9. maj 2019.9. maj 2019.
Verna čitateljka Zora
ČETRDESET GODINA SA „GLASOM PODRINjA“

Verna čitateljka Zora

Zora Stanković, prosvetni radnik u penziji, naša je verna čitateljka. Nije „preskočila“ nijedan broj „Glasa Podrinja“ proteklih četrdeset godina.

Zora je rođena u Šapcu, u godinama stradanja Drugog svetskog rata. Imala je samo tri meseca kada su joj Nemci uhapsili oca. Odrastala je sa majkom, koja je čuvala decu i spremala tuđe kuće dok se nije zaposlila kao čistačica. Živele su na Kamičku, u kući sa visokim plafonima, u kojoj je jedino toplo bilo za Božić. Tada bi se sarma „krčakala“, pa se vatra celu noć ložila. Inače, „sediš kod šporeta, greješ nos, leđa ti zebu“.

- Bilo je skromno, ali lepo. Svi smo nekako bili zadovoljni, bez obzira koliko smo imali, kaže naša sagovornica.
Godine ’59 upisala se u Poljoprivrednu školu i sa majkom preselila iz ulice Nebojše Jerkovića u Vojvode Putnika. Tu je, od stanodavca Dragana Savića, naučila da redovno čita Glas Podrinja i Politiku.

- Dao nam je tri odeljenja, sobu, kupatilo, koje nam je služilo kao kuhinja i špajz. Živeo je sam i trebalo mu je društvo. Moja obaveza je bila da mu donesem kantu arterske vode sa Kamička i kupim novine. Tako je to počelo.
Po završetku Više pedagoške škole u Zemunu, predavala je domaćinstvo i hemiju. Prva služba joj je bila u osnovnoj školi u Gornjoj Vranjskoj. Autobus je čekala kod Pošte, kao i oni koji su putovali do Letnjikovca. Tu, na potezu između Pošte i Pozorišta, prvi put je ugledala svog budućeg supruga. Video je i on nju, nema sumnje, ali, sve je, u to vreme, išlo svojim redom.

- Tu smo se sreli, a upoznali na šabačkom korzou. Od bioskopa Pariz do Peka, bila je strana za mlade, a druga, od Suda i Opštine do Apoteke, za ozbiljnije, one koji su završili školu i počeli da rade. Zvanično smo se upoznali ispred Zelenog venca.
Šabački korzo je tada bio najbolji „provodadžija“. Zora ga se sa nostalgijom seća, kao i odlazaka u bioskop i pozorište sa školom.
- Godinu dana smo se šetali, a posle uzeli. Dok se nismo preselili u Beograd, dobili smo dvoje dece, Ljubišu i Mariju.
Te, ‘71 godine, prestala je da čita Politiku, zato što je suprug čitao Novosti. Trebalo je da imaju jedne „njegove“ i jedne „njene“ novine. Zora se opredelila za lokalni list. Kada su se preselili u srpsku prestonicu, osamdeset treće, postala je pretplatnik Glasa Podrinja.
- U Beogradu nisam radila kao prosvetni radnik. Grad je ogroman, a deca drugačija nego u Šapcu. Radila sam kancelarijski posao. Papir gde ostaviš, sutra ćeš naći.
U Beogradu živi poslednjih trideset šest godina. Tamo joj žive deca i tri unuka, koji su njena velika radost. Žao joj je što nema unučicu, ali “već dođe poneka devojčica“. Ipak, ostala je nostalgija za rodnim gradom.
- Srce mi je veliko kao kuća svaki put kad dođem u Šabac. Sa generacijom iz Poljoprivredne škole sastajem se svake poslednje subote u maju. Svakog leta provodim petnaest dana u porodičnoj kući mog supruga, u ulici Miloša Pocerca. Mada, sve ređe srećem poznate ljude. Poslednji put kad sam bila u Šapcu, videla sam tri bivša učenika i mnogo se obradovala.
Zoru smo pozvali u goste kada bude dolazila u Šabac. Od Glasa Podrinja je, pre mnogo godina, dobila televizor, kao prvu nagradu za poznavanje istorije Podrinja. Mora biti da postoje nagrade i za višedecinjske čitaoce.
A ZA ZORU - TELEVIZOR
U toku leta ‘63. bila je u toku nagradna igra Glasa Podrinja“ – Poznavanje istorije Podrinja. Zora je seckala kupone, prikupljala, pisala odgovore i poslala na vreme. Pamti da je u septembru bilo izvlačenje srećnih dobitinika.
Došla joj je drugarica i rekla: „Dragička! Dobila si televizor! Sad sam pročitala u Glasu Podrinja, a i moj ujak je bio prisutan kada je bilo izvlačenje dobitnika“. Krenule su da se uvere, u prostorije Glasa Podrinja, koji je u to vreme bio u „Lazinoj“ apoteci. Šezdesetih je televizor bio prava atrakcija.
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa