako nešto tehnički nije dobro do kraja, važno je doći do srca onih koji nas slušaju. Različita tumačenja istog dela, istog lika su validna, ne mogu biti pogrešna, u tome i jeste čar umetnosti.
Biografija
Mina Gligorić rođena je 1993. godine u Šapcu, gde je pohađala osnovnu i srednju muzičku školu. Sa najvišom ocenom završila je osnovne i master studije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu na odseku za solo pevanje. Odlikovana je kao najbolji student akademije u školskoj 2014/2015. Višestruki je dobitnik prvih nagrada na takmičenjima, učesnik u različitim projektima koje je Fakultet organizovao, a svoje usavršavanje nastavila je na letnjim kursevima u inostranstvu. Imala je priliku da uči od renomiranih umetnika na svetskom nivou u oblasti pevanja: Vladimira Redkina, soliste „Boljšoj teatra“, Kristijana Hilca, profesora Univerziteta umetnosti u Bernu, Evelin Tab, Roberte Mameli, Marine Bartoli i Dejvida Gaulenda, umetničkog direktora Rojal opere u Londonu. Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, uz podršku Francuske i Češke ambasade, izvodila je pesme koje je skupio Jovan Frajt. Ističe se i učešće sa gudačkim orkestrom Fakulteta u Zadužbini Ilije M. Kolarca, kao jedan od najmlađih učesnika.

Muzika hrani dušu
-Muzika zaista jeste večna igra boje, zvuka, osećanja. Ona hrani naše biće. Tada je svaka slika našeg života obojena. Ona povezuje sva naša srca, ona je put do smisla i istine. U umetnosti i muzici pronalazimo sebe. One traju, jer ih mi svakim tonom, svakom bojom, svakom rečju iznova oživljavamo.


M. Živanović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa