28. mart 2019.28. mar 2019.
Spas je uvek u komunikaciji
Katarina Jovanović – psiholog, porodični savetnik, master NLP

Spas je uvek u komunikaciji

Oslabljen autoritet porodice. Erozija institucionalnog autoriteta škole i sveopšta kriza vrednosti. Društvene mreže kao jedan od simptoma narcističke kulture. Određeni oblici autodestruktivnog ponašanja mogu biti alarm. Razlog za pojačan oprez je kada dete napušta školu ili drastično menja navike. Periodi duge potištenosti. Poremećaji sna i poremećaji ishrane
U periodu adolescencije životne situacije tinejdžeru deluju dramatičnije i ekspresivnije nego što zaista jesu. Mladi prolaze kroz razvojne krize praćene psihofizičkim promenama. Veliki izazovi pred kojima se tada nalaze izazivaju buru emocija koja nosi mešavinu energije, potencijala i izazova putu ka svetu odraslih što često rezultira sukobima sa porodicom i vršnjacima. Psiholog, porodični savetnik, master NLP, Katarina Jovanović za „Glas Podrinja“ govori o indicijama koje mogu ukazati na probleme kod mladih i kako roditelji mogu prepoznati signale upozorenja da bi pomogli detetu koje se nalazi u turbulentnom životnom dobu.
Šta dovodi do učestalih problema i nesnalaženja mladih u današnjem svetu?
- Vreme u kom živimo je nezgodno, mi koji živimo na ovim prostorima stalno smo u nekoj tranziciji. Okolnosti u kojima živimo diktiraju uslove u kojima vaspitavamo decu. Ne samo kod nas, nego na globalnom nivou postoji problem sa slabljenjem kohezivnosti porodice, nismo baš valjano povezani ni jedni sa drugima ni sa svojom decom. Često imamo privid da poznajemo svog adolescenta, od toga kako se oseća, pa do toga gde nam se dete nalazi, šta radi. To ne znači da smo loši roditelji, ali znači da bismo trebali malo više da se potrudimo. Oslabljen autoritet porodice, erozija institucionalnog autoriteta škole i sveopšta kriza vrednosti stvaraju odličnu podlogu za pojavu smetnji i poremećaja u razvoju dece i mladih. Epidemija tzv. „popustljivog vaspitanja“ nam svakako ne ide u prilog. „Višak slobode“ karakterističan za popustljivo vaspitanje manifestuje se na različite načine, često nepovoljno po decu. Roditelji smatraju da neograničena sloboda dovodi do većeg samopouzdanja, a upravo je suprotno. Dodatna sloboda i nedostatak odgovornosti dovode do nižeg samopouzdanja. Slika koju mladi imaju o sebi često nije realna. Društvene mreže kao jedan od simptoma naše narcističke kulture dodatno otežavaju stvari kada su mladi u pitanju.
Da li postoje određene indicije koje će roditelju ukazati da dete nije dobro?
-Brojni su znaci za uzbunu, ali ono što svakako treba da nam privuče pažnju su promene u dotadašnjem funkcionisanju mlade osobe – u izgledu, ponašanju, školskom postignuću, druženju, odnosu prema nama. Jedan deo ovih promena nosi adolescencija sama po sebi i onaj ko bi pronašao tačnu razmeru promena koje treba da nas zabrinu verovatno bi dobio Nobelovu nagradu. Neopravdano stavljamo znak jednakosti između ponašanja mladih i odraslih. Na primer, depresiju odrasli vezuju za bezvoljnost, stanje potištenosti, a kod mladih, posebno kod dečaka, to depresivno raspoloženje može da se manifestuje kroz mrzovolju, eksplozivnost, razdražljivost, ljutnju. S druge strane, adolescenti često deluju kao da su ljuti na ceo svet, tako da je teško povući jasnu „psihopatološku“ granicu. Postoje oblici autodestruktivnog ponašanja koji mogu biti alarm da dete nešto trpi. Jedan od njih je veliki broj pirsinga ili tetovaža. Naglašavam, mnogo, u toj meri da ne mogu da prestanu da dodaju na svoje telo. Razlog za pojačan oprez je i kada dete napušta školu ili dugogodišnje treninge, zatim periodi duge potištenosti, povlačenja iz društva, bezvoljnosti, poremećaji sna i poremećaji ishrane. Sve to su upozoravajući signali i način na koji mladi sabotiraju sebe. U stručnoj literaturi se navodi da su anoreksija i samoubistva najčešći uzroci smrti mladih ljudi. Pokušaj samoubistva i samoubistvo je krajnji autodestruktivni čin. Opet, primetila sam da u današnje vreme postoji određena doza fasciniranosti mladih ljudi duševnim bolestima, odnosno problemima koje one nose i ponekad, da bi skrenuli pažnju na svoje trpljenje, ili prosto, skrenuli pažnju na sebe, oni preuveličavaju svoje tegobe. Umesto razdražljiva sam, reći će – ja sam bipolarna, umesto tužna sam, reći će da je „u depri“.
Najčešće greške koje roditelji čine u vaspitanju?
-To je svakako višak slobode (i manjak odgovornosti) koji je zastupljen u vaspitnim stilovima savremenih roditelja. U najblažim formama kode dece se to manifestuje kao dosada i manjak samopouzdanja, a u ozbiljnijim kao visok nivo nesigurnosti, potištenost i depresivnost, pa i bahato, skoro delikventno ponašanje. Važno je da u životu mladog čoveka postoji određena struktura, nekakav red, da ih naučimo da preuzmu odgovornost za svoje postupke. Žalimo se da deca poseduju sva prava, ali ne i obaveze. Naučiti decu obavezama - to je zadatak roditelja. Odgovornost je jedan od važnih sastojaka samopouzdanja, jer ako su odgovorni, to znači da imaju moć i mogu nešto da promene, a kada je tako osećaju se samopouzdano. Ukoliko smo ih učili i naučili da se trude i znaju da smo uz njih kao podrška, biće im lakše. Ne samo kroz razgovor, nego ako smo zaista tu kada je potrebno. Međutim, to što smo na njihovoj strani, ne znači da uvek radimo stvari koje se njima sviđaju.
Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije samoubistva mladih između 15 i 24 godine su na drugom i trećem mestu uzroka smrti u većini zemalja sveta, pa tako i u Srbiji.
-Ne bih govorila o statistici, jer je podložna različitim tumačenjima. Tinejdžerski mozak karakteriše impulsivnost i „centar za razum“ u prefrontalnom korteksu još uvek sazreva. Emocionalni centri su veoma aktivni, tako da je ponašanje nepredvidivo. Na osnovu iskustva i rada sa mladima mogu da kažem da je svako dete priča za sebe. Ipak, ono što se provlači kroz stručnu literaturu je da devojke češće pokušavaju da izvrše suicid, a dečaci češće izvrše samoubistvo. Nije da ne žele da žive, nego da ne žele da žive pod uslovima kao što su do tada - ali ne znaju kako to da promene. Možda ne postoji konačna namera da se život prekrati, ali se i to dogodi. Psihoanalitičar dr Vojislav Ćurčić je rekao da je pokušaj samoubistva mladog čoveka akt protiv trpljenja, ne protiv življenja.
Od kojih faktora zavisi da li će mlad čovek uspeti da se izbori sa životnim krizama i lomovima tokom sazrevanja?
-Sve se lomi na pojedincu i zavisi od njegovih resursa. Svako dete je posebna priča. Statistike jesu upozoravajuće. Uvek treba sagledati konkretno dete i situaciju, videti šta može da se uradi, čime dete raspolaže. Presudan faktor su svakako roditelji. U kritičinim, rizičnim situacijama oni su ti koji preuzimaju odgovornost za dete. Kada vide da im duša pati, treba da potraže pomoć, jer i za to postoji lek. Nekada je prvi korak najteži.
Koliko je važno da se roditelji konsultuju sa stručnim licima kada posumnjaju da dete ima problem?
- Posao nas koji radimo sa mladim ljudima je - između ostalog - da ne zastrašujemo roditelje. Dovoljno su uplašeni, jer kao što sam pomenula - prezaštićujemo decu. Nizak prag tolerancije na frustraciju koji ide u korak sa njihovim razvojnim dobom, i našim permisivnim vaspitanjem dovodi do težih posledica koje ne možemo uvek predvideti. Postoje neke zakonitosti, ali uopštena i generalna pravila koja važe za sve ne postoje. Nekad upadamo u zamku pa minimiziramo, jer smatramo da je to pubertet, da će proći, ili opet dramatizujemo, preuveličavamo. Jasno je da je meru teško naći i da je ona drugačija za svako dete ponaosob. Svakako treba primetiti odstupanja u uobičajenom ponašanju. Neke promene nosi odrastanje, a neke nisu deo njega. Najpametnije što mogu da kažem je da roditelji poslušaju svoju intuiciju i ukoliko misle i osećaju da nešto nije u redu, svakako treba da se konsultuju sa stručnjakom.

M. Živanović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa