4. jul 2019.4. jul 2019.
VOLIM SVOJ ŽIVOT
ŽIVKA ŽICA JOVANOVIĆ, PROFESORKA MUZIČKE KULTURE

VOLIM SVOJ ŽIVOT

Jedan od šabačkih brendova, vokalna grupa „Šapčanke“, u bašti Kulturnog centra, u ponedeljak je održala jedan od četiri godišnja koncerta. Bio je to povod za razgovor sa Živkom Žicom Jovanović, profesorkom muzičke kulture, osnivačem i vokalnim pedagogom grupe.
Rođena je 1949. u Zablaću, u porodici Jovanović. Iako se preselila u Varnu kada je imala tri godine, prva sećanja nosi iz Zablaća, kada su „u predvečerja, dopirali zvuci žetelačkih pesama“. U osnovnoj školi u Varni, pamti nastavnika muzičke kulture, Slobodana Markovića, koji je prvi primetio njen raskošan talenat za muziku. Ipak, njen „pravi muzički život“ započeo je preseljenjem u Šabac, 1964. godine, kada je upisala Učiteljsku školu.
- Kao da je učiteljski poziv bio urezan u meni. Znala sam od ranog detinjstva da ću biti učiteljica. A u to vreme, u Učiteljskoj školi u Šapcu, postojao je bogat muzički život. Pevala sam u horu Učiteljske škole koji je vodio profesor Vojislav Bugarski.
Po završetku škole, Žica se zaposlila najpre u Pedagoškoj akademiji, potom u Školi za umetničke zanate (Danas Škola primenjenih umetnosti) da bi, početkom devedesetih, prešla u Gimnaziju, gde je ostala do kraja svog, četrdeset dve godine dugog, radnog veka.
- Pedagoški život mi je izuzetno drag. Izvela sam brojne generacije i mnogo se davala na tom polju. Tek su mi na susretima maturanata učenici otkrivali koliki je to trag ostavilo u njihovim životima...
Uporedo sa radom u školi, Žica je nastavila da se usavršava. Završila je Višu pedagošku akademiju u Zrenjaninu, a potom i Muzičku akademiju u Beogradu, odsek opšte muzičke pedagogije.
- Tamo je započeo jedan novi život. Pevala sam u horu Muzičke akademije, koji je vodila Darinka Matić Marović. Dosta sam pevala sa horovima iz Srbije, sa „Obrenovačkim devojkama“ u Celju, „Špancem“ u Silistri (Bugarska), sa horom iz Hrvatske Kostajnice u Tolosi, San Sebastijanu i Barseloni (Španija) i mnogim drugim...
Važan segment Žicinog muzičkog života je osnivanje vokalnih grupa u kojima je bila vokalni pedagog. Prva je bila mešovita grupa „Spomenak“, u KUD „Abrašević“.
- Stojić Mašić mi je predložio da osnujem žensku pevačku grupu, koja je kasnije prerasla u mešovitu i trajala punih deset godina. Zajedno smo mnogo toga prebrodili, pevali smo čak i za vreme bombardovanja, u Šabačkom pozorištu. Spontano je došlo do formiranja „Nostalgije“, takođe u „Abraševiću“.
„Šapčanke“, treća sreća, osnovane su u Kulturnom centru, 10. jula, pre četiri godine. Julska grupa počela je sa šest članica, a danas ih ima devet. Instrumentalnu pratnju i nesebičnu podršku grupi daje Goran Tomić, Šapčanima poznatiji kao Čakala.
- Imali smo priliku da radimo sa nekoliko harmonikaša, ali zahvaljujući Čakali, ova grupa je dobila poseban nivo i značaj i za grad, i za nas. Čakala je doneo drugačiju atmosferu radeći aranžmane za glasove i instrumentalni deo. Zahvaljujući njemu, „Šapčanke“ su takve kakve jesu.
Iako je pre šest godina otišla u penziju, Žica je izuzetno aktivna, ne samo, iako najviše, u muzici. Članica je Društva prijatelja manastira Hilandar, sa kojim rado putuje. Putovanja su oduvek bila njena pasija.
- Mnogo sam putovala sa horovima i kao pedagoški radnik na đačkim ekskurzijama. U Pedagoškoj akademiji „probila sam led“ kada su u pitanju đačke ekskurzije u inostranstvo. Trudila sam se da im proširim vidike još u srednjoškolskim danima.
Bila je prva, a možda i jedina u gradu, koja je, povezujući teoriju i praksu, vodila učenike na muzičke predstave u prestonicu. Išli su u Narodno pozorište u Beograd, Madlenijanum, Pozorište na Terazijama, Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu... Jedna od najpopularnijih baletskih predstava kod gimnazijalaca bio je „Grk Zorba“ sa Konstantinom Kostjukovim. I danas, u duhu dobrog organizatora, u iznajmljenom mini busu, vodi grupu svojih kolega i prijatelja na operu, balet, ili mjuzikl.
- Godinama već pratimo zajedno muzička zbivanja. Poslednji put gledali smo „Bal pod maskama“ Đuzepe Verdija. Uskoro ćemo ići da gledamo „Koštanu“.
Od svih zemalja koje je obišla, najlepše joj je, možda zbog preokupacije solo pevanjem i operom, bilo u Italiji, gde je svojevremeno želela da se preseli. Ipak, zadržala ju je ljubav prema Šapcu.
- Solo pevanje je bila moja velika želja, koju sticajem okolnosti nisam ispunila. Iako su me predlagali profesori poput Mihila Vukdragovića i Voje Ilića, izostala je bitna podrška, otac mi je umro kad sam bila drugi razred Učiteljske škole.
- Život?
- Baš tako. Po završetku Muzičke akademije, krenula sam na privatne časove solo pevanja kod profesora Enigoreskua, rumunskog solo pevača u novosadskoj operi. Malo je reći da je bio iznenađen: „Šta Vi raditi u Šabac?“, pitao me je. Rekla sam mu da sam ’83. bila na audiciji za sopran novosadske opere i da sam primljena. „Zašto niste došli tada? Ja raditi sa Vama i Vi postati veliki pevač operski“. Odgovorila sam mu da volim svoj posao i život u Šapcu. Bio je šokiran mojim odgovorom, koji nije mogao da razume.
- Da li biste sada drugačije?
- Ni danas ne znam. To bi bio sasvim drugačiji životni put, ali volim svoj život, ispunjavao me je pedagoški rad i pevačke grupe koje sam osnovala i sa kojima sam radila.
- Svaki od životnih puteva ima svoju lepotu?
- Slažem se.
- Koja bi bila Vaša poruka, rezime ovog razgovora?
- Samo treba ispoljiti svoj unutrašnji nemir, svoje emocije, entuzijazam i nikada ne prestati. Čovek ne oseća godine baveći se onim što voli, večno je mlad. Mene ispunjava muzika, cveće, poezija. U Varni imam veliku baštu, preko dvadeset pet vrsta perunika. Vikendom odlazim tamo i uživam u cveću. Ili sam u operi, ili na baletu, u mjuziklima, u bašti sa cvećem, sa „Šapčankama“, na koncertima, u druženju sa prijateljima... Nikad mi nije dosadno.
Od dolaska u Šabac, pre 55 godina, Živka Žica Jovanović prisutna je u kulturi našeg grada kao pevač raskošnog glasa i organizator brojnih muzičkih aktivnosti, pedagog koji je na mlađe generacije prenosio svoja znanja i bogato umetničko iskustvo. Od školskih dana, skrenula je na sebe pažnju kao horski pevač i solista u horu. Bila je vokalni pedagog mešovitog hora „Abrašević“, osnivač i član voklanih grupa „Spomenak“, „Nostalgija“ i „Šapčanke“ . Prvi solistički koncert imala je u Šabačkom pozorištu, 1999. godine. Posvetila ga je srpskim narodnim pesmama Kornelija Stankovića, pionira naše etnomuzikologije i prvog školovanog muzičara u Srba, povodom 130 godina od njegovog upokojenja. Povodom njenog drugog solističkog koncerta, 6. marta 1999. Petrašin Durutović je zapisao: „Profesor Živka Žica Jovanović odvela nas je u Vranje, u vreme Bore Stankovića, „u žal za mladost“ podsećajući nas na ono što se ne vraća, što ostaje da živi negde duboko u nama, što se pamti i razvija. Darujući nam 35 godina plodnog i umetničkog pedagoškog rada, i ovim koncertom, na najbolji način približava nam istinska muzička dostignuća koja imaju neprolaznu vrednost“.

ŠAPČANI VOLE
ŠAPČANKE
„Negujemo repertoar izvornih srpskih pesama, ali i novokomponovanovih, u duhu narodnog melosa. Nema prizvuka istočnjačkih melodija, u pitanju je izvorna srpska muzika. Pesme su jako pevljive i publika voli da peva sa nama. Na repertoaru nam je i evergrin, ruska narodna pesma, grčka, romska... Negujemo umetnički način pevanja, lirsko pevanje sa isticanjem glasovnih kvaliteta i vokalnom tehnikom koja doprinosi lepom, uobličenom zvuku.“

ŠABAC KAO ŽARIŠTE
HORSKOG PEVANjA
Godine 1986/87. Žica je bila vokalni pedagog, a Slobodan Tadić dirigent hora KUD „Abrašević“. Zajedno su napravili internacionalni festival horova u Šapcu, koji je tog leta bio žarište horske muzike. Danas, nažalost, ne postoji taj hor.
M.Filipović

Najnoviji broj

21. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa