10. oktobar 2019.10. okt 2019.
Kada sećanja izblede
REČ STRUČNjAKA: Demencija

Kada sećanja izblede

Povodom Meseca solidarnostui sa starijim osobama, a u saradnji sa stručnjacima Centra za socijalni rad „Šabac“, „Glas Podrinja“ će tokom oktobra objaviti seriju tekstova posvećenih najizraženijim problemima osoba u trećem dobu
Često čujemo da neko za staru osobu kaže da je senilna ili dementna, čime u jednoj reči otpisuju validnost izjava te osobe ili objašnjavaju njegovo ili njeno ponašanje s prizvukom nipodaštavanja ličnosti i s druge strane, potajnom nadom da se to neće i njemu samom to desiti kada „zagazi u godine“. Iako se demencija smatra čestim pratiocem starog doba, to nije prirodno stanje stare osobe, niti znači da ukoliko je neko u tom dobu i pomalo zaboravan - da je dementan.

Prema „Rečniku psihologije“ dr Žarka Trebješanina „demencija je stečeno sveopšte, progresivno i nepovratno propadanje intelektualnih sposobnosti i viših mentalnih funkcija (inteligencije, mišljenja, govora, pamćenja, učenja, imaginacije itd.) usled određenih organskih uzroka. Propadanje je praćeno promenama u ličnosti, koje dovode do poremećaja odnosa sa fizičkom (dezorijentacija u prostoru i vremenu) i socijalnom sredinom (impulsivno, paranoidno, tvrdoglavo, socijalno neadekvatno, neuračunljivo ili uznemireno ponašanje).

Demencija može nastati iz više uzroka: povrede ili oboljenja mozga, nekog psihotičnog procesa, alkoholizma, narkomanije, degenerativnih procesa u starosti itd.“

Proces demencije odvija se u tri karakteristične faze. Samo trajanje pojedinačnih faza je individualno uslovljeno i teško za prognoziranje, a pre svega zavisi od brzine razvoja pogoršanja i propadanja mozga i mentalnih sposobnosti.

Prvu fazu odlikuje to da osoba primećuje da ponekad zaboravlja šta je krenula da uradi, zaboravlja važne aspekte svakodnevnog života ili čini omaške kojih kasnije ne može da se seti. Karakteristični primeri su da osoba izgubi nit u konverzaciji, zaboravi na dogovore i sastanke, zaboravi gde je ostavila određeni predmet ili ga ostavi na neko čudno mesto, zaboravi da uzme propisanu terapiju lekovima...

Situacija u kojoj je partner ili druga osoba suoči sa tim, lako sklizne u konflikt. Ove omaške i greške su u početku malobrojne, a neretko ih je svesna samo osoba koja ih je napravila, ali te situacije pripisuje gubitku koncentracije ili umorom. Međutim, one vremenom postaju sve brojnije, počinju da ih primećuju partner ili deca, pa reaguju ispravljanjem i kritikom obolelog, koji opet sve više postaje svestan svog stanja, počinje da sumnja u sebe, biva sve nesigurniji i zabrinutiji i počinje da se plaši onoga šta se dešava.

I naravno, želi da zna i traži odgovor – šta mu se to događa. Ovde se uočava razlika u iskustvu obolelog, od faze osećaja da nešto nije kako treba do faze svesnosti o tome. Takođe, i osobe u okruženju su preplavljene pitanjima i razlikuju se u reakcijama.

Oni koji nemaju saznanja o demenciji, ili ne obraćaju pažnju na ove prve znake upozorenja, pripisuju ih nedostatku koncentracije ili pak smatraju da je u pitanju nedostatak dobre volje, pa ih to iritira i ljuti. Ovo zna da vodi do bolnih konflikata u odnosima sa bliskim osobama. A kada partner ili deca konačno saznaju pravu dijagnozu, često bivaju preplavljeni stidom i krivicom zbog takvog ophođenja.
Oni koji već poseduju znanje o demenciji, prestrašeni su zamišljanjem svoje budućnosti. Njima je uglavnom jasno šta se događa i svesni su da ih čeka bolan period opraštanja od osobe kakvu su poznavali, sve veći gubitak kontakta i komunikacije, a sve veća potreba za preuzimanjem odgovornosti i nege za obolelog. Ovde je česta i zamena uloga, gde deca postaju „roditelji“ potpuno životno zavisnom i bespomoćnom ocu ili majci.

U drugoj fazi, osoba se više ne drži realnosti. Ipak, postoje momenti kada je ponovo potpuno svesna sadašnjosti i nove realnosti, ali se više ne trudi očajnički da to i zadrži. Ovde je suštinsko pitanje, koliko smo mi zapravo u stanju da dosegnemo do osobe. Ukoliko je osoba zanemarena i prepuštena sama sebi, pre će skliznuti u taj prostor nedostupnosti. Ukoliko postoji brižan pristup, mnogo duže će ostati u kontaktu sa okolinom. Ovo se postiže stalnom komunikacijom, zadavanjem adekvatnih obaveza, pozivom na aktivnost, konstantnom uključenošću u dnevna dešavanja... Odnosno, omogućavanjem da učestvuju u našem društvu sve dok je to moguće, i naravno, što duže.

Takođe, važno je naglasiti da u ovoj fazi osobe sve više žive u sopstvenom svetu, svetu osećanja. Osećanja postaju asocijativna, okidač može biti bilo šta u okruženju, a ostalima je teško da prate ove asocijacije, ili pak nemaju dovoljno saznanja o biografiji obolelog. Ako vidimo tužnu osobu, ne moramo da analiziramo tu tugu, možemo da budemo u kontaktu prihvatajući da ta tuga ima razlog i funkciju u sadašnjem polju.

Iskustva i osećanja u sadašnjosti, mogu biti potaknuta starim nezavršenim iskustvima ili osećanjima iz prošlosti, a ovo se takođe odnosi i na osobe sa demencijom. Razlika je ipak u sledećem:

a) osoba sa demencijom nije u stanju da napravi razliku između prošlosti i sadašnjosti, pa stoga nema svest o tome da se ono što ona doživljava upravo sada, zapravo ne događa u sadašnjosti, već je ponovno proživljavanje nezavršenog iskustva iz prošlosti

b) osoba sa demencijom neće biti u stanju da svoje doživljaje i osećanja opiše verbalno, već više simbolički.

Zbog praznina u sećanju i perioda konfuzije, osoba više nije ni sigurna u svoju životnu priču. Sve vrste sećanja se mešaju na više načina: mešaju se jer ih povezuje neko zajedničko osećanje ili emocija, i mešaju se sa sadašnjošću, jer je nešto iz sadašnjosti okidač za te emocije. Zato se ova faza zove i „Zalutali ja“, osoba svaki put iznova luta napred nazad između svoje prošlosti i sadašnjosti.

Pre svega, osnovno je prihvatiti osobu sa njenim iskustvima i osećanjima i priznati da su ta osećanja stvarna, a ne neka vrsta imaginacije, deluzije ili greška usled konfuzije. Stvaranjem sigurnog okruženja i davanjem važnosti osećanjima i mislima koje se javljaju kao i davanjem reči za ono što je teško reći, može se pomoći osobi da to podeli i iskaže, kako bi doživela, makar i kratkotrajne, trenutke unutrašnjeg mira.

Oboleli u ovoj fazi često veoma otvoreno i nekontrolisano počnu da iskazuju svoje želje, impulse i osećanja (ponekad i nepristojne). Sve ono što je tokom njihovog života bilo potisnuto ili ostajalo implicitno, može da počne da se ispoljava, ponekad i u ekstremnom obliku. Pojavljuju se skrivene strane ličnosti (psovanje, izgovaranje nečijeg imena, nasilno ili seksualno ponašanje... ili pak suprotno, nežnost i romantika, nikad ranije iskazane). Naravno, porodica često bude postiđena zbog ovoga, pa im je potrebna podrška i davanje informacija o načinu odvijanja procesa demencije.

U trećoj fazi osoba sve više i više gubi sposobnost verbalne komunikacije. Međutim, nije uvek najjasnija veza između samog gubitka sposobnosti i oštećenja ili promena na mozgu, a samo smanjivanje verbalnog izražavanja nije uvek u korelaciji sa ovim oštećenjima. Zato se dešavaju situacije da osoba za koju se pretpostavljalo da je nepovratno izgubila sposobnost govora, zapravo vrlo jasno progovori u trenucima kada je povezana sa sredinom ili kada dobija naročitu pažnju.

U svakom slučaju, u ovoj fazi, osoba sve više komunicira repetitivnim pokretima ili glasovima. Ali, čak iako deluje na prvi pogled bez smisla, ovo neverbalno ponašanje ima i te kako ima smisla za osobu. Ovi pokreti su veoma često povezani sa prošlošću i svakodnevnim radnjama (kuckanje, brisanje naslona stolice ili pokreti iz kojih se može nazreti da je osoba bila krojač, stolar, domaćica...) Zapravo, njima osoba pokazuje da se ne odmara već naprotiv, veoma je zauzeta. I glasovi, pre svega svojim tonom, vrlo jasno izražavaju trenutno raspoloženje ili emociju, i veoma su slični „pre-socijalnom govoru“ malog deteta. Deca još uvek nemaju reči, a stari ljudi sa demencijom ih više nemaju, ali i jedni i drugi pokušavaju da komuniciraju i nešto saopšte drugima. Zato je veoma važno da najbliži budu osetljivi za ovakav vid komunikacije i da imaju strpljenja za svoje ostarele članove porodice.

Treba imati na umu da za sada nema sigurnih preventivnih mera koje bi u potpunosti zaštitile od nastanka demecije, kao što nema ni leka koji bi izlečio demenciju. Postoje lekovi koji mogu da poprave ponašanje ovih bolesnika, uspore napredovanje bolesti i donekle poboljšaju intelektualno funkcionisanje. Iako nauka napreduje i traži nove načine za borbu protiv demencije, najbolji lekovi koje možemo dati svojim najbližima, obolelim od demencije su ljubav, pažnja i strpljenje, uz duboko uvažavanje najmilijih, imajući na umu koliko su oni doprineli u našim životima.

Demencija je zastrašujuća dijagnoza, kako za osobu koja oseća da se sa njom nešto događa, ali ne zna šta (jer se dijagnoza saopštava samo supružniku ili deci obolelog), tako i za celokupnu porodicu koja će u nastupajućem periodu (praktično do prirodnog kraja života obolele osobe) patiti i podneti možda najveći teret ovog oboljenja. Demencija u najbukvalnijem smislu znači “bez mentalnih sposobnosti”. Kada porodična komunikacija počne da biva obojena ovim saznanjem, nije čudno da obolela osoba ima utisak da je niko više ne shvata ozbiljno, i često postaje agresivna usled nemoći da postane jasna u kontaktu sa drugima.
Maja Kačarević, dipl. psiholog

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa