27. jun 2019.27. jun 2019.
SELO NEKAD I SAD

OD TROJICA DO SVETOG ILIJE

Leto je i nekad i sad, kako su vremešni umeli reći, ćudi svoje pokaže od Trojica do Svetog Ilije koji je opet kukuruzu seko glavu. Sve u ramu da jesenjim usevima za ubiranje sude samo Đurđevska i Ilinska kiša. A od Trojica kretalo je je ono teško vreme, olovno plavih oblaka i munja. Kiša je lila ko iz kabla a kako je često padao grad i desetkovao prinose mnogi su trbuhom za kruhom otišli u pečalbu ili obližnje gradove.
Sada je opet strah od nevremena, donekle i uvećan obiljem gromova koji prate enormne količine kiše, pa je nekadašnja navika da se letnji pljusak i pod krošnjom ovećeg drveta isprati teško primenjiva i pod krovom. Koliko je teško i prateće izvesti opet narodski do ruke svedoči ubiranje od jagode do višnje, kajsije i redom što stigne do Trojica. Ili kako je narod umeo ponegde u Posavotamnavi reći, zna letnja žega doneti i valove vode i retko kad izbeći grad uz izreku da je i on bolji od suše.
Iz ugla ovih dana teško shvatljivo ali i teško porediti sadašnje obilje plodova sa tek po kanat, dva od pšenice do kukuruza o voću i ne govoreći. Ipak, u središtu predanja su nesreće vezane za ove dane. Sredinom prethodnog veka u Posavotamnivi dugo se pričalo o nesreći koja je uzela mladu majku koja je za grmljavine u naručju imala sina i ćerku od tek par godina. Šćućureni uz šporet bili su meta groma koji je uz odžak naprosto presekao ženu dok su Božjom voljom deca preživela i sada imaju i unučiće. Pokušavali su i znanim i neznanim, od pokrivanjem zemljom da izvuče snagu groma a i po lekara slali fijaker, osta po starima, gde ima leka ima i veka. Skončao se život jedne a kako je to vele rečeno rodila se unuka Smiljana. Toliko za neverne.
I noviji dani nose oblije sad već predanja da se među brojnom mlađarijom nevreme došlo u trenu na jedan od godova uzelo najkršnijeg na fudbalskom terenu ili u šumi tek i tu ostaše da imena dedova, očeva i stričeva nose Milan, Stojan, Stevan, Danilo...
Nekako osta i predanje o ljubavi dvoje ponajlepših. Pričale stare žene, u Pocerini pa i šire, dogovor o viđenju tik pred Svetog Iliju zateče u hrasovom zabranu i samo tren ih ovenča nezaboravom zavek spojene jednim bljeskom i udarom groma umesto svadbene puške dugo zborile uz preslicu bake.
U vreme ubiranja trava, a denulo se u sena na gumnu znao je grom udariti u tri razmaknuta tek da se proći između moglo, u srednje seno koje je izgorelo do travke a da ostala dva ni taklo nije. Više za rubriku verovali ili ne tek živa istina beše. Kao i dešavanja odskora kada je jedan grom usmrtio stado ovaca i tako redom... U ritmu koji život nosi ne stižemo da popamtimo sve a i tuga nedaleko sela, zborio usamljenik Živan, brže i zaboravljamo jer vreme nije ono koje beše znao reći mudri starac kojeg i sad pitaju kada obarati travu ili prehraniti useve...
Tek da se uverimo da svako vreme nosi sobom breme. Davno sporila se braća oko grma ostalog od prađeda, čak da sekira presudi. Na Trojice udari grom i pocepa ogroman grm koji je pokrio dve susedne njive ali i spasao dve glave. Vreme beše grubo ali i milost i opomena išli ruku pod ruku. Sada se, stariji tvrde, živi brže a šereti dodaju jedno uz drugo u korak ne stiže. I tako iz priče u priču koju samo predanjem ograničavamo od Trojica do Svetog Ilije vode i u priče o danima i godovima tokom vascelog leta. Retki su koji ostaju da ih zbore, ali i samo mrva vere da neko ima ko sve sabrati ume opominje i vodi nas jedne drugima. To što u praksi izgleda drugačije ipak je ona sloboda koju svakome tvorac daje, pa kako ga duša povede, sve sažimaju stari.
Sreten Kosanić

Najnoviji broj

21. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa