11. jul 2019.11. jul 2019.
Ostao sam svoj
PRIČA O DOKTORU STEVANU STANKOVIĆU, NEUROPSIHIJATRU

Ostao sam svoj

Ni izbliza ne znamo koliko smo razgovora obavili za ovih četvrt veka od kada smo u poslu za koji kažu da je „hleb sa sedam kora“. No, ne samo da dobro pamtimo neke od sagovornika, nego i dijaloge poput:
- Mislite li da postoji zdrava i bolesna religioznost?
- Ne. Religioznost je uvek zdrava. Postoje zdravi i bolesni ljudi.
Ovaj dijalog svojevremeno je vođen u emisiji „Sa Bogom i Hipokratom“ na radiju „Glas Crkve“, sa dr Stevanom Stankovićem, neuropsihijatrom.
Priču o šabačkom zetu, koji je odavno Šapčanin, započinjemo u Beču, gde su se sreli i zavoleli Srbin iz Banata, Stevin deda Vaja i Jevrejka iz Češke, Paulina. Ona je prešla u pravoslavnu veru, venčali su se i dobili dva sina, Petra i Pavla. Kada se Prvi rat završio, vratili su se u Jugoslaviju, u Kikindu, odakle je deda Vaja bio rodom, a odatle u Beograd, gde su sinovi završili fakultete. Petar (otac) je završio medicinu, ne sluteći da će četiri generacije njegovih potomaka nastaviti istim putem. Kada je diplomirao, po naredbi Ministarstva zdravlja, započeo je službu u Dalmatinskoj zagori, gde je upoznao Margitu, koja je bila učiteljica u susednom selu. Venčali su se i dobili dva sina, Pavla i Stevana.
Dr Steva rođen je 1939. godine, u Mrčajevcima, gde je njegov otac Petar jedno vreme bio seoski lekar.
DETINjSTVO I TRAGOVI
U Mrčajevcima nas je rat zatekao. Za vreme kaznene ekspedicije posle Kraljeva, Nemci su sve kupili. Odneli su sve što su mogli iz kuće i doktorske ordinacije. Otac se pobunio i na tečnom nemačkom, koji je praktično bio njegov maternji jezik, sve izneo jednom komandantu u čačanskom garnizonu. „Vi vređate nemačkog vojnika?“, vikao je nemački oficir. Oca su dva puta izvodili na streljanje sa seljanima. Četnici su hteli da ga mobilišu, ali im je objasnio da ima dvoje dece kojima je majka umrla i da mora o njima da brine. U to vreme, bili smo malo u Kosjeriću, malo u Užicu, a posle smo se preselili u Beograd, gde smo dočekali oslobođenje i završili škole. Pošto je moj otac naučio da ide uz vetar, što je dobrim delom i meni preneo, odmah posle rata, u vreme oduševljenja ideologijom, nastavio je da priča da je materijalizam utopija. Po potrebi službe, odlukom Ministarstva zdravlja, premešten je iz Guberevca (Klinika za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“) u kovinsku bolnicu. Po isteku tri meseca, to je produženo na još tri, a onda je, jedne noći, u oktobru, neko pokucao na vrata. Policajac je doneo beli papir na kome je pisalo: „Po odluci Narodnog odbora Sedmog reona, da se u roku od tri dana, dr Stanković sa porodicom i stvarima preseli u Kovin pod pretnjom prinudnog izvršenja“. I stvarno, četvrtog dana, sve nas natovarili na kamione sa zatvorenicima i policajcima i preselili u Kovin. Ta bolnica bila je bivša austrougarska kasarna, zidana pred Prvi rat. Živeli smo među bolesnicima, u stanovima u kojima su nekada bili oficiri. Bila su dva velika paviljona na sprat, koja primaju oko hiljadu bolesnika, jedna prizemna zgrada, podeljena na „muško i žensko nemirno“. U nastavku te zgrade, bila je velika bioskopska sala, pozornica i na kraju dve kapele, jedna pravoslavna, a druga katolička. Imala je ogroman park, svoje imanje, konjušnicu, klanicu i dobrim delom živela je od rada pacijenata. Jedan Slovenac, Sever se prezivao, bio je tehnički direktor koji je organizovao život. Od svih tada postojećih zanata, napravio je radionice i u svaku postavio po jednog dobrog majstora. Knjigovodstvo je vodio jedan pijanac, a u Električnoj centrali takođe su radili pijanci (smeh). U ono vreme nije bilo medikamentne terapije. Pacijenti su lečeni razgovorom i radom. Tamo smo živeli četiri godine.
OČEVIM STOPAMA
Dr Petar Stanković bio je grandiozna figura. Daleko ispred svog vremena. Dok je službovao u Mrčajevcima, napisao je knjigu „Božanstvena medicina“. Svoje pacijene lečio je muzikom, iako su ga u to vreme ismevali i izvodili na sud. Govorio da je materija iluzija, što je, u ono vreme, bio veliki ideološki „greh“.
Kada su njegovi sinovi završili veliku maturu, rekao im je da napišu šta žele da studiraju i da to obrazlože. Obojica su, svaki iz svojih razloga, upisali i završili medicinu.
Dr Steva je na fakultetu upoznao i zavoleo svoju Smilju, farmaceutkinju. Malo je nedostajalo da, kada su diplomirali, odu u Kosovsku Mitrovicu, ali, pošto je Smilja bila Šapčanka i šabački stipendista, došli su ovde šezdeset četvrte i, pored brojnih ponuda da idu u inostranstvo, pre svega u Nemačku, ostali.
Dobio je specijalizaciju iz ginekologije, ali je, pošto tu sebe nije video, napustio i vratio se da radi kao lekar opšte prakse. Posle tri godine, dogodilo se ono što je želeo – specijalizacija iz neuropsihijatrije.
NIJE MNOGO, TAMAN
POSLA
Život u psihijatrijskoj bolnici uticao je na Vašu preokupaciju psihijatrijom?
- Naravno. Bio sam klinac, radoznao, a imao otvoreno široko polje. Svuda sam zalazio iz znatiželje. Za vreme specijalizacije, studenti su postavljali pitanja o psihičkim funkcijama, a ja sam prepoznavao. Kasnije sam ono što sam znao iskustveno, naučio i u teoriji.
Dr Steva ima 48 godina dugog radnog staža iza sebe. Izuzetno poštovan i voljen od svojih pacijenata o kojima ni danas ne želi da govori. Nijedan primer iz svog psihijatrijskog dnevnka nije hteo da iznese. Pošteno. U poslednje vreme, iako se bliži osamdesetoj, radi u privatnom Domu zdravlja „Zdravlje plus“ i kao sudski veštak. Nikada nije „išao u privatluk“.
- Ne žalim se. Imam taman koliko treba da podelim. To je život. Idemo dalje.
U braku sa svojom Smiljom, dobio je dve ćerke. Starija, Jasna, je agronom, ima dva sina i živi u Beogradu. Mlađa, Ivana, krenula je stopama svoga oca. Dečji je psihijatar. Obe njene ćerke studiraju medicinu. Starija je apsolvent, a mlađa na četvrtoj godini studija.
- Najstariji unuk, Stevan, je pravnik. Mlađi, Rajko, hteo je medicinu, ali nije prošao na prijemnom, pa je upisao Poljoprivredni fakultet. Sebe je u potpunosti pronašao u prehrambenoj tehnologiji. Najmlađi unuk, Aleksandar, ima četrnaest godina.
- Vi ste bogat čovek. Imate dve kćerke i petoro unučadi?
- Jesam.
Veza Stankovića sa medicinom je neobična. Pavle, brat dr Steve odavno je u Nemačkoj, gde je radio kao redovni profesor i direktor klinike u Getingenu. Njegova supruga Ružica, Beograđanka rodom, završila je psihijatriju i do skoro radila. Njihova ćerka Olgica radi kao dečji psihijatar u Berlinu. Postavljam dodatna pitanja da „pohvatam“ sve porodične „aktere“. Mnogo Vas je, kažem.
- Nije mnogo, taman posla(smeh).
SA BOGOM I HIPOKRATOM
- Šta biste rekli na osnovu duge psihijatrijske prakse?
- Psihijatar može da bude svako ko želi da bude dobar. Ne mora biti lekar. A dobar lekar može biti samo onaj ko je dobar čovek. Tu nema dileme. Može neko da ima dobru tehniku, ali ako ne vidi pred sobom čoveka i ne saoseća sa njim, onda nema pomoći.
- Kao da smo danas postali prilično imuni na tuđu nevolju, kao što je prorokovano: „Ohladneće ljubav mnogih“.
- Da, davno je to rečeno, ali nije shvaćeno. Tesla je rekao, parafraziram – Izvor svega je energija koja potiče iz kosmosa i može da se nazove svetlošću, a suština svetlosti je ljubav.
- Ljubav i jeste suština?
- Jeste.
- „Sveza savršenstva“, kako je rekao apostol Pavle u Himni ljubavi. Nekoliko puta ste dolazili da gostujete na radiju „Glas Crkve“. Da li biste u ovom razgovoru napravili paralelu između Boga i Hipokrata, psihijatrije i religije?
- Već je dobro poznato mesto kada je komandant logora pitao vladiku Nikolaja da li veruje u Boga. „Ne“, mirno je rekao Nikolaj. „Znam da Bog postoji“. Ateista, kad zađe malo dublje u suštinu, udariće u zid.
- Ako ozbiljno traži.
- Da. Dobar psihijatar, ako gleda u pacijentu čoveka, a ne slučaj, čak iako nije religiozan, završio je posao. Za mene je primer religioznosti jedna moja pacijentkinja iz Male. Davno je to bilo, uoči nekog praznika, ušao sam u crkvu da zapalim sveće, a ona mi je prišla: „Stevo, molim te, evo ti ove sveće, evo ti spisak, upali ih i pročitaj imena. Ja ne znam da čitam“. „Dobro“, kažem i prihvatim. Kada sam završio, dala mi je još jednu, veliku sveću. „Kome da namenim“? „Svim mojim dušmanima“. E, to je to.
- „Molite se za one koji Vas gone, blagosiljajte one koji Vas kunu“. To je ljubav, i prema prijateljima, i prema neprijateljima, „nelicemerna, ista prema svima“.
- Naravno, treba doći dotle.
NISAM NIČIJI
- Šta Vas je u životu vodilo?
- Volite sebe, ali volite i druge. Pokušajte druge da razumete. Biće lakše i Vama i njima. Ne mogu da volim drugog ako prvo ne volim sebe. Ko će u tom slučaju da voli?
- Postoji li hijerarhija u ljubavi?
- Sve se dešava po zakonu, sve se upravlja po nekakvom redu vožnje. Neko je to osmislio.
- Mislite li da je u zdravom duhu zdravo telo?
- Tačno. Ne može drugačije.
- Govorite kratko, jezgrovito, sa jasnim stavom.
- O čemu bismo polemisali?
Dr Steva nam je poverio da se učlanio u Savez komunista `68. kada su Rusi upali u Češku. Pokupili su ih s posla i obukli u uniformu. Tada je shvatio da je država u opasnosti. Kada je promenio mišljenje i video kuda to vodi, sastavio je tekst i dao ostavku na članstvo u opštinskom komitetu. I danas ga čuva.
- Shvatio sam da je dobro to što sam napisao. Tako se ispostavilo i dokazalo. Od tada, nisam ničiji.
- Mogla bih tako da naslovim ovaj tekst – Nisam ničiji.
- Možete, mirne duše.
- Mada, to nije suština.
- Nije. Suština je da ostanem svoj.
Kod doktora Steve nema spoticanja. Sve je jasno, govori direktno i gleda sagovornika u oči. Dostojanstven, sa stavom koji budi poštovanje. „To je to“, kaže u razgovoru, „Idemo dalje“, ili „Tako je kako je“. A i jeste tako. Tačno onako kako treba da bude.
POPUT DOKTORA ARONA
„Ima izvanrednih psihijatara koji idu svojim pravcem. Imao sam sreću da učim kod dr Veska Savića, čuvenog doktora Arona Vuka Draškovića. Dr Vesko je bio svoj, a to je potrebno dobrom lekaru, da ima svoje mišljenje i stav, da se ne povodi. Vesko nas je tome naučio, kao i velikoj psihijatriji, da prvo pogledamo čoveka kad otvori vrata ordinacije.“

OVDE SE DOBRO ŽIVELO
Prvu ponudu da rade u inostranstvu, Stankovići su dobili kao mlad bračni par. Sticajem okolnosti su ostali, a „u ono vreme, ovde se dobro živelo“.
- Posle dve godine rada, ja kao lekar, Smilja kao apotekar, kupili smo auto Dijanu i čamac. Posle završene specijalizacije, promenili smo kola i kupili Tristaća. Nov Tristać je bio deset plata. Posle je sve krenulo nizbrdo u našoj zemlji.
- Predugo traje kriza?
- Dugo, zaista, ali dobro, šta da radimo, tu smo gde smo. Nema druge.
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa