31. oktobar 2019.31. okt 2019.
J.R.

J.R.

19. ŠABAČKI INTERNACIONALNI BLUZ I DžEZ FESTIVAL

San tole noći

Šabačko pozorište ugostilo je učesnike tradicionalnog, ove godine 19. Internacionalnog bluz i džez festivala. Nastupili su Kvartet Vlade Maričića sa gostom, sasksofonistom Adamom Klemom, Belgrade funk combo (šestorka iz prestonice pozata po fank ritmu), Bramha trio, džez muzičari iz Severne Makedonije i jedini trio sa dva člana, Beogradski bluz trio
Dogodilo se, na prelazu između reske večeri i topline sale ili na granici međ iritirajuće vrućine dušeka i relaksirajućeg umirenja balansa noćne postelje. Mrak je kvarila neka svetlost dovoljno uporna u pokušaju da probije bedeme kapaka i nedovoljno jaka kako bi u poduhvatu uspela. Bedem su ojačavali štitovi čula sluha. Ostalo je sve kao svetlost što tanji smirijući mrak. Balans trenutka... nije postojala priča, muzika je pokretač, podloga, osnova i pozadina, no jedinstvena, neponovljiva naracija, unikatna priča pomnožena s dve, ili tri stotine, ostala je da se napiše, bez nametanja. Sećanje i mašta, proteklo, podsvesno igralo je pišući nevidljivim mastilom na nepostojećoj podlozi.

Džez je snaga trenutka, nema plan, to je konverzacija, emocija koju slušaocima daruju muzičari, oni koji u deliću sekunde odluče da stvore zvuk adekvatan trenutku (Vinton Maršal).

Rano je poslepodne, pogled je zalepljen za veliku vodu, teče, dok ja mirujem na obližnjem kamenu. Nema vetra, žubor je nečujan, huk samo u najavi, ali odnekle dopire muzika, približava se, udaljava, pre nego da ritam prirodi. Najednom sitni talasi poprimaju suštinu dirki, ostajući fluktuirajući oblik vode. Tok i zvuk se poklapaju, sve je uobičajeno, pripada takvo kakvo jeste. Klavijature su notama s hartije darovale život i slobodu pokreta u nevidljivosti. Više se muzika nije povlačila, postajala je sve jača, osvajajući deliće svesti. Pokreti malenih valova delovali su kao magnet za zenice, pogled nije mogao ni za milimetar da se odvoji, ni dalje, ni bliže. Korak za korakom, kao hipnotisan približavam se vodi, preko vrlo retke trave i mešavine peska i prašine. Muzika se menja, intenzitet jednak, apsolutno pripadajući momentu, ali je boja zvuka drugačija, poreklo je novo. Odjednom, nesrazmerno raspoređena gustina travnatih vlati tvorila je nekakav oblik. Uz malo mašte, čudnim spojem delova ocrtavao se saksofon,a potom i sopran saks. Izgledalo je da muzika izvire i odatle, poput disanja biljaka, nečujnog i nevidljivog za nas i taj osećaj beše neopisiv, jednostavno je stajao u biću. Polako je do izražaja dolazio i vetar, u vidokrugu nije bilo krošnji, ali ni on nije duvao, već je malo bubnjao, malo treperio poput struna. Tek koji minut kasnije, sa uzvišenja pod kojim sam donedavno sedeo dopirali su neki glasovi. Koračao sam, dok su trava, voda i vetar izvodili koreografiju. Kada sam prispeo do zida, video sam da svi pomenuti delići mozaika prirode samo slede ritam, a on je dolazio od kvinteta... ritam je bio aplauz, aplauz ritam, svejedno...
Jedna od stvari koje mogu rešiti većinu naših problema je igranje uz muziku. Svetu je potrebno više fanka (Džejms Braun).
Nije to bila neosvetljena ulica, daleko od toga, sve svetiljke su besprekorno isijavale, ali je u odnosu na bleštavilo svetlećih reklama i buku nevešto sparene vike i brundanja motora, taj delić bio oaza mira. Prijatna noć je na talon alternativa stavila toplinu što otvara vrata klubova. Ispred jednog stajalo je mnoštvo ljudi, pričali su u grupama, no plenio je osmeh na licima, dodatno pojačan nesvesnom igrom većine. Cupkali su, jedni stopalima, drugi su lupkali dlanom o butinu, prepuštali se ritmu ramenima i glavom. Gde je čaša bila puna, tekućina se i prosipala. Carovala je muzika, brza, ritmična što kontroliše masu. Provirio sam, nekoliko generacija, nekoliko instrumenata, na bini, gospodare i služe, vode podanike, a opet ih i prate. Jedan, dva, tri... šest ih je. U jednom ordinarnom, malenom njujorškom klubu bilo je prostora, no zašto bi ulazili, fank je moćan, ne dopušta mirovanje, ali ne obavezuje na blizinu, dopire van zidova, prati i očekuje da se prihvati... trglo me šuštanje najlona, neko je skidao celofan sa kompakt diska, šarenog omota, video sam samo natpis na njemu - BFC.
Svako može da svira, note su samo 20 procenata muzike, 80 procenata je stav i nastup muzičara koji ih izvodi (Majls Dejvis).
Najavljena je kiša, ne kao izvesnost, već kao potencijalna mogućnost. Procenti verovatnoće su rasli, kako je postotak vidljivog neka navlačio kulise kišonosnih oblaka. Potmulo se provlačio zvuk, naizgled daleke grmljavine. Ispred ulaza u usputnu salu stajao je natpis “javna proba”. Dobro sklonište od verovatnog pljuska, no nije me to vuklo pod baš ovaj krov. Zvuk udaraca na nebeskom svodu sve je jači i jasniji sa svakim korakom. Mislio sam da se samo približava, a izvor se ukazao sa prvim korakom iza jednih vrata. Mladić je svirao bubnjeve, davao neki svoj ritam. Inspiracija su mogli biti različiti zvukovi sveta. Unosio se sve više, brzo, brže, a svi drugi u sali su gubili želju za bilo kakvim pokretom, samo su posmatrali, očima, ušima.... iz neke od prostorija izašli su momak sa gitarom i drugar sitne građe koji je seo za klavijature. Bez reči, pogleda, samo su se pridružili. Možda su bubnjevi bili intro za njih, možda ih je nevidljiva energija palice privukla, možda je sve bilo dogovoreno, no nije se moglo odoleti osećaju kako je svo troje prožela muzika. Bez pauze su menjali numere, ritam je bio poznat, zvučao kao neki klasici drugih muzičkih žanrova, a opet nikada i nigde tako predstavljeni. Obrada? Pre varijacija.... bravo, aplauz je ulazio u muziku, nisu ga čuli ili namerno ga ignorišu, jednostavno sviraju i ne prestaju.
Uvek sam zastupao ideju da bluz ne mora da peva neko ko je potekao iz Misisipija kao ja. Bluz je lek za svaku bol, mogu da sviram tužni bluz i da više ne budem tužan (BB King).
Café du Monde na jednoj, drvored na drugoj strani ulice Dekatur, koračam negde baš na sredini. Starke, džins, jednostavna polo majica i preko levog ramena jakna okačena za jagodicu kažiprsta. Manite putokaze, bulevare i avenije, usna harmonika je pronašla put i doziva. U novom kvartu, dvorištu uz zgradu dva umetnika sede na stolici, između njih oštećen, izgreban sto, ali sasvim zadovoljavajući za kutije usnih harmonika. Iza haustor, između sto, a ispred horizont kojim juri duša umetnika, gitara na kolenu harmonikaševog kolege..... pate, pevaju, slave, upozoravaju, kako vodi repretoar.
-Who they are? (Ko su oni) – pitao sam jednog koji je stajao i pratio.
-Piter Joe and Homesick Mac, decenijama svrate i sviraju za nas – odgovorio je ljubazno, uz malo čuđenja što ne znam o kome se radi
Prolazili su minuti, sati, trenutak važne odluke se približavao i lagano se lična briga provlačila kroz procepe sveta harmonije ograničenog na par desetina kvadrata. Na poprištu misli, odlaganje je gubilo boj protiv straha
Walk on, no matther what, just walk on (Hodaj, nareduj, bez obzira na sve, samo napreduj), doprle su reči sa improvizovane scene, glas Meka, slao je kratku poruku, ne prekidajući svirku. Reči su me trgle, nisam bio siguran da li su izgovorene ili se mašta poigrala. Hteo sam da pitam druge, ali sam odustao, tuđe svetove ne diraj.... numera je završena, počeo je aplauz, svako je „pljeskao“ nečemu, muzici, stilu, poruci...

Njegovo veličanstvo DžEZ
Prvi put, u sklobu Internacionalnog bluz i džez festivala, priređena je i edukativna radionica „Kako se sluša džez“. Radionica je bila praktično uvod u festivalske dane, a u sali Muzičke škole „Mihailo Vukdragović“ o razlozima koji su džez učinili svetski popularnom muzikom za sva vremena govrili su kreatori, naši poznati muzičari, Ivan Ilić i Vasil Hadžimanov, uz goste i aktivvno učešće studenata Odseka za džez i popularnu muziku Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu.


Atak na uživanje
San može prekinuti odvratni zvuk alarma, iritirajuća zvonjava telefona, a snove, bar dela prisutnih u pozorištu pretili su da pokvare dva „NN počinioca prekršaja protiv umetnosti i slobode drugih“. Bili su to ljudi u kolokvijano rečeno, ozbiljnim, zrelim godinama, no nekada su one samo brojke. Duo posetilaca, negde na sredini sale čitav jedan koncert je proveo bez slušanja, samo u glasnoj priči, ne mareći za druge kojima su smetali. Nepristojnost se čuje i u najakustičnijoj sali. Ako je glupost večna, nepristojnost i neuviđavnost su preglasni. Lepo su se ispričali, rastali baš pred oproštaj muzičara na sceni, ostavljajući gorčinu i pitanje zašto su uopšte dolazili ili zašto nisu popričali u kafeu, ispred pozorišta, zašto su se borili za muzikom, ako je već ne vole...
D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa